POSTMODERN SCENE
Excremental Culture
and Hyper-Aesthetics
Arthur Kroker i David Cook
Arthur Kroker is the founding editor of the Canadian Journal of Political and Social Theory.
He teaches political science and the humanities at Concordia University, Montreal.
David Cook teaches political theory at Erindale College, University of Torohto.
He teaches political science and the humanities at Concordia University, Montreal.
David Cook teaches political theory at Erindale College, University of Torohto.
Postmoderna scena se budi i izlučuje fin-de-millenium stanje uma
kontemporarne kulture. To je panična knjiga: panični seks, panična
umjetnost, panična ideologija, panična tijela, panična buka i panična
teorija.
U stvari, sam bi se tekst trebao čitati kao imanentno postmoderni. Tako na primjer, dok je Adorno i Horkheimer – ova “Dijalektika prosvijetljenja” bila napisana kao odziv na izbijanje fašističkog uma, Postmoderna scena je napisana kao odgovor na ponovno izbijanje dijalektičkog prosvijetljenja. U eri kada kompjutori demonstriraju znaćenje memorije i paničnog seksa u jeziku postmodernog doba, onda bi se ipak moglo pozdraviti ponovno posredovanje historijskog sjećanja baze politike. Postmoderna scena, dok prosperira u dezintegriranim scenama kulturalne amnezije, je sama po sebi marker sjećanja. Trulež/ekstaza, hiper-pesimizam/hiper-optimizam, memorija/amnezija: to su dvo(struki)znaci pod kojima je napisan ovaj tekst. Ako to zvući paradoksalno, ambivalentno i kontradiktorno, to samo znači kako je i kao kvantno doba koje teži opisati i Postmoderna scena kvantna, što znači postmoderni znak svog vremena.
Jer tko može uvjerljivo govoriti o budućnosti apostmoderne scene u postojanju istinski fascinirajućeg uzbuđenja katastrofama i gdje ono što potiče daljnju ekonomiju, politiku, kulturu, seks pa čak i prehranu nije volja za akumuliranjem ili potragom za izgubljenom koherencijom, već baš suprotno – ekstatička implozija postmoderne kulture u suvišnost, otpad i disakumulaciju. Kada tehnologija kvantnog reda proizvodi ljudska bića koja su dijelom metalna i dijelom meso; kada robobića konstituiraju rastuću većinu zapadne kulture, koja ispunjava pa zatim i prelazi Weberova strašna proročanstva nadolazećeg doba “specijalista bez duha”; te kada chip tehnologija konačno omogućava zlokobnu fuziju molekularne biologije i tehnike: onda ono što je naše su izvorno postmoderni uvjeti markirani najdubljim i najpatološkijim simptomima nihilizma. Ne samo znanosti kao volje za moć, već i medicine kao prazne volje za znanjem (pohotnog tijela), penologije kao užasne volje za nadgledanjem političkih grupa, te same etike kao enukleirane s dinamičkim jezikom instrumentalnog aktivizma. Postmoderna scena je stoga teorija katastrofe hiper-moderne kulture i društva koje implodira u privlačnim utvarama svoje vlastite tame i negativnosti, znaka.
Posljedično duboka (panična) tematika protrčava tekstom. On istražuje pasivni i suicidalni nihilizam suvremene kulture od pomicanja perspektiva popularne kulture (Sunshine reports – Izvješća sunčeva svijetla), klasicizma (Sign Crimes – Znak zlodjela), poststrukturalističke filozofije (Sliding Signifiers – Klizni označivači) i umjetnosti (ultramodernizma). Promatrajući postmodernu scenu iz perspektive svog prvog teoretičara Augustina, svojih filozofskih prethodnika (Nietsche i Bataille), svojih umjetnika (Frischl, Chirico, Magritte i Woodman) ili svojih ključnih socijalnih teoretičara (Baudrillard, Serres, Foucault), ona je ista stvar, samo nešto ubrzana. Prema tomu, to je kao ubrzavanje pisanja prema hiper-brzini do točke pokušaja postizanja brzine bijega od jezika pozitivističke sociologije i konvencionalnog ideološkog diskursa, jer Postmoderna scena također traži evociranje određenog literarnog raspoloženja – paničnog čitanja – kao načina izravnog participiranja unutar ruševina i bez iskustva kasnog dvadesetog stoljeća.
