© 2007 Zaadz, Inc.

Što je realitet? - Prvi dio

Publicirano 26.4.2007 - Malcolm

što je realitet? - možda je to najdublje pitanje koje su čovječanstvo pita od zorecivilizacija. O tomu sam pisao mnogo i prvom dijelu Znanosti o jednosti a u neku ruku je to i predmet  cijele knjige. No par nedavnih članaka u  magazinu New Scientist, potaknulo je daljnje refleksije koje bi želio podijeliti s Vama u nekoliko slijedećih napisa.

Fizičari teže otkrivanju vječnog Realiteta koji je u podlozi onog što čini naše iskustvo kroz osjete i umove; razotkrivanju egzistencije kakva je ona stvarno te izvor tog postojanja. Sveti gral kojem teže je velika unificirana Teorija svega - Theory of Everything (ToE). Prema riječima teorijskog fizičara, Lee Smolin-a:

U znanosti težimo slici prirode upravo onakvoj kakva je, neopterećena bilo kakvim filozofskim ili teološkim predrasudama. Neki vide tu potragu za znanstvenom istinom kao traženje nepromijenjivog realiteta koji stoji iza uvijek-promijenjivog spektakla kojeg promatramo svojim osjetima. Konačna nagrada u toj potrazi bi bilo shvaćanje zakona prirode - dijal transcendentalnog realiteta, koji vlada svim promjenama, sam se nikada ne mijenjajući.
(Nikada ne reci uvijek - Never Say Always New Scientist, 23.9.2006, pp.31-35)


To bi moglo biti skoro izjavom o ciljevima misticizma, osim što se mistici ne bave filozofijom, teologijom ili znanošću, već jedino s izravnom percepcijom Misterije, Jednosti; sjedinjenjm s Duhom, Bogom, Brahman-om, Alahom, Buddhom Prirode, Tao-m ili bilo kojim drugim nazivom za tu jednost.

Na ovom se mjestu zaustavimo i postavimo heretičko pitanje: postoji li stvarno jedan vječiti realitet koga treba otkriti i sresti? Jesu li različiti mistični uvidi, znanstvene teorije, mitovi, filozofije i teologije jednostavno različite percepcije istog Realiteta, kao svijetlo reflektirano od različitih ploha dragulja ili mogu li stvarno predstavljati različite realitete? Svijetovi klasične, relativističke i kvantne fizike su potpuno međusobo različiti, pa nastojimo o njima misliti kao progresiji prema konačnom otkrivenju ToE. No postoji li uopće tako nešto, što bi se moglo otkriti?,

U području filizofije i religije, ideja o postojanju zajedničke vječne filozofije (perennial philosophy) koja je u podlozi svih vjerskih tradicija, dobila je mnoge slijednike. No je li točna? Mnogi drugi, uključujući i Dalai Lamu, prepoznaju kako su ciljevi različitih duhvnih tradicija u stvari drugačiji. Mnoga različita vršna (ekstatična) stanja svijesti su identificirana u Institutu za studij ekstatičkih stanja (Institute for the Study of Peak States), od kojih samo neka odgovaraju tradicionalnim duhovnim ciljevima. vrsta prosvijetljenja kojoj mi težimo ili možda ostvarujemo, zavisi o putu kojeg odaberemo.
 
Još je radikalnije tvrdio Jorge Ferrer, da sam Duh nema vječnu formu i kvalitete, već poprima raličite pojavnosti u različitim kontekstima. Iz takve perspektive, Duh sam sebe ko-kreira u ko-operaciji sa svojom kreacijom kako bi istražio svoj puni potencijal i postigao punu samo-svjesnost. Dakle, kako sam to iznio u Znanosti o jednosti, "ne poduzimamo istraživanje Boga, već istraživanje ko-kreacije Boga". (str. 349).

Lude misli! Iz naše perspektive 21. stoljeća, predanosti ideji fundamentalnih Zakona Prirode i/ili vječnog Boga ili Duha, teško je zamisliti kako uopće nema jednog istinskog Realiteta. Istražimo detaljnije što bi to moglo značiti u praksi, te pogledajmo postoji li bilo što bi takvo stajalište podržalo.

Svatko od nas daje smisao svijetu kompariranjem informacija iz svojih osjeta s mentalnim 'modelima' realiteta koje smo naučili od svoje kulture i konstruirali iz osobnog iskustva. Za onemeđu nam koji vjeruju u duhovne prostore, taj proces dodatno uključuje inspiraciju Duhom. Dakle u tom smislu ko-kreiramo svo realitet. (Vidjeti Znanost o jednosti - The Science of Oneness za dublju diskusiju). Vjerovanja australskih Aborigina pružaju dobar primjer takvog procesa. Svijet otkrivan u njihovim mitovima iz snova JE realitet za njih. I oni bukvalno ko-kreiraju i održavaju takav svijet pomoću svojih rituala, kako to pojašnjava slijedeći citat:

Počinjemo s ničim - totalnom prazninom - vakumom. Onda imamo neko pjevanje i plesanje. Počinjemo formiranjem - pjevanje kreira zvuk a vibracije formiraju oblik, dok plesanje pomaže u materijalizaciji tog oblika. Plesanjem kreiramo formu koja se projicira kao drvo, ptica, zemlja. Proces, samo Sanjanje, postaje realitetom, nešto s čim možemo raditi i što vidimo.
(David Maybury-Lewis Millenium Viking, 1992)

