Nažalost, kada političari govore o razvoju društva, onda su to, blago rečeno, sve redukcionistički pristupi, ma kako globalne bile organizacije koje su ih donisile bile, pa se postavlja i logično pitanje, postoje li uopće sveobuhvatni primjeri gledanja na razvoj, koji bi barem postavili globalno blagostanje u prvi plan, da ne tražimo biocentrični razvoj kakav zagovara profesor Kulić?

Neki dostupni primjere govore:

. . . “Ako iscrtamo progres tehnologije izražen kroz proizvodnju roba po satu ljudskog rada na logaritamskoj skali prema slici, onda se na grubi način može iscrtati standard življenja prosječne individue i njegove sreće. Sreća je čisto kvalitativna jer nije moguće brojčanom mjerom izraziti subjektivne ljudske osjećaje; no kako god bilo, sreća individue je beskrajno važnija od standarda življenja, pa se tako samoubojstva, razvodi, drogiranje i alkoholizam moraju prihvatiti kao neki indikatori nesreće u društvu . . “

Thring kao inžinjer robotike i automatizacije postavio je rijetko viđenu vizualizaciju odnosa bitnih čimbenika razvoja društva. Njemu je sigurno jasno, glede rasporeda proračuna na njegovu djelatnost u smislu omjera u praksi onog što ide na vojne potrebe i intraorganizacijsku automatizaciju i onog što ide za uspostavljanje novih tipova društva blagostanja. Svoju kreativnu vizualizaciju problematike razvoja, dao je dijagramom, na slijedećoj stranici, pretpostavljajući mogućnost stvarne globalne realizacije društva izobilja, kao bitnom preduvjetu, za ono što vidjeli kod Europske zajednice, tj. društvo znanja i društvo kreacija. Jer dok se god većina ili  u nekim zemljama samo dio, bori za ekonomski opstanak, teško je vjerovati da će i dostupnost organiziranom korpusu znanja novim tehnologijama, što još jasno nije ni realizirano, dovesti do školovanja tijekom cijelog života. Čak i da se i uspije motivirati siromašne na besplatno učenje, ishrana s pratećim oslabljenim zdravljem, neće omogućiti kreiranje navedenih potrebnih inteligencija budućnosti, kompleksiteta i virtualiteta, potrebnih za ravnopravnu borrbu za nove i bolje budućnosti. Tu je Thring u pravu, jer sređenost ekonomskih uvjeta, preduvjet je iskoraka u te nove forme društva.



Iako su im puna usta drštva znanja, ekonomije temeljene na znanju, patologija edukacije, pokazuje kako se političari, kao produžena ruka stvarnih moćnika, poigravaju značenjem takvog razvoja ali i razvoja prema državi blagostanja, preuzimajući aktivnu ulogu sebi-kreativno usmjerenog tutora novca prikupljenog od građana i poduzeća, usklađujući se na slijedećoj definiciji države blagostanja:

Nacija u kojoj vlada poduzima akcije širokih razmjera za osiguranje opskrbe socijalnim dobrima i beneficijama, je tipičan primjer privida 'brige o građanim" (pervertirani industrijalizirani društveni servis). Lažni programi brige o budućem blagostanju su uglavnom realizirani na teret javnih troškova s malim ili nikakvim troškom za primatelje servisa (dakle ne oni koji imaju za druge koji nemaju, već država i vlada s tuđim novcem postaje agitpropagirani dobrotvor).

Nacija u kojoj vlada poduzima akcije širokih razmjera za osiguranje opskrbe socijalnim dobrima i beneficijama. Ti programi blagostanja su uglavnom realizirani na teret javnih troškova s malim ili nikakvim troškom za primatelje servisa (dakle ne oni koji imaju za druge, koji nemaju, već država i vlada s tuđim novcem postaje dobrotvor). Zagovornici politike propisivanja blagostanja naglašavaju osiguravnje minimalnog standarda življenja za sve građane a nikomu se ne uskraćuju temeljni servisi, koji su dostupni drugima - proizvodnja socijalnih dobara i servisa; kontrola poslovnog ciklusa i manipulacija totalnim izlazom kako bi se omogućilo pokrivanje socijalnih troškova i promet. Među instrumentima moderne države blagostanja su progresivni porezi, socijalna skrb, naknada nezaposlenima, poljoprivredne subvencije i od vlade poticana/subvencionirana stanogradnja.