Odbijajući (s Nietzsche-om) pragmatički kompromis koji jedino teži održavanju, Postmoderna scena može preporučiti toliko entuzijastički panično čitanje jer teži olakšavanju nakupljene tame novom i lokalnijom, kulturalnom strategijom. To znači teoretiziranje s takvim hiperintenzitetom da se prividi konačno prisiljavaju implodirati u tamnu gustoću svog vlastitog krša i pisati tako vjerno pod šizoidnim znakovima Nietzsche-a i Bataille-a kako bi izgorili, ispraznili se i postali otpadom, kako se karakteristične kvalitete postmodernih uvjeta prisiljavaju na razotkrivanje svojih trajnijih tragova na slikama-poslije (naših) tijela, politika, seksualnosti i ekonomije. Stoga hiper-teorija za kraj svijeta.
Panične scene
Što je postmodernizam? To je ono što se igra u vašem lokalnom kazalištu, TV studiju, neboderu ureda ili seksu opuštanja. Nije početak ničeg novog ili kraj nečeg starog, već nešto katastrofično, jer zabavna implozija suvremene kulture u cijelu seriju scena panike na kraju fin-de-millenizlm. I tako evo nekih paničnih teza kao seizmografa postmodernog stanja uma.
Panična politika
Vrijeme je zabave pod cirkuskim šatorom kada portabilni političari postmoderne parade dolaze u katedralu parodije. Klonovi su vani, ožičeni s kompjuterskim konzolama; elektronički valovi penetriraju tijelo političara koji agitira gomilu kako bi ju kanonizirao sa svakim melodramatskim bujanjem osjećaja. Hura! Hura! Tom dobu preokreta, dobu kojeg Nietzsche opisuje kao ono u kojem se želi publicitet i velika glumačka galama, gdje udaranje velikih bubnjeva privlači svojim naplaćivanim ukusima.”1 Vrijeme je za ukrcavanje na karusel, jer kvantna politika počinje svoj spin pod baražnom vatrom zraka čestica ponavljajućih kanon iz katodnih cijevi.
U stvari, sam bi se tekst trebao čitati kao imanentno postmoderni. Tako na primjer, dok je Adorno i Horkheimer – ova “Dijalektika prosvijetljenja” bila napisana kao odziv na izbijanje fašističkog uma, Postmoderna scena je napisana kao odgovor na ponovno izbijanje dijalektičkog prosvijetljenja. U eri kada kompjutori demonstriraju znaćenje memorije i paničnog seksa u jeziku postmodernog doba, onda bi se ipak moglo pozdraviti ponovno posredovanje historijskog sjećanja baze politike. Postmoderna scena, dok prosperira u dezintegriranim scenama kulturalne amnezije, je sama po sebi marker sjećanja. Trulež/ekstaza, hiper-pesimizam/hiper-optimizam, memorija/amnezija: to su dvo(struki)znaci pod kojima je napisan ovaj tekst. Ako to zvući paradoksalno, ambivalentno i kontradiktorno, to samo znači kako je i kao kvantno doba koje teži opisati i Postmoderna scena kvantna, što znači postmoderni znak svog vremena.
Jer tko može uvjerljivo govoriti o budućnosti apostmoderne scene u postojanju istinski fascinirajućeg uzbuđenja katastrofama i gdje ono što potiče daljnju ekonomiju, politiku, kulturu, seks pa čak i prehranu nije volja za akumuliranjem ili potragom za izgubljenom koherencijom, već baš suprotno – ekstatička implozija postmoderne kulture u suvišnost, otpad i disakumulaciju. Kada tehnologija kvantnog reda proizvodi ljudska bića koja su dijelom metalna i dijelom meso; kada robobića konstituiraju rastuću većinu zapadne kulture, koja ispunjava pa zatim i prelazi Weberova strašna proročanstva nadolazećeg doba “specijalista bez duha”; te kada chip tehnologija konačno omogućava zlokobnu fuziju molekularne biologije i tehnike: onda ono što je naše su izvorno postmoderni uvjeti markirani najdubljim i najpatološkijim simptomima nihilizma. Ne samo znanosti kao volje za moć, već i medicine kao prazne volje za znanjem (pohotnog tijela), penologije kao užasne volje za nadgledanjem političkih grupa, te same etike kao enukleirane s dinamičkim jezikom instrumentalnog aktivizma. Postmoderna scena je stoga teorija katastrofe hiper-moderne kulture i društva koje implodira u privlačnim utvarama svoje vlastite tame i negativnosti, znaka.