'Svjetonazo' Aborigina "ima malo smisla za moderne zapadne umove, te nam je ograničene uporabe u interpretaciji svog iskustva ili u odlučivanju kako živjeti svoj život. Europski kolonisti su vidjeli to kao neuspijeh, jer Aboregini nisu nikada 'napredovali' dalje od lova i skupljanja. No i zapadne znanstvene teorije su slično neupotrebive tradicionalnim Aboreginima. Njihovi mitovi Sanjanja pružaju zajedničke, koherentne, logične slike materijalnog svijeta, koje su bile konzistentne s iskustvom, pa su formirale puzdanu osnovicu za akcije unutar svoje kulturei okoline. Ti mitovi su im omogućili preživljavanje 100.000 godina u vrlo okrutnom i pormijenjivom okolišu i razvijanje načina življenja s više vremena za relaksaciju, umjetnost i rituale nego što to  većina najmodernijih zapadnjaka uživa. Kao kontrast, mnogi su europski istraživači umrli u zemlji regilarno nastanjenih Abodigina, uprkos svom znanstvenom znanju i modernim uređajima. A europski putnici nastavljaju umirati u nenaseljenim krajevima kada njihova tehnologija nije uspjela. Stoga koji je pouzdaniji pogled na realitet? Uz postojeći dugi opstanak njihovog načina života, moglo bi se tvrditi kako je aboriginski svjetonazor djelotvorniji. Nakon svega, naša toliko hvaljena znanstvena kulutra je u opasnosti zbog razanja ljudske civilizacije nakon samo nekoliko stotina godina." (Znanost o jednosti - The Science of Oneness, p.48)

Na sličan način svaka kultura ko-kreira svoj vlastiti realitet kroz svoje interakcije s okolino i svojim mitovima, teologijom, filozofijom i znanošću.. U svakom dobu i na svakom mjestu, te priče, ti mentalni modeli (koristeći moderniju frazu) SU realitet. Oni su kalup naših akcija, pa svijet primjereno odgovara. Newton-ijaska fizika je bila realitet za klasične znanstvenike i omogućila je industrijsku revoluciju. A kvantna fizika je realitet onih koji ju shvaćaju i koriste ju u modernim tehnologijama. Na neki način, možemo reči kako je kvantna fizika napredak spram Newton-ijanske fizike, te kako pruža točniji model realiteta, pa smo napredovali prema velikoj unificiranoj ToE (teoriji svega). Pa ipak Newton-ijanska fizika djeluje dobro u makro svijetu , pa je potraga za ToE izgleda počela usporavati.

Je li moguće postojanje beskonačno mnogo mogućih realiteta kroz koje lutamo kao kroz šumu bez staza? Možda svaki svjetonazor emergira iz svog kulturalnog, okoličnog i povijesnog konteksta, kako bi se uskladio (zadovoljio) raspoloženje i potrebe svog doba. A kroz kompleksne povratne veze, naše priče, mitov i teorije, također oblikuju kulturu i okolinu, koja ih je rodila. Možda realitet evoluira zajedno s kulturom? Možda svaki novi svjetonazor  nije bliže konačnom odgovoru, konačnom Realitetu, Istini ili ToE, već je samo korak u beskrajnom,  nepredvidljivom i otvorenom procesu evolucije sličnom evoluciji svemira i života. A možda, kako Jorge Ferrer sugerira, ne evoluiraju samo naša teologija i duhovnost, već također i sam Duh ili Bog.

Ako je to tako, kako možemo birati između velike raznolikosti svjetonazora, različitih realitet, trenutno posloženih pred nama? Koji je najprimjereniji za našu emergirajuću globalnu civilizaciju? Sve to zavisi o našim ciljevima, vrijednostim, kriterijim za uspijeh,  na koje zauzvrat djeluje postojeći svjetonazor. Jesmo li uglavnom zainteresirani za znanstvene kriterij točnih predviđanja materijalnih događaja? Ili s ekonomskim imperativom rasta? Ili možda želimo živjeti u harmoniji jedni s drugima i prirodom? Ili želimo postići neku formu duhovnog prosvijetljenja?

Nekima to može izgledati kao prijeteća vizija anarhije. No može se također promatrati kao nuđenje istinske slobode i kreativnog izbora, kao razotkrivanje potencijala koji neograničen bilo kojim postojećim svjetonazorom. Daje nam opciju ili trgovati u materijalističkom realitetu mehanističkog, determinističkog, besmislenog svemira ili duhovnom realitetu punom života, ljubavi, znaćenja i svrhe ili zamijeniti netolerantnost različitih ideja i vjerovanja te netolerantnost fundamentalističkih religija sa svijetom temeljenim na univerzalnim vrijednostima ljubavi, samilosti, pravde i mudrosti i susresti se, ne s diktatorskim, bijesnim i osvetljivim Kreatorom, već s Duhom koji je poticatelj i održavatelj eksperimentalnog kreativnog procesa u kom postoji prirodna, istinska sloboda.

Te se refleksije, naravno, uzdižu u umu kreiranom našom postojećom kulturom i emergirajućim svjetonazorom. One nisu konačna Istina o realitetu. No one će, nadamo se, doprinjeti evoluciji primjerenijeg svjetonazora za potrebe 21. stoljeća.

Toliko o kulturalnim, filozofskim i duhovnim perspektivama. U slijedećem napisu ću istraživati neke doprinose znanosti tim idejama.


Što je realitet? What is Reality? – Drugi dio

Objavljeno 30.4.2007 by Malcolm

U provm dijelu istraživanja realiteta, postavio sam pitanje "Postoji li vječno istiniti Realitet koga možemo otkriti?" i diskutirao uglavnom iz perspektive kulture i svjetonazora. U ovom napisu želim pogledati nekoliko ideja iz matematike i znanosti.

Matematički dokazi pružaju osnovicu znanstvenim teorijama jer su utemeljeni na rigoroznim, verificirljivim procesima. A usklađenost matematičke i fizikalne realnosti je toliko dobra da mnogi znanstvenici vjeruju kako je matematika Realitet u podlozi  svemira koga 'otkrivan', a ne kreiran. No moguće je da bi znanstvenici mogli otkriti matematički svemir zato jer je to ono što traže, a ne zato što je on inherentan prirodi. Pred skoro 30 godina, profesor (fizike) John Ziman je pisao: "Fizika je ulov tog (matematičkog) ribara, čija mreža samo hvata ribe veće od veličine očice svoje mreže i koji ju onda ponosno proglašava 'zakonom prirode', tvrdeći kako su sve ribe veće od takve veličine."

