Politička ekonomija virtualne realnosti: pan-kapitalizam

Arthur Kroker i Michael A. Weinstein

U isto vrijeme, s proliferacijom virtualnosti i pretvaranjem tijela (mesa) u temeljni resurs za medijski prostor – usmjerenu silu medija, materijalni uvjeti virtualnosti implodiraju. Koliko dugo mogu trajati takvi uvjeti prije raspada? Imginacija postaje ogromnom, kako okoliš i infrastruktura degradira: osveta materije. Ekonomija degradira, politika degradira, društvene zajednice degradiraju .  . . medijski prostor (kultura) postaje grandioznim.

Ovo je materijalni uvjet: prezaduženost (“ciklus likvidiranja dugova” kao zajednička karakteristika depresija), rezultirajući trgovinski ratovi i nešto novo: pan-kapitalizam bez alternative, ali sa svojim smrtonosnim dvojnikom, fašizmom. Kapitalizam mora odbiti fašizam bez pomoći socijalizma, koji je mrtav ekonomski, politički, društveno (proletarijat ?), ali i kao signifikator. To je političko-ekonomski konflikt našeg vremena, presječen u svakoj točci procesima virtualizacije. Virtualni fašizam? Pan-kapitalizam, mehanizam virtualizacije (kapitalizam parazitira volju (koju treba zamijeniti)), susrečući se sa svojim smrtonosnim dvojnikom.

Pan-kapitalizam udara u srž klasične depresije: ciklus likvidacije dugova. Zašto postoji “pre”-zaduženost, nije pitanje za političku ekonomiju, već za neku vrstu egzistencijalne psiho-ontologije, koja identificira generalno stanje nadanja (uzdanja u nešto više – imaginarno?) i prisutne volje za virtualnost. Za jednu egzistencijalnu psiho-ontologiju inspiriranu Nietzsche-om, Heideger-om, Baudrillard-om, kontrakcija destabilizirajućih dugova signalizira značajan gubitak povjerenja u meso. Opljačkajmo buduće generacije. Mrzimo budućnost. Mrzimo svoje potomke. Neka nemaju budućnost. Dajmo im virtualnu budućnost.

Volja za virtualitetom dobiva ekonomski poticaj od depresijske ekonomije. Virtualna zadovoljstva su jeftinija. Filmovi idu dobro za vrijeme depresija. Postoji televizor u svakoj bolničkoj sobi. Možemo li sumnjati, kako neće proći dugo vremena, pa će svaka bolesnička soba biti opremljena s kacigom virtualne realnosti? Cyber-punk "fantazija": Prijavite se u bolnicu. Čim dođete do kreveta, stavlja Vam se kaciga, koja se ne skida do otpuštanja ili za vrijeme anestezije.

Virtualna zadovoljstva su jeftinija. Evo kako egzistenicija, koju mrzimo, djeluje: nihilistička volja projicirana protiv budućih generacija motivira zaduženost. Pod znakom posesivnog individualizma, posesivne individue odrađuju ekonomsku destrukciju budućnosti u ime čiste dobiti, sigurnosti i samo-ispunjenja. “Koga briga?” Bit ću mrtav prije nego drek udari u ventilator. “Zabavljate li se već´ sada? Tipke za smijeh. Znakovi smijeha na kanistarima pesticida u kemijskim poljima velikog srednjeg zapada”.

Ne krivite narcisoizam za situaciju. To je ono što liberalni komunitarci kao Alasdair MacIntyre i Christopher Lasch rade. Narcisoizam je formirana reakcija protiv nihilističke volje za razaranjem budućnosti (mesa). Komunitarci očekuju sinergistički učinak od upravljanog zajedničkog recikliranja tijela. No kakav je sinergistički učinak recikliranih tijela u jednoj od onih bolnica s kacigama za virtualnu realnost?

Hiper-zaduženost indicira masovni slučaj stečene zlobne naivnosti (Josiah Royce). Liberalni zagovornici će pokazati gornje, govoreći kako su oni djelovali na uzrok; tj. upravo zbog toga jer je učinak hiper-zaduženosti zagađenje budućnosti, ne znači da će volja za uništenjem budućnosti uvjetovati hiper-zaduženost. Dok je ovaj argument logički besprijekoran, on implicira pretpostavku prihvaćanja ideologije kao objašnjenja ponašanja. “Kultura narcisoizma” moli da ju se objasni nečim drugim, a svojom vlastitom pojavnošću, trenutnom odorom starog vraga, sebičnosti, glavnog naziva kapitalističke psihologije. Zašto, pa to je jednostavno. Tko ne bi želio BMW i kutiju Godiva čokolade? Neo-zagovornici misle kako je to upravo u ljudskoj prirodi koja želi te stvari pa nas mogu ispraviti pomoću (radosti) “usluga”. Kažemo kako samo nihilistička volja može biti tako zlobno naivna.

Nihilistička volja pljačka ekonomsku budućnost. Kako budućnost postaje sadašnjost, virtualnost postaje preferirano sredstvo za upravljanje i kanaliziranje potražnje, koja s druge strane draži oštru stranu nihilizma – voljom za virtualnošću. U bi-modernim uvjetima nihilističke mržnje i nihilističkog nadanja koji alterniraju u dijalektici grča i razbijanja, svaki nagovješćivajući mržnju egzistencije.

Gornja diskusija zaduženosti ne poništava tezu kako je dug virtualan, čudo manipulirano od državnog aparata za discipliniranje i nijekanje populacije. Funkcije duga su simultano na razini realističke i virtuane političke ekonomije, zavisno o lancima signifikacije u kojima se iscrtavaju.