Posljedično duboka (panična) tematika protrčava tekstom. On istražuje pasivni i suicidalni nihilizam suvremene kulture od pomicanja perspektiva popularne kulture (Sunshine reports – Izvješća sunčeva svijetla), klasicizma (Sign Crimes – Znak zlodjela), poststrukturalističke filozofije (Sliding Signifiers – Klizni označivači) i umjetnosti (ultramodernizma). Promatrajući postmodernu scenu iz perspektive svog prvog teoretičara Augustina, svojih filozofskih prethodnika (Nietsche i Bataille), svojih umjetnika (Frischl, Chirico, Magritte i Woodman) ili svojih ključnih socijalnih teoretičara (Baudrillard, Serres, Foucault), ona je ista stvar, samo nešto ubrzana. Prema tomu, to je kao ubrzavanje pisanja prema hiper-brzini do točke pokušaja postizanja brzine bijega od jezika pozitivističke sociologije i konvencionalnog ideološkog diskursa, jer Postmoderna scena također traži evociranje određenog literarnog raspoloženja – paničnog čitanja – kao načina izravnog participiranja unutar ruševina i bez iskustva kasnog dvadesetog stoljeća.
Odbijajući (s Nietzsche-om) pragmatički kompromis koji jedino teži održavanju, Postmoderna scena može preporučiti toliko entuzijastički panično čitanje jer teži olakšavanju nakupljene tame novom i lokalnijom, kulturalnom strategijom. To znači teoretiziranje s takvim hiperintenzitetom da se prividi konačno prisiljavaju implodirati u tamnu gustoću svog vlastitog krša i pisati tako vjerno pod šizoidnim znakovima Nietzsche-a i Bataille-a kako bi izgorili, ispraznili se i postali otpadom, kako se karakteristične kvalitete postmodernih uvjeta prisiljavaju na razotkrivanje svojih trajnijih tragova na slikama-poslije (naših) tijela, politika, seksualnosti i ekonomije. Stoga hiper-teorija za kraj svijeta.
Panične scene
Što je postmodernizam? To je ono što se igra u vašem lokalnom kazalištu, TV studiju, neboderu ureda ili seksu opuštanja. Nije početak ničeg novog ili kraj nečeg starog, već nešto katastrofično, jer zabavna implozija suvremene kulture u cijelu seriju scena panike na kraju fin-de-millenizlm. I tako evo nekih paničnih teza kao seizmografa postmodernog stanja uma.
Panična politika
Vrijeme je zabave pod cirkuskim šatorom kada portabilni političari postmoderne parade dolaze u katedralu parodije. Klonovi su vani, ožičeni s kompjuterskim konzolama; elektronički valovi penetriraju tijelo političara koji agitira gomilu kako bi ju kanonizirao sa svakim melodramatskim bujanjem osjećaja. Hura! Hura! Tom dobu preokreta, dobu kojeg Nietzsche opisuje kao ono u kojem se želi publicitet i velika glumačka galama, gdje udaranje velikih bubnjeva privlači svojim naplaćivanim ukusima.”1 Vrijeme je za ukrcavanje na karusel, jer kvantna politika počinje svoj spin pod baražnom vatrom zraka čestica ponavljajućih kanon iz katodnih cijevi.