Vratimo li se unatrag u 1931, matematičar Kurt Gödel je dokazao nemogućnost istovremene kompletnosti i konzistentnosti matematičkog opisa svijeta. Ako je konzistentan mora nešto biti ispušteno, a ako se to ispušteno uključi, postat će nekonzistentan. To izgleda znači kako racionalna misao ne može penetrirati konačni Realitet. Kako je to matematičar i fizičar John Barrow izrazio: "ako se religija definira kao sustav misli, koji zahtijeva vjerovanje u nedokazljive istine, onda je matematika jedina religija koja može dokazati da je religija!" (citirao Paul Davies u Umu boga - The Mind of God).

Ponešto sličan izazov je prezentiran nedavnim matematičkim dokazom zahvaljujući Kochen-u i Specker-u (vidjeti Robert Matthews: Nemoguće stvari za doručak - Impossible Things for Breakfast New Scientist, 14 April 2007). Taj je dokaz pokazao kako kvantna teorija ne može pružiti izravan istinit ili neistinit odgovor. Svaki zaključak o kvantnom sustavu mora biti ili temeljen na mnogo pretpostavki ili ne će uspijeti u pokoravanju pravilima standardne logike. To je pak vodilo neke matematičare u potragu za alternativnim logikama.

Naša standardna, zapadna logika je utemeljena na premisi kako ne može nešto istovremeno biti i istinito i neistinito, niti parcijalno istinito i parcijalno neistinito, već mora biti ili istiniti ili neistinito. Matica znanosti je angažirana u lovu na istinito ili stvarno, te u eliminiranju neistinitog ili imaginarnog. To je logika ili - ili.

No postoje mnoge druge forme logike. Jedna od njih je ono što nazivam yin - yang logikom.ili logikom suprotnosti. Taoisti vide sve stvari pozicionirane u spektru između suprotnih polova: istinito - neistinito, red - kaos, dobro - zlo, zdravlje - bolest, bogatstvo - siromaštvo, itd. Realitet iz tih pespektiva je dinamička, stalno mijenjana ravnoteža između tih suprotnosti. To ponešto sliči višedimenzionalnoj paukovoj mreži kod koje je svaka nit učvršćena na oba kraja, te povezana s drugim nitima u sredini. Kada se spusti muha ili se pauk kreće, cijela se mreža podešava na novi oblik uravnotežujući napetosti. U toj logici, nešto može biti parcijalno istinito i parcijalno neistinito, dijelom stvarno a dijelom imaginarno. To je prostor paradoksa u kom je zakon uzroka i posljedice zamijenjen zakonom harmonije kojim priroda uvijek teži ravnoteži. Kako je izrazio Chuang Tzu: "U realitetu ne postoji ni istina niti neistina (griješka), niti da ni ne, niti bilo ikakva distinkcija, jer je sve - ulkjučujući i suprotnosti - Jedno". To je logika  Oba - I, savršeno valjana logika, no logika koja vodi različitim realitetima za razliku od klasične znanosti (logike - op. MK).

Postoje mnoge interpretacije kvantne fizike, no najpoznatija je ona pridružena Niels Bohr-u - tako zvana Copenhagen-ška interpretacija. Prema tom shvaćanju, postoje mnogi realiteti, a tek čin motrenja trigerira manifestaciju jednog realiteta našeg iskustva. Drugim riječima, bar na subatomskoj razini, objekti kao što su elektroni u stvari nepostoje dok ih ne promatramo. Zamislite si pokušaj objašnjavanja cijelog svemira  korištenjem kvantne teorije - područja znanog kao kvantna kozmologija. Ako je svemir stvaran, kao što mnogi ljudi vjeruju, onda smo prisiljeni zaključiti kako postoji motritelj izvan svemira koji dovodi do kolapsa svih mogućih svemira u ovaj našeg iskustva. To nije problem za vjernike u Boga stvoritelja, Duha il iIzvora, no to je fundamentalni kamen spoticanja znanstvenicima koji ne vjeruju u postojanje bilo ega izvan svemira. Posljedično, kvantni su kozmolozi tražili načine reformuliranja kvantne teorije, uključujući i alternativne logike, sa stanjima kao što su istinito, neistinito i neodređeno.

Nedavno je sugerirana nova ideja temeljena na matematičkom konceptu nazvanom topos (vidjeti članak Matthews-a ranije referenciranog). Nevjerojatno, barem nematematičarima, sva se standardna matematika i logika može izvesti iz ideje skupa, koji nije ništa drugo do konačna kolekcija objekata. Topos je čak i općenitiji koncept od skupa, no svaki topos ima svoju vlastitu vrstu logike. Tako na primjer, naša standardna algebra predstavlja samo jednu od mogućih algebra, od kojih svaka formira osnovicu za novu logiku.

Slijedeći tu ideju do kraja, otkrivena je forma kvantne logike koja omogućava svemiru realitet bez potrebe vanjskog motritelja. Međutim, ta logika ne vodi urednim istinitim ili neistinitim odgovorima. već istini, neistini i mnogim tonovima sivog između - djelomično kao yin-yang logika. To se svodi na to da ako gledamo na realitet naočalama (lećama) klasične fizike , dobivamo jednostavne istinite-neistinite odgovore. No ako hoćemo istražiti realitet na atomskoj razini i još manjim, moramo koristiti kvantnu logiku u kojoj egzistira mnogo mogućih realiteta, koji su jednako vrijedni (opravdani)..