Evo kako virtualni kapitalizam radi: NKK, japanska kompanija za proizvodnju čelika s gubitaškim brodogradilištem, pretvara brodogradilište u mjesto proizvodnje simuliranih plaža pod kupolama, kompletno sa strojevima za pravljanje valova i natjecanjima u daskanju. Smisao prodaje nije ništa neugodno, nekomforno ili neprijatno, što bi se događalo na tim plažama: posljednjem ljudskom raju. Virtualizacija u nazivu razmjenske vrijednosti je formula za tranziciju iz industrijskog kapitalizma u virtualni kapitalizam.

Što je kapitalizam? Ovdje je to jednostavno vrednovanje rada prema svojoj razmjenskoj vrijednosti i valoriziranje potrošnje prema kupovnoj moći, dakle Marx-om insprirani pogled na kapitalizam. Neobičnost kapitalizma za Marx-a, ranog i kasnog, je fetišizam robe – genijalni korak u virtualizaciju. Opredmećeni rad postaje obračunski faktor proizvodnje, a opredmećeni potrošač postaje brojka prodaje. Odbacite nostalgične pojmove otuđenja i ostaje Vam rad kao proizvodnost s potrošačem kao kupcem. Sve u ime izvlačenja više iz prodaje, nego ulaganja u nju. Virtualnost stiže kroz napore poduzeća koja stvaraju profit u traženju novih tržišta, kada su pod stresom. Virtualnost prodaje.

Bit kapitalizma je biti bilo što, što učinkovita potražnja traži. U novčanoj ekonomiji (kapitalistička ekonomija orijentirana na razmjensku vrijednost) kupovna moć određuje proizvodnju. Proizvođači pokušavaju inducirati i iskoristiti potražnju kroz virtualizaciju reklamiranja i promocije, ali previše je tvrditi kako ju oni kreiraju. Umjesto stajališta Frankfurtske škole o masama pokvarenim represivnom desublimacijom, sugeriramo stajalište da virtualnost prodaje nihilističku volju – posljednjem čovjeku, koji ide na virtualnu plažu.

Kada sve uzmete u obzir, viši troškovi pristupa virtualnim plažama su upravo kreirani zbog s druge strane reduciranih troškova prijevoza i ušteda u vremenu prijevoza. No je li to razlog zašto ljudi idu na virtualne plaže?

Virtualni kapitalizam je svjetski sustav stvaranja profita, koji se snažno bori za služenje nihilističkoj volji, čija je ekspresija – razmjenska vrijednost - već mrtva a beskonačno mobilna. Kupovna moć vlada u kapitalizmu. Kapitalizam je način, kojim kupovna moć dolazi do prominentnosti u konstituciji ljudskih proizvodnih i potrošnih relacija prema svijetu. Kupovna moć zahtijeva virtualnost, a kapitalizam je već virtualan.

Pan-kapitalizam je veliki prkos, da posljednji čovjek može biti zadovoljen, da tijela mogu biti dovoljno utažena, kako bi tranzitirala od mesa prema svojoj zamjeni: kako bi mu sklonište moglo biti udobno i sigurno. U međuvremenu višak se mesa akumulira.

Kupovna se moć u depresiji smanjuje. Nema dovoljno za obilaženja i nema “debele mačke” za iskupljenje. Tehnotopija se počinje razbijati. Virtualizacija se primjenjuje od struktura u dominaciji, no meso se samo mora konfrontirati sa svojom ranjivosti nadanja. Depresija znači mogućnost ekonomske izgubljenosti. Meso se buni, ali meso je u položaju nemoći. Rezultat je država strogoće.

Država u sadašnjim uvjetima pan-kapitalizma, funkcionira za administriranje strogoće prema populaciji, koja je kondicionirana u ekonomiji visokih tehnologija prema želji za virtualnim rajem. Frustrirana želja u (sretnoj) virtualnosti pretvara se u teror ekonomskog odricanja: noćna mora “beskućnosti”. Kako je primijetila Deena Weinstein, beskućnici nisu ožičeni (umreženi). A onda pomislite na legiju onih, koji su prisilno ubačeni u proizvodni stroj, pa onda prisilno vraćeni u svoje rupe, gdje su umreženi i gdje se ponovno pune za slijedeći dan proizvodnje virtualnosti. Strogoća je javna politika upravljane depresije. Ljudi ju ne vole. Možda je ne žele preuzeti od (post)-liberalne države. Fašizam – koji dobiva naše izražavanje na račun drugih – je živa opcija. Strogoća sama u sebi je forma zanemarivanja povreda.

Strogoća je žrtveni kapitalizam. Država u ime zaštite mesa, u formi krda kao zamjena za “naciju”, provodi planirano žrtvovanje s ciljem istiskivanja duga. “Onaj koji dobiva” se zamijenjuje s “onim koji pati”. Jedino istiskivanje ostaje vječno. Upravljana depresija bi se mogla pretvoriti u nedovršivu, trajnu depresiju. “Ne krećite se prebrzo; povući ćete ekonomiju u recesiju”. Zašto ne stvariti reflacijsku ekonomiju? Tko se boji fašizma? Privikavanje na manje je ekonomska sudbina nestajućeg života.

Nestajući život još uvijek ima dovoljno volje za pobunu protiv ekonomske nesigurnosti, ali nedovoljno za svoje afirmiranje kao meso. Odaberite svoj nihilizam: virtualizaciju ili (samo)-zadavanje boli. To također dobro ide zajedno. U Freud-ovskom smislu, želja za smrću uzima zaobilaznu rutu prema svojoj destinaciji u ovom slučaju – polu i polovnjaci, posljednji ljudi kažnjavaju (sebe) u ime sigurnosti, ali ne tako jako da bi izašli iz nastavljanja kažnjavanja. Država strogoće je kompromisna formacija stvorena za one, koji istovremeno žele živjeti i žele umrijeti, virtualizirati, što je konačno postalo jasno dominantno prema svojoj suprotnosti. No nije li država strogoće prepoznavanje važnosti budućih generacija, koje ne bi trebale vječno otplaćivati dugove? I zbog njenog ubijanja i virtualizacije. Država strogoće je formacija nabijenih kompromisa.