Postmoderna politika počinje s Mark Gertler-ovim karuselom. Vojnici,
mornari i poslovni ljudi su montirani na automatizirani karusel
histerije. Svaki je
kloniran u magično drveće, zrcaljene slike, isticanih grudiju, leđa
savijenih u elipsoidnom luku, spreman za bjesomučan lov. Konji su
genetički čisti, onkraj mutacije, iza kancerogenih pogriješaka prirode
otrovane okrutnošću nadolazećg rata – spreman automatski stroj
(strojnica). Pa ipak što je to, isticana stražnjica, otvoreno
zaokružena i mesno bijela? Solarni šupak otvoren kulturi zabave/straha
spreman za konzumiranje s povećavanjem brzine karusela. Politika postaje bljeskoviti anus obečanja boljeg svijeta, konstantno prisutna kako karusel postaje sukcesija bijelih stroboskopskih bljeskova i kako sustav otpada ulazi u sadašnjost zabave. Krici paradoksa stabilni na rubu agresije i terora, koji se ne mogu demontirati, uhvaćeni u implodirajući vrtlog vrćenja mode. Tunike s odštampanim tekstom, pravilno nasađeni šeširi, otvorena usta spremna za izobličenja ciklorame.
To je samo Gertler-ov svijet koji sada trči hiper-brzinom, koja kroz izobličene slike karusela kreira holograme, koji karakteriziraju politično. Put predsjednika ili predsjednika vlade, slijeđenje/trčanja nakon slika diljem nacije. Kamere s otvorenim lećama u nadi kako će celuloid upisati posvetu osvijetljenoj duši nacije iz crne rupe paranoidnih političara. Upravo kao što video kamera u uredu predsjednika nadgleda Crveni trg jednako tako dobro kao što nadgleda zadnje pokrete trupa. Trenutno uključivanje, instant politika, trenutno isključivanje.
Panični novac
Napredne kapitalističke ekonomije se sada suočavaju s dosada
najozbiljnijom krizom likvidnosti. Kapital počinje nestajati. Nigdje
drugdje nije ta kriza očitija nego u devastiranju svoje glavne ikone –
novca. Iluzija novca postaje realitetom kako se sama ekonomija
invertira. Više se ne nalazi relevantnost u nesuglasicama oko monetarne
politike, ponude u ekonomiji, Laffer krivuljama, otkrivenim ili
neotkrivenim preferencijama, već prije u samo-likvidaciji same
vrijednosti. Novac je uhvaćen u velikom poništavanju simbola (značaja)
političke ekonomije. Ne nalazi više svoj dom i konstantno se gura u
bijeg. Napušta “bezvrijedni” svijet suvremenog kapitalizma.
Novac je od uništenja spasio Marx, koji je shvatio pomak od pred-moderne proizvodnje, gdje je o njemu zavisio dišući život, (još jednom) u novac kao univerzalnu vrijednost-razmjene. Dakle novcu je dan produženi život u njegovoj ulozi eksternalizacije sebstva devetnaestog stoljeća. Novac je mogao raditi stvari koje tijelo nije moglo tijekom putovnja u visokom stilu vezano na socijalno, skrivenom od pogleda fetišizmu roba. No tijela su napadnuta i eksplodirajući su se raspala u dvadesetom stoljeću. Fetiši su narasli. Potrošnja je ponovno dobila primitivni ritual simboličke razmjene u svojoj aboliciji modernog.
Suočavajući se s pokoljem poništavanja referentnosti, novac sam ulazi u sve bržu cirkulaciju i sve je nasilniji, kako bi se održao kao univerzalni niz potencijala. No u eri supravodiča zastrašujući učinak je enorman kako se sve približava kraju Einstein-ovog svijeta brzinom svijetlosti. U tom svijetu parazitizam novca počinje usporavati proces. To gura novac u još i duže sate s nadolaskom 24-satne razmjene. Pa ipak, ‘pomak u crveno’ brzine cirkulacije samo ubrzava nestajanje novca s planete, prekonfigurirajući se u ogromne iznose za ratove zvijezda.
Novac je već stvorio mjesto za svoju suprotnost, kredit, u kreaciji ex nihiilo što označava totalitet suvremenog napretka od insider trgovanja i ponuda za preuzimanje. U ovom trenutku koliko se igra razvila postaje evidentno tek u negiranju dugova velikih korporacija ili radničke klase. Sve je u vlasništvu, posjedu drugih tako da ekonomija može ići “samo na prazno”. Novac postaje potrošeno gorivo pregrijanog reaktora. Nitko ne zna što s njim učiniti, no svi znaju kako ga se mora potrošiti.