Zagovornici politike propisivanja blagostanja naglašavaju osiguravanje minimalnog standarda življenja za sve građane, pri čemu se nikomu formalno ne uskraćuju temeljni (svima dostupni) servisi, - proizvodnja socijalnih dobara i servisa; kontrola proračunskog ciklusa i manipulacija totalnim izlazom kako bi se omogućilo pokrivanje - pravdanje socijalnih troškova. Među instrumentima moderne države 'blagostanja' su progresivni porezi, socijalna skrb, naknada nezaposlenima, poljoprivredne subvencije i od vlade poticana/subvencionirana stanogradnja.


Možda je s tim u svezi pogodno promotriti igru sa znaćenjem riječi blagostanje, jer se “termin moderna država blagostanja” često rabi, kao što to kaže Quinney, u obezvrijeđujućem smislu, u kojem se on odnosi na sustav prava (a ne pravde), koji izražava primarnu brigu za individualna ostvarenja no još uvijek s dovoljno naglaska na zajednicu, samo da bi se osiguralo osjećaj kako se radi o “društvenim” uvjetim kojima ih se može podržati. “Moderna država blagostanja” ne dijeli zabrinutost mirotvoraca za “socijalističku viziju društvenog uređenja”.

Japanci su krajem 60-tih i početkom 70-tih planirali razvoj svog informacijskog društva kao društva blagostanja (GNW) iza koga bi slijedila faza općeg zadovoljstva (GNS). Ne samo da se japansko društvo blagostanja nije ostvarilo prema planu, već je i cijela ideja donekle zamrla. No ni u Europi ne ide sve prema početnim idejama o državi blagostanja, prema tekstu  na Internt-u Walter Korpi-ja  pod naslovom “Nazadovanje države blagostanje u Zapadnoj Europi: politike, institucije, globalizacija i europeizacija” :

. .     “Jednom u davna vremena – ne tako daleka – postojao je konsenzus u Zapadnoj Europi da je puna zaposlenost i širenje socijalno-građanskih prava države blagostanja, inaugurirano iza Drugog svjetskog rata, predodređeno za o(p)stanak. Ovo preoblikovanje države blagostanja je izraslo u kontekstu mora promjena u odnosima moći, kada su po prvi put u povijesti lijeve stranke došle u dominantnu poziciju unutar vlada ili su postale glavne opozicijske stranke. U svom izbornom manifestu 1945 britanska laburistička stranka postavila “posao za sve” i “socijalno osiguranje protiv kišnih dana” svojim primarnim političkim ciljevima te izložila u glavnim crtama “potrebna sredstva za njihovu realizaciju” (Craig 1975). Laburistička neočekivana velika pobjeda postavila je ton i utisnula lekciju, koja široko prihvaćena Europom. Znanstvenici, političari i javnost željeli su vidjeti kontinuiranu egzistenciju države blagostanja što su osiguralo elektoratom podrške. To je raspoleženje sažeo 1950 vodeći britanski laburistički političar: “Bilo koja vlada koja će prtljati s državom blagostanja pune zaposlenosti doživjet će oštar obrat na izborima” (Crosland 1956)..Sredinom 1970-tih ta je stabilnost počela isparavati. Prije kraja stoljeća, zapadni znanstvenici pomaknuli su svoj fokus sa studiranja države blagostanja na analizu nazadovanja takve države, povlačenje (ograničavanje) države blagostanja. U 1990-tim studije povlaćenja postale su prava mala industrija provalom članaka i knjiga.
U znanstvenim debatama o povlačenju države blagostanja, ključna je tema bila domet tog povlačenja. Tada je na to pitanje bilo dominantno stajalište da u Zapadnoj Europi nije bilo radikalnog povlačenja, stajalište koje je nedavno postalo upitnim. Druga centralna tema su bili uzroci povlačenja. . . . U teroijskim diskusijama ključne teme vezane su za relativno signifikantna tri faktora unutar tog konteksta: ekonomska transancionalizacija, postindustrijalizam i distributivni sukobi izraženi pratizanskim politikama. Debate o ekonomskoj transancionalizaciji nisu uključivale samo globalizaciju već i ulogu ekonomske i političke integracije unutar Europe. Glede signifikantnosti faktora globalizacije stajališta su se razlikovala. Glavni proponent postindustrijskih promjena kao uzroka povlaćenju je bio Paul Pierson. U seriji pionirskih i izazovnih radova Pierson (1994; 1996; 2001a,b,c) je podupirao tvrdnju za ono što bi se moglo opisati kao “nove politike države blagostanja”. Grana stajališta (misli o) novih politika odbija hipotezu da je globalizacija glavni uzrok povlaćenja, argumentirajući da je glavni pritisak došao od postindustrijalizacije. Perspektiva novih politika također djelomično kontrira sama sebi u odnosu na pristup resursa moći u razvoju države blagostanja.”