Virtualna ekonomija

Virtualna ekonomija je zavodljiva, jer “uzgaja” ožičenu kulturu, kao divlji mutirajući kancerozni tumor: Mjesto razbijanja koje se pomiće od svijeta visoko diferencirane celularne (ekonomske) organizacije prema nediferenciranoj (tele)-organskoj masi. Nemajući vlastite energije, tumor ekonomija se hrani parazitirajući meso i krv organizma domaćina. Uljez u tijelu uništava meso, tumorozna masa virtualizirane ekonomije je perfektan parazit/grabežljivac: zavisan o svojoj stvarnoj egzistenciji na postojećim rezervama mesa i krvi, ali uvijek voljan i sam postati suverenim principom života. Fascinirajuće, jer je uvijek fatalan, virtualizirana ekonomija je izčezavajuća točka nestanka, sada već istisnutog reda kapitalizma u volju za tehnologiju.

A zašto ne? Virtualizirana ekonomija je ekonomija nestajanja: nestajanja glavnih faktora kapitalističke proizvodnje (rada i proizvoda najviše), i nestajanja ključnih odnosa proizvodnje (klasnog sustava klasičnog kapitalizma). Ekonomija čak više ne, već nestajuća ekonomija u globalnom virtualnom prostoru telematičkih transakcija; ožičena ekonomija, koja brzo rastvara proizvode u procese odnosa, rad u mrežama kibernetičkog znanja, a potrošačku “kupovnu snagu” u političke prilike za političkim intervencijama države strogoće pomoću potrošačkih poreza. U doba virtualnosti samo cirkulacije imaju važnost. Nomadska ekonomija, koja je već post-ekonomska; u njoj je kapitalizam konzerviran kao inscenacija (pozadina), koja odvlači pogled od likvidacije stvarnih materijalnih odnosa proizvodnje uz trijumf forme virtualizirane robe.

Nema više ere fetišizma robe (kapitalizam modernog doba) ili čak promocionalne kulture (kapitalizam pod znakom postmodernog mozaicizma), već sada forme rekombinirane robe. U virtualnom kapitalizmu, rekombinirana roba funkcionira kao čvrsto ožičeni digitalni programator: režući i dijeleći višak tema ožičene ekonomije u elektroničke byte-ove, zvučne byte-ove, tjelesne byte-ove, mirisne byte-ove, byte-ove novca. Ovdje se, (organsko) tijelo grči kako povraća žuč u pustinji sličnoj praznini elektroničkog tijela, TV mutira u kompleksni kibernetički sustav koji prespaja tjelesnu elektroniku u neuralne mreže likvidnih kristala, stari svijet proizvodnje je prisiljen kretati se stroboskopskim svjetlom, kako se resekvencionira diljem vremenskih zona hardware-a, software-a i pića; a meso samo po sebi postaje dobrodošla rupa za penetraciju svih molekularnih ganglija digitalne ekonomije. Kao dijagram elektroničkih krugova za hiper-nabijeni Pentium mikro-chip, rekombinantna roba je uvijek bez pozicije, beskrajno cirkulirajuća u potpunoj relaciji: nevidljiva (post-ekonomska) arhitektura, koja je narinuta na rešetku elektronskih tijela. Nikada sposobna za shvaćanje u svojim diskretnim elementima (ne postoje), forma rekombinirane robe je nasilno polje sila: ekranske ekonomije, čija je dinamička logika digitalna realnost i čija je sudbina nestajanje stvarno materijalnih uvjeta u nestajuću točku volje za virtualnost.

Rekombinantna roba nema (zemaljskog) doma, samo elektronički sim/porium. Kao nomad bez korjena, ona nemirno luta tekućim kristalima ožičane kulture. Napuštajući svoj interes u realcijama vlasništva, ona daje vazalnost jedino imperiju brzine novog poretka čistih procesa (ekonomije). Odričući se umornih vrijednosti uporabe i razmjene, rekombinantna roba se konačno otkriva kao fatalni dubler vrijednosti zloporabe (oskvrnuća): oskvrnuća procesa organskog tijela i fatalna registracija nadolazeće zloporabe stojećih-rezervi viška-mesa, viška rada, viška populacije, te viška država odnosno država viška. Rekombinantna roba mora napustiti uporabnu vrijednost, jer je ostatak pozicije na koju se referencijalno označavala mrtav, ona se mora ponovno odreći (otuđenog) zadovoljstva vrijednosti razmjene, jer rekombinantna kultura zauzima zrcalni svijet rekurzivnog prostora. Odbijajući i otuđenje od tijela koje radi u razmjeni kapitalističkog tržišta i konkretizaciju zamjenjivog tijela u promocionalnu fazu visoko postavljenog intenziteta tržišta, rekombinantna roba djeluje (svjetlovodnim vlaknima) žilama ekstaze nestajanja.

Politički fašistička, kulturalno cinična, u odnosima sociopatska i psihološki eksponent teorije objektnih relacija, rekombinantna roba je operacijski sustav u (algortmičkom) centru virtualne ekonomije. Sve ostalo je (kompjuterska) aplikacija: TV kanali kao apstraktni vektori podatkovnih ulaznih točaka u elektroničko tijelo, dizajnerska moda kao digitalno kodirane aplikacije tehnološkog dohvata promocijske kulture, tipovi modela tijela (“zalutali izgled” tako pomodno obilježavajući 1990-te) kao bioničke konstrukcije ravno s polica ožičane kulture; i slučajni pomaci raspoloženja auditorija, kao psihološka registracija kanaliziranih tijekova medijskog senzorija.