Do sada, to i nije neko veliko iznenađenje za one zainteresirane za kvantnu fiziku. No postoji mnogo drugih toposa uz klasični i kvantni, od kojih svaki ima svoju vlastitu logiku. Prema riječima Robert Matthews-a: "Svaki fizikalni sustav - od elektrona do cijelog svemira - ima jedinstven matematički identitet koji diktira kako vlastito pojavljivanje kada ga se promatra kroz prizmu određenog toposa. Promatran preko toposa teorija skupa, neki atom poprima svoju klasičnu pojavnost s dovoljno, dobro-definiranim svojstvima. Promatra kroz topos pridružen kvantnoj teoriji, postaje kompletno nejasan i čudan. ne moramo se tu zaustaviti. Zašto ne bi odabrali drugi zopos? On bi mogao voditi novom realitetu čak još i više zapanjujućem i uspješnijem od kvantne teorije".

No svaki put kada nađemo uspješniju logiku, postavlja se pitanje, "Ima li još neka bolja?" Neizbježno će svaki novi topos koga otkrijemo biti sličan u glavnim točkama prema prošlim i sadašnjim, jer oni kreiraju granice naših misli. Pa kako onda možemo ikada znati ne bi li neka radikalnija, nezamisliva drugačija logika mogla biti bliže istinskom odogovu? - ako, uopće, takav jedinstveni vječni Realitet postoji umjesto raznolikosti mogućih istina.

U fizici, možda bi, konvergiranjem s ističnim duhovnim tradicijama koje poučavaju da je realitet iluzija? Ili slična misao, kako bi već stvarno mogli živjeti u virtualnom realitetu? Odbijajući ideju Boga ili kreativne kozmičke Svijesti, neki su fizičari ozbiljno razmatrali mogućnost postojanja napredne strane (van-zemaljske) civlizacije u drugom svemiru, koja je naučila kako kreirati svemire i putovati između njih. Pa zašto prolaziti sve te teškoće kreiranja starnog svemira? Sigurno bi takva napredna civilizacija bila sposobna simulirati svijest? Zašto onda ne kreirati virtualni svemir koji izgleda stvarnim 'bićima' unutar njega?

Promišljajući tu ideju, fizičar Frank Tipler je pisao(Zygon no. 24, 1989, str. 241-2):

Ključno je pitanje, postoje li simulirani ljudi? Toliko dugo dok to simulirani ljudi , ne će moći reči da postoje. . . .  Jednostavno nema načina da nam simulirani ljudi kažu da su "stvarno", unutar kompjutora, da su baš simulirani a ne stvarni. Oni ne mogu to ni svhatiti . . .  (na razini) fizikalnog kompjutora, gdje su unutar programa. . . . . Nema načina kojim bi ljudi unutar simuliranog svemira rekli kako su samo simulirani, da su samo sekvencija brojeva razbacanih po kompjutoru te kako u biti nisu stvarni.

U svojoj knjizi "Um boga - The Mind of God", fizičar Paul Davies pita "kako znamo da smo mi sami "stvarni" a ne samo simulacija unutar gigantskog kompjutera?"  Nick Bostrom tvrdi kako nema načina za sigurnost postojanja, i kako je vrlo vjerojatno da smo virtualni ljudi (vidjeti Brooks, M. Život je simulacija i onda Vas delete-aju - Life’s a Sim and then You’re Deleted, New Scientist, 27 July, 2002). Matematičar John Barrow, nasuprot tomu, misli kako bi mogli biti sposobni reči jer niti jedna simulacije nije savršena. Stoga bi vjerojatno vidjeli povremenu pogriješke "zakona prirode" i rijetke misteriozne promjene dok se korigiraju kao akumulirane griješke u simulaciji - fenomen,koga tvrdi, katkada promatramo.

Dobro došli u Sim Svemir!


Što jer realitet ? – Treći dio

Objavljeno 3.5.2007. Malcolm

U drugom dijelu ove diskusije, istraživao sam postojanje različitih logika, od kojih svaka otkriva drugačiji realitet. Odavdje smo lagano došli do ideje o realitetu kao iluziji, te do mogućnosti da smo simulacije u virtualnom svijetu. U ovom dijelu, ćelim pogledati drugu ideju s ruba znanosti - mogućnost evoluiranja zanokna prirode - te onda nastaviti do nekih aspekata Gnostičke komzmologije.


Prije nekoliko dekada, Ruper Sheldrake je tvrdio u "Prisustvu prošlosti  - The Presence of the Past", kako bi zankoni prirode mogli biti samo navike. Oni, koji su vrtjeli još od zore kreacije, kao što su oni koji kontroliraju formiranje atoma, su sada tako čvrsto utemeljeni, da su njihove devijacije skoro nemoguće. No zakoni koji vladaju tek nedavnim događajima, kao što je kristalizacija novo sintetizitranih molekula bi mogli biti fleksibilniji.  

Tek su nedavno znanstvenici počeli istraživati ideju moguće evolucije zakona prirode s vremenom. Lee Smolin je ukazivao na nove člankepo kojima možemo testirati predviđanja napravljena temeljem zakona prirode, no nikada ne možemo dokazati vječitu istinu zakona (Nikada ne reci uvijek - Never Say Always,  New Scientist, 23.9.2006). Stoga je doseg fiksnih zakona baziran na vjeri, a znanstvenici ne mogu nikada pobjeći ticalima metafizike, filozofije i teologije.


Ova tema postavlja neka izazovna pitanja:
  • ako su zakoni prirode vječni, što su radili prije rođenja svemira pred nekih 14 milijardi godina?
  • ako zakoni nisu fiksni, kako je svemir odabrao one koje će slijediti u početku?
  • ako zakoni evoluiraju, što vodi evoluciju?
  • kako je bezbroj evoluirajućih zakona koordiniran kako bi se osigurala njihova međusobna konzistentnost, da svemir ne bi kolabirao zbog unutarnjeg konflikta?