Povlačenje države blagostanja je potvrdio i tajni dokument, koji čije ćemo si citiranje ipak dozvoliti, argument našoj tezi .  . se ne bi smio javno citirati: Izvješće pripremljeno za portugalsko predsjedništvo, proljeće 2000, druga verzija, pod naslovom  U dokumentu se na jednom mjestu u poglavlju ‘Diverzitet režima europskog blagostanja’ kaže:

“ ovi izazovi socijalne zaštite nisu jednako ozbiljni diljem svih europskih sustava blagostanja. Moramo izbjeći dvije griješke. Jedna je ignoriranje te velike razvnovrsnosti europskih sustava blagostanja. Druga je ostajanje preuskim zanimanjem sa samom državom blagostanja. Totalni  paket društvenog blagostanja kombinira ulaze iz službi države blagostanja, tržišta (posebno tržišta rada) i obitelji. Mnoga stajališta o državi blagostanja su preopterećena, neučinkovita, prijeteća ili jednostavno ne djeluju.” . . .

Na strani 15 istog dokumenta, nudi se izbor između dva principa, onog Pareto-vog, koji govori da se win-win situacija, “koju u grubo rečeno, definira optimiranje blagostanja kao bilo koju realokaciju koja povećava učinkovitost a da pri tom rezultatu nitko ne gubi” i onaj ambiciozniji Rawle-a, koji naime “inzistira da se bilo koji dobitak na učinkovitosti treba najpovoljnije odraziti na najsiromašnije ili najslabije.” Gosta Esping-Andersen pretpostavljajući kako je Euopa odabrala borbu protiv socijalnog isključivanja, pa “ne želi promovirati vrstu društva znanja, koje bi makar i konkurentnije, ostavilo iza sebe velike grupe” građana. Cijeli je daljnji tekst ukazivanje na nedostake i potrebne aktivnosti primjerenih politika. Pa tako Esping-Andersen: “Ako se složimo o Rawl principu optimiranja blagostanja, prethodna analiza ukazuje na skup konkretnih političkih prioriteta, kao perfektno rawl-ezijske:

• maksimiranje mogućnosti majki za harmoniziranje zapošljenja i djece
• ohrabrivanje starijih radnika na odgađanje umirovljenja
• socijalizacija troškova djece uglavnom prioritetnošću investiranja u djecu i mladež
• redifiniranje miksa rada i dokolice tijekom života
• rekonceptualizacija “jednakosti” i temeljnih socijalnih prava kao primarnog pitanja garantiranja životnih šansi.

To će u općim terminima, implicirati veći naglasak na zaštitu mladih domaćinstava i jači naglasak na servisiranje obitelji.”

Iz samo tih nekoliko kratkih odlomaka, očito je nekoliko činjenica:

1. nudi se analiza i sugeriraju neka rješenja za spriječavanje regresa društva blagostanja
2. naglasak se potrebnih politika stavlja na mladež, njihovu edukaciju, trening i spoznajne mogućnosti, kako bi se jačao njihov potencijalitet za emergentnost
3. povećanje vremenskog raspona pogleda političara, kako bi se kratkoročnost eliminirala kao zapreka dugoročnoj strategiji ponovne izgradnje arhitekture države blagostanja (i to je znak povlaćenja, jer se sada govori o arhitekturi društva blagostanja iz kojeg će emergirati samo blagostanje u društvu)
4. izbjegavanje unutar članica centralizirane i kohezivne organizacije kao i uvođenja reformi “u ime diktata EZ-a” kako bi se oslabila opozicija
5. izbjegavanje “negativne” koordinacijske strategije članica

koje su ujedno i smjernice za buduće politike, koje bi trebale, kako kaže Espring-Andersen, voditi izgradnji arhitekture države blagostanja a ne izravno državi blagostanja. Iako cilj ostaje isti, traže se sredstva i putovi, koji stvaraju privid velikog angažmana vlada za ostvarivanje blagostanja. Virtualizacija politike u cilju zaštite onog što su ustvrdili još davno i Gallbraith i Chomsky, te jasno mnogi drugi.