Kao operacijski sustav virtualne ekonomije, rekombinirajuća roba funkcionira kao medij virtualne razmjene. Mislite na Marx-ovu (virtualnu) teoriju fetišizma forme-robe u (re)kombinaciji s Talcott Parson-ovim perspektivama, ali još teorijski nepriznatoj, analizi potpuno razmahanog kibernetičkog sustava (virtualna Amerika kao svjetski hologram) sastavljen od dinamičkih homeostatskih razmjena među “burzama simboličkih medija (vrijednosti – op. prev.)”. Ovdje, nestaje organsko tijelo u svoje drugo, elektroničko, kako rekombinanatna roba djeluje s ciljem uspostavljanja virtualnog sustava moralne ekonomije kao nove svjetske kibernetičke rešetke. Poticana dinamičkim jezikom volje za virtualnošću, kibernetička rešetka ima u podlozi svoju logiku proširenja (svojih vlastitih) adaptivnih kapaciteta stalnim definiranjem i resekvencioniranjem virtualnih (vrijednosnih) modela: virtualni dug, virtualna populacija, virtualni rad, virtualni novac, virtualni resursi, virtualni ratovi. Iznova osvajanje nestajuće zone organskog kao ostatka ljudskog, odvija se kroz naprasit cirkulacijski sustav virtualne razmjene. Sigurno ne stacionaran, medij virtualne razmjene prolazi ubrzane faze radikalne ekspanzije i kontrakcije. Njegova ekspanzijska faza je volja za virtualnošću, a deflacijska faza je označena izravnom akcijom formi neo-fašizma. Niti čisto virtualan niti bitno fašistički, cirkulirajući medij virtualne razmjene je oboje i to simultano. Volja za virtualnošću je tipizirana pre-autoritarnošću kibernetičke logike (moralni princip vrijednost virtualne ekonomije) i delegizimizacijom ekonomskog “resourcing”-a (opremanja resursima). U svom ekstremu, to rezultira u virtualnoj krizi kredibiliteta: krizi povjerenja u dijelu virtualizirane populacije u svoju sposobnost tehnološke klase “za isporučivanjem roba” (kriza dugovne likvidnosti kako se kupovna moć smanjuje i porez potrošnje interpelira potrošačko tijelo). Fašistički zaokret virtualne razmjene je markiran ponovljivim modelima - intervencijama izravne - akcije u svjetsku situaciju (od službeno autoriziranih ubojica Branch Davidians u Waco-u, Texas do bombardiranja iračkih “špijunskih glavnih stanova” i suburbanih zona, dok Clinton prisustvuje nedjeljnoj misi u crkvi) kao određeni znaci nestajanja moći od imperija virtualne realnosti. Dovedeno do ekstrema, kontrakcija virtualne razmjene prema fašističkim izravnim akcijama prijeti rastvaranjem rekurzivne logike kibernetičkog primitivizma prema svojim najfundamentalnijim elementima - koda. Tehnotopija se razbija: izgaranje je signalizirano brilijantnom svjetlošću konačnih buktinja padajućeg imperija.


Kralježnica velikih brzina

Virtualna ekonomija je bio-ekonomija: živuće vrste postaju žive u točci kada je kapitalizam pojeden od tehnologije. Ako bio-inžinjerstvo može biti objektom takve fascinacije (nano-tehnologija, retinalno screen-iranje za uspravne scanner-e tijela, rekombinantna genetika) to je stoga jer je već kulisa, prezentirajući forme futurističkih fikcija koje su nam se već dogodile, dok smo brzo sekvencionirani u procesuiranom svijetu. Posljedično, stalno objavljivanje novih telematičkih “otkrića” – molekularnih kompjuterskih chip-ova, stanično-velikih bio-strojeva za “nevidljivo putovanje” kroz krvotok, novi genetički hibridi iz laboratorija svih rekombinirajućih genetičara – ne može privući ni šum nezadovoljstva niti žalobni krik ideološkog neslaganja, jer te manifestacije “tehnoloških iskoraka” u tjelesnu elektroniku nisu na putu prema hrabrom novom horizontu telematičke divljine, jasno prekidajući onda već nostalgične znakove na (ožičanoj) prošlosti. U virtualnoj ekonomiji, uvijek smo živjeli kroz prividnu sadašnjost nano-subjektivnosti nestajućeg tijela koje se brzo rastvara u relacijskim mrežama, retinalnom scan-iranju kao objektifikacije procesa scan-iranja sustava za kreiranje slika (imaging systems) elektroničkog tijela, koja već dugo traže vjerno dijeljenje; a molekularni kompjuteri kao kasno dolazeći na post-humanu scenu gde je rekombinirano tijelo odavno bilo iščupano iz zemljinog tla i prisiljeno bez svoje volje na ponovni ulaz u more plutajućih podataka. Naše je ono znatiželjno doba nostalgije za budućnošću: onoj točci gdje zaslonska ekonomija elektroničkog tijela registrira unaprijed šireće šok valove volje za tehnologijom. Toliko naglašavana kultura novog wetware-a (nove mokrine) na sučelju tijela i stroja, onda, ali kao izmještanje objekta masivne (telematičke) rekonfiguracije, koja je uvijek post-historijska post-humanom tijelu. Kralježnica velikih brzina i virtualna ekonomija su uvijek na over-drive-u kao spinalna eksploatirajuća rešetka za matricu virtualiziranog mesa.

Brzina trenutačnosti je prevladavajuća logika virtualne ekonomije. Stalno se krečući brzo naprijed, rekombinirana roba razbija nacionalne barijere, izvlači višak energije lokalnih ekonomija i resekvencioniranih regionalnih trgovinskih zona (ECC, NAFTA) dok se one ne sinkroniziraju sa strateškim ciljevima transancionalnog kapitalizma. Slijedeći prostorni vektor, koji se približava brzini svjetlosti, ideološka retorika rekombinirane robe je uvijek isti: virtualno pojačavanje (tehnološka euforija) izmješano sa žarom tehnološkog determinizma (virtualne nužnosti - nužnoizma).