Reflektirajući se na ta pitanja, jer zakoni nisu fiksni, izgleda nužnim postojanje više razine "zakona" koji vladaju njihivom izborom, evolucijom i koherencijom. Odavdje izvire pitanje: je li ta viša razina zakona fiksna i vječita ili i ona evoluira? A ako evoluira, što upravlja njihovom evolucijom? Taj niz misli izgleda vodi beskonačnoj regresiji koja se jedino može završiti nekim vječitim zakonom. A izgleda, kako će i izvor takvog konačnog zakona zauvijek ostati misterija.

Dolazeći do tog zaključka smo slijedili smo tradicionalnu znanstvenu ideju kako je sve što se događa predvidivi rezultat niza uzroka i poslijedica. No u zadnjih nekoliko dekada, sustavi znanosti su pokazali kako to uvijek ne vrijedi. Kompleksni se sustavi pokoravaju pravilima uzroka i posljedica, no ipak se često ponašaju nepredvidljivo. Povremeno, smetnje koje su premale za predviđanje ili detektiranje, pokupe pozitivne povratne veze i dolazi do učinka pretvaranja grude snijega u lavinu promjene. Najviše citirani primjer je tako zvani učinak leptira, koji zamasima mitskih leptirovih krila u Pekingu, uzrokuje oluju u Washington-u nekoliko dana kasnije.


Leptirov let okida nepredvidljivo vrijeme, no ne mijenja osnovnu dinamiku sustava globalnog vremena. No u drugim slučajevima, potpuno nova i nepredvidljiva svojstva mogu emergirati procesom samo-organizacije. Atomi emergiraju iz zoo-a subatomskih čestica, moleku emergiraju iz juhe atoma, život nekako emergira iz neživih molekula, a svijest (prema standardnom znanstvenom objašnjenju) emergira iz ne-svijesnih organizama. Tako fizikalni i biološki sustavi evoluiraju spontano prema sve višim razinama kompleksiteta i organizacije, te na svakoj slijedećoj razini, emergiraju nova svojstva koja se nisu mogla predvidjeti iz onih s ranijih razina. U tom procesu, novi "zakoni prirode" koji vladaju emergiranom razinom moraju također emergirati iz zakona, koji su kontrolirali niže razine organizacije..


Iz te perspektive sustava, svemir izgleda ima ugrađene porive za evoluiranje prema sve kompleksnijim organizacijama. Neki znanstvenici su sugerirali kako to ukazuje na neotkriveni 'zakon kompleksifikacije'. Ako on postoji, možda bi to mogao biti zakon više razine, koji vlada evolucijskim procesom. Je li vječit? N možemo reči. Opisao sam u "Znanosti o jednosti - The Science of Oneness" tu konačnu misteriju na slijedeći način:  

U srcu egzistencije leži apsolutna i neshvatljiva Misterija. koristimo li metode znanosti ili fizofije, religije ili misticizma, dolazimo eventualno do istog pitanja: Zašto ovdje postoji nešto a ne ništa? Kozmolozi zamišljaju ocean pulzirajuće energije iz koje će iskočiti svemir. No što je izvor tih vibracija? Platon  je vidio materijalni svijet kao sjene prostora Ideala, bacane na zidove naše pećine. No od kuda su došli ti Ideali? Kristijani vjeruju u nekreiranog Kreatora, ne prouzročeni Uzrok. No gdje bi takvo Biće trebalo postojati? A mistici se susreću s kozmičkom svijesti, jednim umom, Izvorom i temeljem svih bića. Ali što je to?

Ma kako god daleko pratili trag niti postojanja, uvijek završavamo na crnom zidu nemogućnosti shvaćanja;  začuđeni i nijemi suočeni s Misterijem. Odakle je To došlo? Osjećam kao da stojim na rubu litice, zureći u maglu vremena i prostora, u mentalnu crnu rupu, koja usisava svo shvaćanje. osjećam vrtoglavicu. Ne usuđujem se pogledati preduboko od straha da se izgubim u provaliji. Zašto je tamo nešto umjesto ništa? Zašto bi tamo trebao biti taj potencijal (potencijalitet), koji se pretvara iz ništa u svemir? Zbog nužnosti moram prihvatiti da JE TO UPRAVO TO.  I neizbježno sam, JA SAM TO.
 
Naše duše se skokovito udaljavaju iz dubina te Misterije. Povlačimo se od ruba, izmišljajući priče, kako bi odvratili svoju pažnju  - priče o Velikom prasku, Bogu ili Vremenu kreacije. Crtamo freske na praznom zidu svog neshvaćanja; i projiciramo slike na maglu u koju ne možemo prodrijeti.

Na ovom mjestu našeg putovanja, želim premijestiti fokus sa znanstvenog mita o kreaciji na duhovni mit iz Gnostičke tradicije, kako su to opisali Timoth Freke i peter Gandy u "Isus i Božica - Jesus and the Goddess. Zbog komfora, još ću jednom citirati iz svoje knjige Znanost o jednosti - The Science of Oneness.


Gnostički filozofi suočavaju se s istim izazovom kao i moderni kozmolozi pri pokušaju razrade izvora svemira. Postoji singularitet, kojeg ljudska misao ne može ne može provariti. Zbog toga je konačni realitet potpuno neznani Misterij. Prema riječima Baslides-a:
Ništa nije postojalo. Čak ni postojanje. Istina je, ogoljela od mišljenja i konceptu- alizacije, da nije postojalo čak ni Jedno. I kada kažem "postojalo je", mislim kako ništa nije postojalo. Kada koristim izraz "Nije bilo apsolutno ništa", samo naznačavam o čemu pokušavam govoriti. Nije bilo ničega. Niti nešto niti nepostojanje nečeg. Niti Jedno. Niti nemogućnost kompleksitet. Niti nepercipirajuće ni neshvatljivo, . . . nije postojalo nšta za što bi ljudska bića ikada našla ima.