Novac kao vrijednost se jedino javlja u točci-nestajanja svog zapisa. On više nije nečiji nečisti profit, već je samo sterilizirani elektronički prikaz na kompjutorskom monitoru. Jer novac uvijek nastavlja svoju ulogu glavnog lutalice kolabirajuće kapitalističke ekonomije.
Panična buka (šum)
Ako je Newton-ov zakon gravitacije mogao postulirati stvarno tijelo čija se objektivnost utemeljuje njegovom masom, (kvantni) zakon postmoderniteta zasvijetljuje (zabljeskuje) to tijelo prebacujući se naglo iz mase u energiju. Sada živimo u hiper-modernom svijetu gdje se pojavljuje panična buka (desinkronizirani zvuk na TV, rock glazba u doba naprednog kapitalizma, bijele vibracije u svim “prodavaonicama budućnosti”) kao vrsta emocionalnog holograma pružajući prevlaku koherentnosti realitetu implodirajuće kulture.
Kada masa nestaje u energiju, onda i tijelo postaje fokus i izvor pražnjenja svih vibracija kulture panične buke. U stvari, postmoderno je tijelo najprije mrmljanje, onda “dobra vibracija” i konačno, zaostala slika holograma panične buke. Pobijeđeno (osvojeno, penetrirano), obluđeno i punktirano vibracijama (kvantna fizika šuma), tijelo simultano implodira u svoja vlastita osjetila i eksplodira kako je njegov centralni živčani sustav raspršen preko moždanog senzorija tehnokrajolika. Kako više nije materijalni entitet, postmoderno tijelo postaje permeabilno spacijalizirano polje čije su granice slobodno perforirane subatomskim česticama u mikrofizici moći. Kada je jednom veo materijaliteta/subjektiviteta prekoračen (i odbačen), onda tijelo kao nešto stvarno nestaje u spektru hiperrealizma. Sada je to postmoderno tijelo (kao) prostor međusobno povezan silama polja i sposoban za predstavljanje u konačnici samo kao fraktalni entitet. Postmoderno sebstvo je onda fraktalni subjekt - sičušno privremeno uređenje usred kaotične entropije suvremene kulture, koja se odmotavajući usporava iako se sve kreće sve većim i većim brzinama.
Slično tomu socijalno kao masa nestaje sada u fiktivni svijet medija hiperkomunikacije. Uhvaćeno samo svim nasilnim znacima mobilnosti i permeabilnosti, socijalno je već samo naknadni žar nestanka famoznog prinicipa realiteta. Ovaj je svijet možda izgubio svoju poruku i sve velike ŕecits-e, a i moć, novac, i seks, bi se moglo također nesvijesno odbaciti, osim recikliranih znakova visoko pobuđenog svijeta socijalnih katalizatora; no ono što je u konačnici fascinantno je samo socijalno kao depresija (sagorjelost). Svijet Hobbes-a je napravio puni krug kada se (postmoderno) sebstvo počelo beskrajno reproducirati kao vibrirajući skup čestica, a socijalno je zavodljivo samo sa svoje negativne strane: tamne strane morala prekomjernog izobilja ograničavanja osobnog ponašanja i propadanja.
Prema tomu, moć povezanog, rezerviranog i inertnog sada naglo skače u suprotni znak: domenu nepovezanog, potrošenog i nasilnog. A nema boljeg primjera nerealnog svijeta socijalnog u tom stanju od glazbe. Glazba/vibracije kao servo-mehanizam ulazi izravno u postmoderno tijelo i prolazi kroz njega bez traga, ostavljajući samo izmijenjeno energetsko stanje. Svugdje glazba kreira samo energetsku razinu stanja uma postmoderne scene. Nikada viđeno no jednako tako nikada ugašeno, glazba kao panične vibracije se izlučuje kroz tijelo socijalnog. Uvijek spremnog za ulaz, uvijek spremno cirkulirati. Kako je i samo opsjednuto demonskim silama (duhom), stvara bolje novac kreiranjem socijalnog odnošenja koje ne zahtijeva takvu opsjednutost. Možda je “rođena u SAD-u” (“born in U.S.A.”), no postala je univerzalna. Uvijek na vrijeme, takvo se društvo priprema za napuštanje historije. Glazba je onda bez prošlosti, bez budućnosti, bez (određenog) znaćenja, no savršeno određujuća, savršeno energizirajuća, savršeno postmoderna. Liberalno sagorjevanje suvremene kulture s uzimanjem spektralne forme fraktalnih subjekata, uživajućih vibracija i panične buke.