U tragu violentnog prolaza rekombinantne robe, ostaje društveni krš: post-(humana)-tijela za brzu elektroničku asimilaciju u neuralne mreže virtualizirane razmjene; post-(radnih mjesta)-ekonomija za virtualnu tehnologiju koja radi nestajuću radničku klasu u bunker državi; i post(dokolična) kultura virtualnog vremena, gdje ništa nije aktivnije od elektroničkog tijela, koje je kao u Brown-ovom gibanju, održavano u konstantnom stanju turbulentnosti. Kralježnica velikih brzina rekombinantne robe, stoga, kao da anticipira doba post-kapitalizma: perspektivno trompe l'oeil, kapitalizam može egzistirati samo kao točka nestajanja, čija dinamička energija maskira odlazeću ekonomiju proizvoda te triumfalnu emergenciju procesne ekonomije.

Alt. ropstvo..Alt.seks..Alt..fetiši: o rastućem cyber-tijelu

Jednostavno uključite svoje Mac/DOS ekrane i ideologija virtualiziranog kapitalizma se briljantno pokazuje. Sve je tamo: redukcija tjelesnog mesa na digitalni servomehanizam, izmještanje centrirajuće-točke (fokusa) organske perspektive u sadaovdje prostor virtulane optike Mreže, raspad individualnog subjektiviteta kako se nježno miješa s info-ekonomijom byte-ova podataka, filtrirajući um organima bez tijela, a iluzija krivo smještene (virtualne) faktičnosti gdje je tijelo suspendirano u iluziji kojom digitalna relanost maksmizira zonu slobode, gdje je ono što se stvarno događa, jednostavno ono što smo mi (konačno) rastuće cyber-tijelo. Oni svjetlucavi ekrani osobnih računala “radnih stanica”, stoga su, kao fantastična mjesta zahvaćenog mesa za virtualni kapitalizam: osobno računalo kao umjetnost performancije za tjelesnu elektroniku, gusto enkriptirani ideogram kao virtualizirani zoom mesa širom digitaliziranog prostora. Uključite napajanje i elektronička rešetka je trenutno aktivirana (RUA-CYBERSPACE); isključite napajanje i sila polja ciklotrona trenutno pada u inertne ruševine visokog napona. Razbijanje i inercija, (globalna) trenutačnost i (teritorijalizirana) lokalnost, hiper-prostor i povezano vrijeme: to je zrcaljeni svijet beskonačno rekurzivnog virtualnog mesa.

I stvarno, što ako “Windows”-i ne bi bili kompjuterska aplikacija, već forma uzvišene (telematičke) svijesti? U tom slučaju, mogli bi govoriti o sekvencioniranju tjelesne elektronike kao prospojne stanice: više-platformsko mjesto za povlačenje i odašiljanje podataka. Čvrsto ožičani na brzu-kralježnicu univerzalnog BBS-a i ovisni o dijeti optičkih vlakana, “prozorsko” tijelo bi postalo ono, što je uvijek mislilo, kako koristi funkciju prijenosa datoteka. Tijela s uključenim, editorskim studijima visokih učinaka za izrezivanje, ubacivanje i kopiranje mutirajućih scena sustava slika. “Prozorska” memorija za spremanje scena-događaja post-historije u matricu s brzim pristupom mesnog registratora. Funkcije korisnosti za obnavljanje energije propadanja tijela s organima s novim androidnim izbornicima: Adobe Illustrator govor, Pagemaker pisanje, Micro-Mind Direktor za re-editiranje vizualne realnosti i Digitalna crna komora u realnom vremenu kao zamjena funkcije spavanja. Dvostruki klik . . . brisanje. . . Sada je sigurno isključiti stroj: retorika niza proklizavanja (slip-ova) androidnog procesora.

Zaboravite filozofiju: sve super nabijene debate između nominalizma, senzacionalizma, analitičkog pozitivizma i kritičke teorije su naprasno izmještene pojavom MS-DOS-a kao vladajuće epistemologije virtualne realnosti. Virtualni pozitivizam za eru prozorske kulture (kulture prozora-Windows-a): rekurzivan prostor ambivalentnih znakova, koji otklizavaju u beskraj zrcaljenih, fraktalnih elemenata. I ne samo kultura prozora, već ekonomija prozorskih procesa kao i terminus ad quem virtualiziranog kapitala: koji ne zauzima fiksno geografsko područje, već kolonizira imaginarni krajolik digitalnih snova. Ekranijalna ekonomija stavljena u komandnu-funkciju elite sysop-ova (sistemskih operacija-operatera) jezika manipuliranja internim disk pogonima, ali ne sadržavajući ništa manje neodređeni niz izbornika datoteka: perfektni čin homeostatske razmjene između funkcijskog koda i nastajućih principa vrijednosti. I sigurno ne zatvoreni kibernetski svemir ulazno-izlaznih funkcija kao što je to predviđeno u pozitivističkoj sociologiji, već implodirajući svemir nasilnog ruba nemoguće refrakcije između suprotnih tendencija raspada i sistematičnosti.