. . .  Misterija je nekako oplođena potencijalom; no za razliku od polja vakuma koja su oplođena prostorom i vremenom, materijom i energijom, Misterija je oplođena sa Sviješću (s velikim S kako bi se razlikovala od ljudske svijesti).

Nasuprot znanstvenom svjetonazoru, fundamentalna bit realiteta za Gnostike je svijest, koja nije materija. Materija iskače iz Svijesti, a ne suprotno - ideja koja ima smisla kada razmatramo svoje vlastito iskustvo. Nisu atomi od kojih je sastavljeno naše tijelo što čini naš život stvarnim za nas, već naša svijest; naša svijesnost svijeta oko nas i naše vlastito unutarnje sebstvo. Bez svijesnog iskustva življenja, bili bi nesvijesni postojanja; za nas ne bi ništa postojalo a mi ne bi postojali za sebe same. Naši životi nam ne bi bili nikakva posljedica i zasigurno ne bi težili odgovorima na tkako teška pitanja! To dakle stvara apsolutni smisao iz ove perspektive kada razmatramo Svijest kao fundamentalni realitet.

Prema Gnosticima, Misterij iz kojeg iskače naša egzistencija je nedjeljiva cjelina. Slijedi kako Misterij ne može u stvari bit Svijest jer svijest zahtijeva neki objekt koji bi bio svijestan. Ja, subjekt, sam jedino svijesta kada postoji nešto,, neki objekt, kojeg sam svijestan. Dakle, Svijest jedino nastaje kada se prvobitni Misterij podijeli u dva - Svijest i njen objekt. Prije toga, Misterij se možda može najbolje povezati s potencijalnom svijesti naših umova u dubokom snu.

Kako taj potencijal postaje stvaran je nepoznato. No Gnostici sugeriraju zašto se to događa. Taj je Misterij, taj ocean potencijala, '
poželio' biti svijestan samog sebe - što god bi to moglo značiti u ovom kontekstu - i stoga je podijelio svoju jednost, stvarajući sebe i subjektom i objektom. Neznano postaje sebe svijesno i kao onaj koji zna i kao znano, motritelj i motreno, svijedok i iskustvo. . . . .

Slijedeći tu prvobitnu podjelu, Svijest je mislila, zamišljala, sanjala svemir u cijelom svom kompleksitetu i raznolikosti, oblikujući tako potencijal Misterija u materiju i život kozmosa - originalnog znaćenja 'ljepota reda'. . .

Pa gdje smo onda sada? Znanost ne može prodrijeti do konačne Misterije postojanja a i uvidi duhovnih tradicija su jednako tako ovdje (ne) vrijede. Meni, ideja Gnostika o otvorenom evolucijskom procesu pokrenutom kozmičkom Svijesti ima vie smisla nego napori znanosti u objašnjavanju kako je svijest mogla emergirati iz nesvijesne materije. To nas ostavlja s vizijom  svrhovitog kozmosa punog znaćenja, koji istražuje granice mogućeg. A to nas onda ostavlja slobodne slijeđenju svoje sudbine i sudbine čovječanstva, Zemlje i svmira, u ko-kreaciji s Duhom koji je sve porodio.

U slijedeće dijelu ove serije o prirodi relaiteta, istražit ću ulogu antropomorfizma - pridruživanja ljudskih karakteristika i kvaliteta ne-ljudskim bićima i neživim objektima.

Što je realitet? Četvrti dio

Prezentirano 6.5.2007. Malcolm


Prije završetka ove serije članaka o realitetu, želio bi dati osobniju ekskurziju u prostore antropomorfizma.

Antropomorfizam je prema Wikipedia-i, pridruživanje jedinstvenih ljudskih karakteristika i kvaliteta neljudskim bićima, neživim objektima ili prirodnim il supernaravnim fenomenima. Često govorimo svojim kućnim ljubimcima kao da nas razumiju, pridružujemo vile ili duhove prirode biljkama, dajemo imena automobilima i obraćamo se svojim kompjuterima kada se zaglave. A u duhovnom prostoru kreiramo više ili manje ljudske slike za svoje bogove, bilo kao prosjedog bradatog Oca, Ganeša s glavom slona ili četvororukog Višnu.

Green Man of Gaunts
Neke religije osuđuju antropomorfizam (slike, idole, čaki opise Božanskog), a znanstvenici ga općenito smatraju djetinjastim otklonom od ozbiljnog poslarazotkrivanja realiteta. U oba slučaja, postoji možda vjerovanje kako antropomorfizam prikriva ili izobličava istinu, namećući imaginarne fantazije svom umu o realitetu. No antropomorfizam je izgleda prirodna ljudska karakteristika. Uhvatio sam se kako ne samo uživam u njemu (o tomu više kasnije), već kako sam i začuđen, ne reflektira li on nešto duboko o prirodi realiteta. Je li on jednostavno djetinjasta igra imaginacije? Iili bi mogao biti nesvijesno prepoznavanje univerzalne biti, uma, duha ili duše koja prožima sve i što dijelimo sa svom materijom, totalitetom života? Moćne vile, anđeli i drugi ljudima slični opisi duhovnih bića mogu biti načini predstavljanja i komuniciranja svog iskustva te duhovne energije? I jesu li naše verbalne i vizualne slike Svevišnjih bića najbolje što naši trivijalni mozgovi mogu zamisliti napinjući se u shvaćanju neopisive misterije Duga?
 
Nisam nikada vidio vilu, anđela ili neko drugo duhovno biće. Niti su mi govorili. No vrlo sam svjestan istančane energije koju zrače životinje, biljke, stijene, te sama zemlja. Prvo sam to otkrio eksperimentirajući s rašljama, ne bi li vidio, hoće li raditi za mene. I jesu. Time je moja svijesnost o toj energiji porasla i katkada ju mogu osjetiti u svom tijelubez rašlji, za koje vjerujem kako djeluju jednostavno kao pojačalo. U vremenima, kada sam se izgubio u mislima, stablo il stijena bi me bukvalno zaustavili u nastavljanju putem kojim bi komunicirao s njima.