Panično čekanje
Novac je od uništenja spasio Marx, koji je shvatio pomak od pred-moderne proizvodnje, gdje je o njemu zavisio dišući život, (još jednom) u novac kao univerzalnu vrijednost-razmjene. Dakle novcu je dan produženi život u njegovoj ulozi eksternalizacije sebstva devetnaestog stoljeća. Novac je mogao raditi stvari koje tijelo nije moglo tijekom putovnja u visokom stilu vezano na socijalno, skrivenom od pogleda fetišizmu roba. No tijela su napadnuta i eksplodirajući su se raspala u dvadesetom stoljeću. Fetiši su narasli. Potrošnja je ponovno dobila primitivni ritual simboličke razmjene u svojoj aboliciji modernog.
Suočavajući se s pokoljem poništavanja referentnosti, novac sam ulazi u sve bržu cirkulaciju i sve je nasilniji, kako bi se održao kao univerzalni niz potencijala. No u eri supravodiča zastrašujući učinak je enorman kako se sve približava kraju Einstein-ovog svijeta brzinom svijetlosti. U tom svijetu parazitizam novca počinje usporavati proces. To gura novac u još i duže sate s nadolaskom 24-satne razmjene. Pa ipak, ‘pomak u crveno’ brzine cirkulacije samo ubrzava nestajanje novca s planete, prekonfigurirajući se u ogromne iznose za ratove zvijezda.
Novac je već stvorio mjesto za svoju suprotnost, kredit, u kreaciji ex nihiilo što označava totalitet suvremenog napretka od insider trgovanja i ponuda za preuzimanje. U ovom trenutku koliko se igra razvila postaje evidentno tek u negiranju dugova velikih korporacija ili radničke klase. Sve je u vlasništvu, posjedu drugih tako da ekonomija može ići “samo na prazno”. Novac postaje potrošeno gorivo pregrijanog reaktora. Nitko ne zna što s njim učiniti, no svi znaju kako ga se mora potrošiti.
Novac kao vrijednost se jedino javlja u točci-nestajanja svog zapisa. On više nije nečiji nečisti profit, već je samo sterilizirani elektronički prikaz na kompjutorskom monitoru. Jer novac uvijek nastavlja svoju ulogu glavnog lutalice kolabirajuće kapitalističke ekonomije.
Panična buka (šum)
Ako je Newton-ov zakon gravitacije mogao postulirati stvarno tijelo čija se objektivnost utemeljuje njegovom masom, (kvantni) zakon postmoderniteta zasvijetljuje (zabljeskuje) to tijelo prebacujući se naglo iz mase u energiju. Sada živimo u hiper-modernom svijetu gdje se pojavljuje panična buka (desinkronizirani zvuk na TV, rock glazba u doba naprednog kapitalizma, bijele vibracije u svim “prodavaonicama budućnosti”) kao vrsta emocionalnog holograma pružajući prevlaku koherentnosti realitetu implodirajuće kulture.
Kada masa nestaje u energiju, onda i tijelo postaje fokus i izvor pražnjenja svih vibracija kulture panične buke. U stvari, postmoderno je tijelo najprije mrmljanje, onda “dobra vibracija” i konačno, zaostala slika holograma panične buke. Pobijeđeno (osvojeno, penetrirano), obluđeno i punktirano vibracijama (kvantna fizika šuma), tijelo simultano implodira u svoja vlastita osjetila i eksplodira kako je njegov centralni živčani sustav raspršen preko moždanog senzorija tehnokrajolika. Kako više nije materijalni entitet, postmoderno tijelo postaje permeabilno spacijalizirano polje čije su granice slobodno perforirane subatomskim česticama u mikrofizici moći. Kada je jednom veo materijaliteta/subjektiviteta prekoračen (i odbačen), onda tijelo kao nešto stvarno nestaje u spektru hiperrealizma. Sada je to postmoderno tijelo (kao) prostor međusobno povezan silama polja i sposoban za predstavljanje u konačnici samo kao fraktalni entitet. Postmoderno sebstvo je onda fraktalni subjekt - sičušno privremeno uređenje usred kaotične entropije suvremene kulture, koja se odmotavajući usporava iako se sve kreće sve većim i većim brzinama.