Raspad je otvorena tajna virtualizirane ekonomije, u čije ime kapitalizam mutira u volju za tehnologijom i kasnije u volju za virtualnošću. Kapitalizam u svojoj prozorskoj fazi zahtijeva iskustvo raspada: scene primitivne energije gdje je kralježnica sustava optičkih vlakana kao cjelina ojačana nenadanim obratom nestajućeg centra sloma. Kapitalizam sloma (raspada) je željeni objekt lova na imaginaciju virtualiziranog mesa: u tom nemogućem obratu između primitivnih-dirigiranih akcija i prozorske razmjene podataka, između zloporabe vrijednosti i virtualizirane razmjene, treba naći momentum virtualne ekonomije kao nestajanja. Kada možemo govoriti o novcu kao nenadano stavljenom na hiper-pogon i skliznutom u virtualnu, 24-satnu razmjenu podataka, od svijesti niza slip-ova, od osjećaja kao software-u prema hardware-u elektroničkog mozga i od svitka politike, onda možemo također konačno upoznati virtualnu ekonomiju kao fatalni, delirijski događaj-sloma (raspada/rastvaranja). Organsko se tijelo raspada u zrcaljene fraktale, vizija eksplodira u delirij virtualne optike, govor se rastvara u ekstazu retorijskog stroja, a seks organi sretno glasuju za alt.ropsku datoteku seksa budućnosti.

U svijetu prozora, prolazimo kroz vrijeme klizeći u svoje elektroničko tijelo, poništavajući za neko vrijeme tijelo s (terminalnim) organima, postajući alt. subjektivitet u ether-net-u organa bez tijela. Zamaranje planetarnim vremenom slabi i skočimo u hiper-ulogu “skrivača”, koji lutaju kroz virtualne sobe grada na digitalnom krajoliku. Voajeri vlastitog nestajanja u rekombiniranu poziciju subjekta: prefektno relacioniranu, a bez pozicije, koja sve više fascinira zbog tog razloga. Svi probadajući prsti, kako postajemo kompjuterska tipkovnica, sav gorući seks kako stojimo oko tamnih rubova tamnice virtualne prisile, svi nagomilani osjećaji kako klizimo od čvora do čvora elektroničke mreže, svu virtualnu inteligenciju kako se stvarno rastvaramo u miša, kursor-irajući preko hiper prostora. Naša tehnološka budućnost nikada nije bila transparentnija: alt. prisila, alt.seks, alt.fetiši, alt. urota, alt.TV Simpsoni, alt. nano-tehnologija, alt.poltika, alt.Star Trek, alt.Bosna, alt. šale, alt. prazne plaže. . . .


Virtualna klasa

Univerzalni interesi rekombinantne robe se pronose partikularnim interesima tehnološke klase.0. Sama po sebi virtualna klasa, jer je njen historijski interes povezan s hiper-prostorom a njene ekonomske relacije su (globalno) koekstenzivne sa svjetskom mrežom tehnokratske elite umjesto povezanosti s lokalnim prostorom, tehnološka klasa stapa se s kralježnicom velikih-brzina Mreže. Svojom emergentnom izražajnosti, klasa post-historije je koterminirana sa suverenošću rekombinantne robe.

Nemajući društveno podrijetlo, tehnološka klasa je bionički proizvod neizmjernog i demonstrirajućeg uspješnog eksperimenta u ekonomskoj eugenici oslobođenoj spajanjem tehnologije i biologije u post-historijsku formu volje za virtualnošću. Klasa mutanata rođena u trenutku kada tehnologija stječe organicitet i postaje biće živuće vrste, tehnološka klasa sama po sebi je proizvod kombinatorne logike. Ona stoji kao prvi, samo-svjesni klasni izražaj univerzalne mreže post-historijskih tijela. Alternativno terapeutska u svom kulturnom izgledu, jer vjeruje svesrdno u tehnologiju kao istovremenu sa samim principom života i pakosna u svojoj obrani političkog interesa volje za virtualnošću, ova klasa jednoliko, globalno i u istom historijskom trenutku bježi zatvorenim granicama nacionalnih država, prelazeći na stranu nove ešatologije: sučeljavajući kibernetičko i mesno kao (post)-ljudsko dobro. U svojoj žučnoj borbi za oslobađanje od spona lokalne politike kako bi diferencirala svoje univerzalne (virtulane) interese od partikularnih interesa nestajuće radničke klase i inertne birokracije javnog sektora, tehnološka klasa se mora mobilizirati u ime ontoloških prava volje za virtualnošću. Dosljedno tomu, njen politički cilj: virtualizacija ekonomskog prostora s odricanjem od proizvoda i suverenitet procesne ekonomije (ekonomije procesa). Njene teritorijalne ambicije: kolonizirati hiper-prostor kao voyager istražujući zvjezdane regije elektroničkih granica. To je stvarno egzistirajuća zajednica: ko-relacijska i ko-ekstenzivna mreža kibernetiziranog znanja. I njena prevladavajuća ideologija: ambivalentna, ali ne manje entuzijastična, dvostruka retoričnost tehnološkog fetišizma i tehnološkog determinizma.

Ne pasivna klasa, već agresivna i predatorska, tehnološka klasa ima imanentno globalnu strategiju za svoju kratkotrajnu konotaciju kao vodeće klase post-kapitalizma. Virtualni manifest, sa svojom pridruženom ratnom strategijom, nastavlja prema slijedećem:

1. Taktično okruživanje:

Na globalnoj bazi, djelovati na instaliranju supra-nacionalnih trgovinskih blokova (EEC, NAFTA, novo nastajuća Jugo-istočno azijska ekonomska ko-prosperitetna zona) kao političkom strategijom za potkopavanje suverenosti država i oslobađanja brzine virtualne ekonomije od gravitacijskih pritisaka lokalnih regulatornih “prekidača krugova” (tijela lokalnih država za interes partikularne klase u proizvodnoj ekonomiji, standardima okoliša, carinskim barijerama pa sve do nesputanih pokreta ekonomije procesa, naionalističkih koalicija oko društvenih agenda u ime partija rada i njihovih političkih predstavnika). Ovdje, korumpirana tehnokratska državna elita djeluje zajedno ruku pod ruku s virtualnom klasom kako bi osigurali, zakonima i trgovinskim sporazumima, nesmetano kretanje i statutarnu zaštitu “intelektualnih prava” (relacijske mreže kibernetičkog znanja) kroz propisane zidove lokalnog političkog prostora.1

2. Nestajuća država:

Pod krinkom GATT pregovora sa svojim ideološkim oporavkom od istrošene dogme “slobodne trgovine” (same po sebi pozadina za nestajanje merkantilnog kapitalizma), vodi se bitka za razbijanje internog integriteta intervencionističkih država, kako bi se oslobodio rad kao potpuno mobilan, zamjenjiv, a time i kao virtualizirana roba.