Brian Nobbs je dugogodišnji član Findhorn zajednice - Findhorn Community, gdje živim. On crta prekrasne detaljne crteže perom duhova prirode biljaka. Ne vidi ta bića kao takva, već ga vode u crtanju. Počinje stavljanjem točke od tinte na stranicu papira te postupno, s porastom broja točaka, izranja portret. Nije svijesta onog što crta sve dok nije crteže kompletan.

Drugi je Brian, Brian Froud, objavio nekoliko best-seller knjiga o vilama. Dobre vile, loše vile - Good Faeries, Bad Faeries je puna prekrasnih i osjećajnih slika i opisa, uz koje opisuje njihovu kreaciju.

Vile koje crtam su spontana manifestacija mojeg odnošenja s njihovim svijetom. Normalno nevidljiva domena dobiva formu najprije u mojim skicama. Lica vile emergiraju iz praznih bijelih stranica kao iz magle. Nekoliko slučajnih slobodnih crtica se nacrtaju i odjednom se pojavljuje kompletna osobnost, zahtijevajući pažnju i ime.
Moji crteži nisu ilustracije iz određeni priča ili folklornih tekstova; to su slike nacrtane intuitivno, slike koje su iskakale izravno iz vizija vođenih vilama muzama, paradoksalnom mješavinom šanse i namjere.
Slike u ovoj knjizi su sve inzistirale na manifestaciji u crtežu. Ništa nije izmišljeno - te slike su izravna komunikacija s vilama.

Tisa iz Ickworth-a
Prema Brian Froud-u, te vile su "unutarnja priroda zemlje i refleksija unutarnje prirode naših duša. . . U svojoj biti vile su apstraktne strukture tijeka energije."
Dorothy Maclean, jedna od utemeljitelja Findhorn Community, ima potpuno drugačije iskustvo energije duhova prirode. U početnim danima Zajednice, duhovi biljaka su joj počeli slati poruke o tomu kako ih uzgajati. Rezultate nisu mogli objasniti hortikulturalni eksperti i ljudi su počeli dolaziti iz cijelog svijeta kako bi vidjeli divovsko povrće i participirali u magičnosti Findhorn vrta.

Prema drugom utemeljitelju, Peter Caddy-u, iz njegove autobiografije "Savršeni timing - In Perfect Timing": Ta bića nisu govorila Dorothy slušnim 'glasom'. Ona ih je kontaktirala (ili oni nju) tekepatski, pa su tako sve poruke bile komunicirane u nizu svijesti, koji je njen vlastiti um prevodio u najbliži ekvivalent engleskih riječi."

Moje vlastito iskustvo je manje dramtično od navedenih. Jedna od mojih rekreacija je fotografija, pa sam kroz nekoliko prošlih godina prikupio galeriju portreta kreatura drveća (i drugih kreatura), od koji sam neku uključio i ovaj tekst. Katkada vidim ta bića dok ih fotografiram. A katkada ih kamera otkriva kasnije, kada gledam slike na zaslonu. Na jednoj razini, to je jednostavno zabavni hobby. No na drugoj razini, kamera mi pomaže dublje povezivanje s prirodom. Katkada nakon sata ili dva druženja i fotografiranja, ulazim u stanje izmijenjenje svijesti, u kom nastojim oslabiti vezu s normalnim svijetom i vidjeti jasnije sam prostor prirode.

Jedan od uha i noseva Kingston Lacy-a
Naravno, kreature koje sam fotografirao nisu stvarno tamo. Kao što Sin Božlji nije stvarno prisutan u slikama Isusa. To su simboli koji predstavljaju dublji ne-materijalni realitet. Moje fotografije predstavljaju nešto o esencijalnoj prirodi ili karakteru drveća ili stijena, pomažući mi u povezivanju s prostorom egzistencije te u komuniciranju s njegovom duhovnom esencijom. To je svijesni, namjerni antropomorfofizam.

Antropoformizam je moćno privlačan, privlačeći ljude u dublju povezanost s prirodom i neživim objektima. Na taj način antropomorfizam ohrabruje brižnije stajalište koje bi koristilo konzervaciji i izliječenju planeta, te izložilo ljude prirodnoj liječećoj medikaciji. Stoga igra li neku važnost što su slike imaginarne? S mog stajališta je antropomorfizam vrijedan i koristan pristup realitetu, koji rezonira jače s ljudskim dušama nego što to čini znanost ili teologija.





PS Nekoliko dodatnih fotografija kreatura stabala se nalazi u my Zaadz photos. Kontaktirajte me ako želite dodatne informacije ili bi željeli poslati dodatne slike.

Što je realitet? - Peti dio

Objavljeno 9.5.2007. Malcolm : Green Man Malcolm


Kakvima nas ostavljaju te promenade kroz prirodu realiteta? Nadajući se, ne zbunjenima! Izazvao sam mnoge konvencionalne istine od znanosti, razuma i religije pa je sada ponovno vrijeme za potezanje nekoliko zajedničkih niti.


Argumentirao sam postojanje mnogih valjanih stajališta o realitetu. Otišao sam i dalje, te sugerirao nepostojanje nikakvog zajedničkog, apsolutnog, vječnog Relaiteta skrivenog iza tih stajališta. Do određenog stupnja sam realitet možda i sami ko-kreiramo zajedno s drugim bićima u partnerstvu s ko-kreativnim potencijalitetom ili Kozmičkom svijesti, koja je konačni izvor egzistencije. A čak i Kozmička svijest možda nema fiksne kvalitete, već možda kao kameleon poprima različite forme primjerene različitim kulturalnim okolišnim i povijesnim kontekstima, te evoluira zajedno sa svojom kreacijom.