Slično tomu socijalno kao masa nestaje sada u fiktivni svijet medija hiperkomunikacije. Uhvaćeno samo svim nasilnim znacima mobilnosti i permeabilnosti, socijalno je već samo naknadni žar nestanka famoznog prinicipa realiteta. Ovaj je svijet možda izgubio svoju poruku i sve velike ŕecits-e, a i moć, novac, i seks, bi se moglo također nesvijesno odbaciti, osim recikliranih znakova visoko pobuđenog svijeta socijalnih katalizatora; no ono što je u konačnici fascinantno je samo socijalno kao depresija (sagorjelost). Svijet Hobbes-a je napravio puni krug kada se (postmoderno) sebstvo počelo beskrajno reproducirati kao vibrirajući skup čestica, a socijalno je zavodljivo samo sa svoje negativne strane: tamne strane morala prekomjernog izobilja ograničavanja osobnog ponašanja i propadanja.
Prema tomu, moć povezanog, rezerviranog i inertnog sada naglo skače u suprotni znak: domenu nepovezanog, potrošenog i nasilnog. A nema boljeg primjera nerealnog svijeta socijalnog u tom stanju od glazbe. Glazba/vibracije kao servo-mehanizam ulazi izravno u postmoderno tijelo i prolazi kroz njega bez traga, ostavljajući samo izmijenjeno energetsko stanje. Svugdje glazba kreira samo energetsku razinu stanja uma postmoderne scene. Nikada viđeno no jednako tako nikada ugašeno, glazba kao panične vibracije se izlučuje kroz tijelo socijalnog. Uvijek spremnog za ulaz, uvijek spremno cirkulirati. Kako je i samo opsjednuto demonskim silama (duhom), stvara bolje novac kreiranjem socijalnog odnošenja koje ne zahtijeva takvu opsjednutost. Možda je “rođena u SAD-u” (“born in U.S.A.”), no postala je univerzalna. Uvijek na vrijeme, takvo se društvo priprema za napuštanje historije. Glazba je onda bez prošlosti, bez budućnosti, bez (određenog) znaćenja, no savršeno određujuća, savršeno energizirajuća, savršeno postmoderna. Liberalno sagorjevanje suvremene kulture s uzimanjem spektralne forme fraktalnih subjekata, uživajućih vibracija i panične buke.
Panično čekanje
. . . .to je volja za ništavilo,
volja koja djeluje kontra života, revolt protiv “najtemeljitijih a
priornih pretpostavki života: pa ipak je i ostaje samo volja. I
ponovljajući na kraju što sam rekao na početku, čovjek ne samo da ne
želi ništa,
čak ni ne želi ništavilo!” 2
čak ni ne želi ništavilo!” 2
Alex
Colville-ova slika, “Žena u kadi” je moćna evokacija postmodernog
stanja uma (raspoložen-ja). Ovdje je sve stvar poništenih identiteta
(figura u pozadini nema glave, izbjegnut je pogled), tišina (prekinuta samo
zvukom očnog pretraživanja) i čekanje bez očekivanja olakšanja
(oslobađanja). U “Volji za moć” Nietzsche je elokventno i proročki
govorio o novom dobu tame koje će biti tipizirano pasivnim nihilistima,
koje tjera očaj nad svojim vlastitim uništenim i zabrljanim instinktima
prema predatorskim stilovima ponašanja i sucidalnih nihilista, koji bi
uvijek preferirali volju za ništavilo pred stanjem bez volje uopće. Slijedeći Nietzsche-a, Žena u kadi je slika posjeta i postmodernog
sebstva kao katastrofe i znaćenja paradoksa kao najdubljeg jezika
postmodernizma. U ovoj artističkoj izvedbi estetika zavođenja
(prigušene boje hladne vrste) se kombiniraju s prisustvom unutarnjeg
propadanja i obećanja ljudskog prijateljstva kao reciprociteta koji
trenutno poništava realitetom komunikacije kao radikalne izolacije.