Ovdje je liberalno-demokratski kompromis “države blagostanja” nježno i odlučno gurnut u stranu u interesu virtualizacije ekonomskog prostora. Država, koja ne može planirati u interesima svoje vlastite ekonomije pa stoga ne može ni djelovati u ime svoje vlastite političke ekonomije je također nestajuća država: perfektna subordinacija, stoga, industrijske faze kapitalizma pred transnacionalnim interesima ekonomije procesa, (lokalnog) vlasništva pred relacijskim znanjem, te povezane političke suverenosti pred prvorođenjem rekombinantne robe.

3. Definicija virtualne situacije:

Resekvencioniranje vladajućih retorika partikularnih političkih zajednica od globalne ideologije tehnološkog liberalizma: politički konsenzus koji drži dinamičku i nekočenu ekspanziju volje za virtualnošću kao supernadređenu svrhu i opravdavajući uvjet za aparat države, koji kreira politiku. Svjedoci evangelističke privlačnosti “digitalnog super-autoputa velikih brzina” preko SAD-a i kao svrha tehnološki obnovljene Amerike i njezinog etičkog raison d'etre (za tehnokratsku Ameriku “sposobnu konkurirati na nepristranom igralištu s ostatkom svijeta”); izgradnja nove transportacijske infrastrukture visoke-tehnologije (famozni “kanal”, modeliranje “nove Europe” na super-brzoj mreži vlakova francuskog TVA); konstrukcija Kanadskih nacionalnih željeznica duž kanadske granice kao hvalisavi akt “izgradnje nacije” (daleko je prije Zapadna Europa bila kanadizirana tehnološkim liberalizmom); te spuštanje (downloading) tokijskog, lebdećeg aerodroma i ostalog, u virtualni cyber prostor, kompletan s neon libidom i pulsirajućim video ekranima na svakom (telematičkom) uličnom kutu.

4. Ideološka delegitimacija:

Konačno, kroz koncentrirane javne politike, koje govore jezikom tehnološkog nužnostijanizma (necessitarianism) se bori za delegitimiziranje sindikata i njihove političke obrane radničke klase. Pod jurišom tehnokratskih elita, koje zauzimaju visine desno orijentiranih vlada širom OECD-a, sindikalni lideri i njihovi članovi radničke klase se kontinuirano ismijavaju kao nostalgični branitelji već preraslog ekonomskog uređenja. I ne samo sindikati, već i nezaposleni. U Kanadi, federalne i provincijalne vlade donose društveno sadističke politike prema nezaposlenima i beskućnicima, jer s moralnog stajališta tehnološke klase, oni su potpuni višak tijela, slučajno izlijevanje iz virtualnog sustava koje mora rezultirati rastućim nejednakostima i kreiranju permanentne podklase. Sa svojom inherentno religioznom obvezom na virtualizaciju, tehnološka klasa bi to smatrala iracionalnim a time i nemoralnim, govoriti o socijalnim problemima, koji su endemički proizvodnji. Kao u Cronenberg-ovim Dead Ringers (dvojnici), tijela tehnološke klase mogu izgledati normalna izvana, ali iznutra je nešto vraški krivo. Oni su mutanti: pola meso/pola ožičenje, fašisti u virtulanoj krinci, koji rade na livkidaciji, odsutnošću rastresenosti (bezumlja), radničke klase, beskućnika i bespomoćnih. I, naravno, ako “benigna indiferentnost” ne uspijeva, onda postoji uvijek resurs za zastrašivajuće nasilje države sigurnosti. U SAD-u, zapošljavanje u industriji sigurnosti, kao industriji rasta.

Kako je David Cook ustvrdio u briljantnoj refleksiji na Thurow-a, Galbraith-a i Reich-a, kao emblemske znakove padanja američkog uma.:

    “Sa satisfakcijom želje (zadovoljstvo) dolazi rast vojne indistrije i industrije privatne sigurnosti. Kontrolirajuće raspoloženje je ono nasilja i sile. . . .U Amerii više nema, ako je i iakda bilo, “dobrih Amerikanaca” ili “Toquevillijanskih građana” ili “sretnika” koji će pogledati u budućnost. Amerika je u proceu nestajanja, raspršena širom svijeta u kontinuiranoj spirali žrtvovanja. Amerika prolazi sada proces vlastitog reinžinjering-a preko tehnoloških procesa koji kreiraju kulturu, rad, konkurenciju i sebstvo, koje nije viš “made in America” ili napravljeno bilo gdje drugdje osim u tehnološkom prostoru i čija budućnost bi se mogla odigrati u području u kojem Amerika još uvijek drži špicu nasilja kako unutar tako i izvan nacije.”3


Rat virtulane klase

Tehnološka (virtualna) klasa mora likvidirati radničku klasu. To ona radi kroz izmišljeni savez s političkim predstavnicima globalne tehnokratske klase. Radnička klasa je utemeljena u lokaliziranom prostoru; tehnokratska klasa želi sama po sebi odplutati u virtualne zone hiper-prostora. Radnička klasa ima objektivni interes u održavanju stalne zaposlenosti u proizvodnom stroju kapitalizma; tehnološka klasa ima subjektivni interes u transcendiranju retoričkog zapošljavanja u “kreativnu participaciju” u virtualnoj relanosti prema nastajućoj formi života (životnoj formi). Radnička klasa zavisi u svojoj temeljnoj egzistenciji o svojoj zaštiti od turbulencija nomadskog vektora rekombinantne robe osiguravanjem svojih političkih temelja u suverenosti nacilnalne države; tehnološka klasa, politički lojalna samo virtulanoj državi, uzdiže se na nasilnim prolazima rekombinantne robe. Radnička klasa, utemeljena u socijalnoj ekonomiji, zahtijeva održavanje “mreže socijalnog blagostanja”; tehnološka klasa bježi inertnom pritisku poreza na svoj raspoloživi prihod projiciranjem sebe u virtualnu matricu.