Činjenica o mogućem nepostojanju nikakvog konačnog Realiteta, ne znači kako ništa ne djeluje. Ne možemo jednostano ignorirati dobro utemeljene zakone prirode koji omogućavaju naše obilje tehnologija. Ne možemo jednostavno okrenuti leđa dobro-provjerenim mudrostima duhovnih majstora. A trebamo i prepoznati griješnost naših umova. Oni ne mogu obuhvatiti punoću realiteta, skloni su krivom interpretiranju informacija i iskustva, te često pate od iluzija i vjerovanja.

Znanstvena metoda, sa svojim perzistentnim ispitivanjem onog što mislimo da znamo, te njeno inzistiranje na ponovljivosti rezultata u zajednici znanstvenika je najbolje sredstvo koje imamo za stjecanje pouzdanog znanja o materijalnom svijetu. No ta je metoda manje učinkovita u ispitivanje nematerijalnog, subjektivnog kao što je svijest, duhovnost i paranormalno. Moramo stoga jednako tako prigrliti druge načine saznanja, no primijennjivati slično rigorozna propitivanja i stanadarde kolektivnog dokazivanja.


Ove sam tame diskutirao detaljno u prvom dijelu svoje knjige "Znanost o jednosti - The Science of Oneness". Ne mislim kako bih mogao bolje zaključiti ovu seriju napisa o realaiteta od citata zaključka tog prvog dijela:                                       

Znanost je još uvijek naš najbolji način, ikada otkriven, za pronalaženje kako materijalni svemir djeluje te za kontroliranje sila i resursa prirode za ljudske svrhe . . . No važno je vuiđati kako je znanost za ono za što je i nemati nerealistična očekivanje od nje,

Znanost otvara veliki prozor u realitet, no dobro moramo upamtiti, da je njegov ostaklo obojano strukturom naših mozgova i živčanog sustava, našim osobnim iskustvom, jezikom u kom mislimo, te kulturom u kojoj smo rasli. Znanost ne može otkriti realitet, kakav je on stvarno, niti nam može reči zašto su stvari takve kakve jesu, niti nas može savjetovati u vezi s mudrim korištenjem moći. Znanost nije niti primjereno sredstvo za istraživanje naših unutarnjih prostora. Za sve te aspekte znanja, trebamo otvoriti i drugi prozor, kako bi uravnotežili slabosti znanosti s komplementarnim načinima znanja ne bi li dobili kompletniju, holističku sliku.

I zbog toga je vizija znanosti o jednosti, hram ljudskog znanja s mnogo prozora koji se otvaraju prema realitetu, a kroz koje ulaze zrake svijetla, stapajući se u sliku cjeline s više lica, slično duginim bojama. Slika koja ostaje nekompletna i nejasna, no ipak reflektira Jednost svog postojanja. A hram je mjesto, na koje svi možemo donijeti svoje male doprinose iskustva, uvida i mudrosti  i iz koga možemo izlaziti inspirirani na mudro djelovanje u svijetu.

Znanstveni, religiozni i drugi autoriteti uvijek crtaju djelomične brandove znanja kao Istinu, kritizirajući druge. No kada jednom shvatimo kako je svo znanje u najmanju ruku djelomično subjektivno, naše stajalište o autoritetim se počinje mijenjati. Više ne prihvaćamo nekritički superiornost ekspertnog znanja, niti zagovaramo vlastita uvjerenja, vrijednosti i percepcije kod drugih. Učimo umjesto toga respektirati i valorizirati drugačije načine razumijevanja i življenja u svijetu. Počinjemo uviđati predivnu raznolikost slika od (prirodnih) znanosti, humanističkih znanosti i umjetnosti te religija i kultura svijeta, kao parcijalne predstave . . . I učimo prihvaćati i pouzdavati se na svoj vlastiti unutarnji autoritet.

Kada odlučim vjerovati znanstvenoj teoriji ili slijediti određenog duhovnog učitelja, odabirem ono što izgleda dobro za mene. Nitko ne može umjesto to odabrati. Neizbježno smo stoga sami odgovorni za svoja vjerovanja i akcije. Kako je to reako John Heron: "No oslanjati se samo na svoj vlastiti autoritet bila bi rizična obmana. Jer moramo dijeliti ono što mislimo s drugima, koji će mi dati poštenu i kritičnu povratnu vezu . . I moramo htjeti mijenjati svoje ideje i duhovnu svijesnost, te ugrađivati nove uvide iz znanosti u svoje evoluirajuće svjetonazore.

Slobodni smo ko-kreirati svoje vlastite svjetonazore; one, koji su za razliku od klasične znanosti, pozitivni i afirmativni glede života. To ne znači mogućnost odbacivanje dobro-utemeljenih znanstvenih činjenica i 'zakona prirode'. Već to znači slobodu izbora između konkurentskih teorija i njihovih alternativnih interpretacija ; sloboda stvaranja sviježih sinteza znanstvenog i drugih znanja; sloboda interpretiranje njihovih znaćenja za svoje živote na vlastiti način; te slobodu mudre primjene nalaza znanosti. Time Vas ohrabrujem na omogućavanje govorenja svom životnom iskustvu, te dozvoljavanje intuitivnog djelovanja (djelovanja vođenog vlastitom intuicijom). Otvorite koliko god je moguće prozora prema realitetu i gledajte bez straha kroz njih. Ugodite se na svoje unutarnje Sebstvo i na bilo koje g vanjskog duha, u koga možda vjerujete. Vjerujte svojoj unutarnjoj rezonanciji kada vam govori  o tomu što zvuči istinito. Odaberite ono što donosi život, slobodu, kreativite, ljubav, harmoniju, ljepotu i mudrost svijetu. No budite oprezni i pazite na prolaznost znanja, pamteći kako niti jedno znanje nije apsolutno ili vječno.


Access_publicAccess: Public Add Comment Print Send views (65)  
Indeksirano s  reality, science, knowledge, spirituality, consciousness


© 2007 Zaadz, Inc.