Panična pitanja
Na pitanje postavljeno od jednog američkog čitatelja: “Je li
postmoderna scena sadistička?”, odgovorili smo kako sado-mazohizam u
postmodernim uvjetima nije ono što je običavao biti. Postmoderna scena
djeluje i kako bi pokazala da je sado-mazohizam sada mali znak klizanja
između ekstaze katastrofe i terora privida kao (nestajućeg) znaka
vremena. Kako bilo, što je sadizam u eri hiper-realnog nego osjećaj
življenja na rubu između nasilja i zavođenja/korupcije, između ekstaze
i rastvarajućeg propadanja? I zašto ne? Postmoderno stanje uma
(raspoloženje) može alternirati tako brzo između hermeticizma i
šizofrenije, između slavljenja umjetnog i nostalgičnog apela za obnovom
prirode, jer je sada sebstvo slično onom što kvantni fizičari nazivaju
“rastvaranjem svijeta” preko kojeg se odvijaju indiferentni potoci
iskustava. Niti potpuno posredovano niti potpuno lokalizirano, sebstvo
je jedan prazan znak: koloniziran iznutra tehnologijama za imunitet
tijela; zavođen izvana svim modernim tetovažama; te energiziran novim
psihološkim kondicioniranjem – šizoidnim stanjem postmodernih sebstava
koja su (simultano) predatori i paraziti. A sada pitanje: “Mora li
Postmoderna scena biti tako pesimistička?” Mi bi odgovorili kako je
hiper-pesimizam današnjice jedina realistička baza za bijesnu volju za
političkom akcijom. I to u dvostrukom smislu. Prvo, kulturalni
pesimizam je jedino oštrenje volje što bi nam moglo dozvoliti prekid
zauvijek sa svim liberalnim kompromisima koji teže samo očuvanju
pojavnosti umirućih dana modernizma: očajno traženje ozdravljenja
subjekta (u eri nestajućeg sebstva); ponovne valorizacije same
vrijednosti (u vrijeme kada je vrijednost najdublji jezik tehnološke
volje za ovladavanjem socijalne i ne-socijalne prirode); vraćanje
unatrag kritici robne-forme (u doba paničnog novca); te trijumfalnom
povratku novog historicizma (gdje je već historija implodirala u
baudrillardijansku scenu glatke i transparentne površine
hiperkomunikacija. I drugo, pesimizam je svojevoljna, pažljivo odabrana
intelektualna strategija za proboj iza cyber-prostora telemetričnih
tijela i kulture. Težimo kreiranju teorijskog manevra u kom
hipermodernizam implodira u ruševine svojih vlastitih paničnih scena.
Zašto? Naše je uvjerenje kako se katastrofa već dogodila, te zato što
živimo u čekajućem periodu, mrtvom prostoru, koji će biti markiran
povečanim brojem i slučajnošću erupcija političkog nasilja, šizoidnog
ponašanja, te implozije svih znakova komunikacije kako zapadna kultura
propada prema brijlantnoj iluminaciji konačnog sagorjevanja.
1 F. Nietzsche, The Will to Power, Section 464, New York: Vintage, 1968.
2 Nietzsche, Prema genealogiji morala (Towards a genealogy of Morals”)
COPYRIGHT
NOTICE: Published by CTHEORY BOOKS in partnership with NWP and
copyright, © 2001, by CTHEORY BOOKS. All rights reserved. No part of
this book may be reproduced in any form by any electronic or mechanical
means (including photocopying, recording, or information storage and
retrieval) without permission in writing from the publisher, except for
reading and browsing via the World Wide Web. Users are not permitted to
mount this file on any network servers. Readers are encouraged to
download this material for personal use. Commercial use with permission
only.
. . . Čitatelji se ohrabruju download-ati ovaj materijal za osobnu uporabu. . . .
. . . Čitatelji se ohrabruju download-ati ovaj materijal za osobnu uporabu. . . .