Duboko antagosnistički i imanentno zabrinjavajući interesi, radničke i tehnološke klase su emblematički historijski znak početka i kraja dvadestog stoljeća. Moderno stoljeće je možda počelo s velikim historijskim borbama radničke klase, katkada revolucionarnim (marksističko-lenjinističkim) i katkada reformističkim (država blagostanja sa svojim trgovinskim i poslovnim unionizmom), koja će sigurno završiti s političkom pobjedom tehnološke klase i s globalnim povlačenjem radničke klase, kao povlačeća plima iz postmodernog mora. Lenjin i kapitalizam u ruševinama kao zrcaljeni znakovi nestajuće radničke klase i triumfalni uzlet tehnološke klase kao post-historijskog otjelovljenja volje za virtualnošću. Posljedično tomu, kolektivna zlobnost tehnološke klase i posvudašnja difuzija virtualne realnosti kao neumoljivog horizonta, koji nam želi dobrodošlicu u 21. stoljeće.

I kakav je odnos tehnološke i kapitalističke klase? One nisu iste, jer kapitalistička klasa ima interes u staroj formi vrijednosti proizvodnje (višak vrijednosti), a tehnološka klasa ima interes u novoj relaciji procesne ekonomije (virtualizirana razmjena). Kapitalistička klasa teži zajahati vrtlog virtualne ekonomije brzom promjenom procesa u proizvode (potrošačka elektronika); tehnološka klasa parazitira na višku vrijednosti aktualizirajući virtualizirano tijelo. Kapitalistička klasa očajnički želi pretvoriti nove digitalne tehnologije kao investicijske strategije za osvajanje medijskog prostora i s njim, sve dobro došle otvore u elektronskom tijelu; tehnološka klasa stavlja svoje istraživanje pod nalog akumulacije kapitala, čekajući neizbježan nestanak kapitalizma u volju za virtualnošću. Odbijajući na kraju prihvaćanje svoje historijske vlastite likvidacije na rukama (već istrošene) lojalnosti proizvodnom stroju, kapitalistička klasa prelazi na stranu procesnog svijeta virtualne ekonomije. To stavlja kapitalizam u službu volje za virtualnošću. Za uzvrat, što osigurava materijalne uvjete potrebne za omogućavanje strojevima govorenje i (kibernetički) seks, virtualni svijet se odziva nagrađivanjem ove nove klase virtualnih kapitalista iznad njihovih najuzbuđujućih snova: razbojnički baruni primitivnog kapitalizma se zamjenjuju na kraju stoljeća s malo probušenim egom software-skih baruna. Kapital je virtualiziran. Vlasništvo ostaje na mjestu i radnici su osramoćeni, no resursi su virtualizirani i redistribuirani od virtualne populacije na elitu. No naravno, kapital je uvijek bio virtualiziran, uvijek stvar transformacije materijalne realnosti u plutajući svijet viška vrijednosti. Ovaj proces alkemijskog potpunog mijenjanja oblika prirode i prirode društva nalazi svoju najapstraktniju i esencijalnu ekspresiju u virtualnoj realnosti. Virtualna ekonomija je put konačnog dolaska kući za tekuće, cirkulirajuće ritmove rekombinantne robe.

Posljedično, naša aktualna situacija je slijedeća: stanje ostaje iza odijeljenih koji ne mogu ili ne će, postići brzinu bijega u hiper-prostor – radnici, koji odrađuju nadnice, zaposleni s plaćama, široki sektor stare srednje klase. Politički je model ovdje jednostavan, “ako postoji sumnja, oporezivati,” jer država brige puni svoje nestajuće energije slučajnom selekcijom među virtualiziranom populacijom objekata zloporabe vrijednosti. A teritorijalno zatvorena virtualna populacija odziva se na poseban način: iniciranjem forme popularnog anti-terorizma pretvaranjem svih političkih vođa u pokretne mete za zadovoljstvo zloporabe. Oskvrnuće i kontra-oskrvnuće, onda kao dvostruki kodovi teritorijalno prostorno vezane i podijeljene virtulane populacije.

Kako za tehnokrate? Oni su već poodavno lansirani u hiper porstor, puni tuge, ali ništa manje ekstatični, sanjaju telematičku historiju, koja nikada neće biti njihova, kako bi ju kodirali. Evangelistička klasa, školovana u kombinatorijskoj logici virtualne realnosti i motivirana misionarskom sviješću, tehnološka klasa je već prodiruća u spiralne dubine sub-ljudskog. Ona želi sebi volju za virtualnošću. Za uzvrat tome činu monumentalne oholosti, bit će izbačena kao višak bogova virtualnosti, kada će se njena servo funkcija digitalno reproducirati.
U Dante-ovoj novoj verziji cirkulirajućih prstena virtualne realnosti, ova klasa će operirati pod znakom pradavnog prokletstva: krivo je upravo zato što je tako ispravno. Za nerazumijevanje virtualne oholosti, ona je osuđena na vječito repetiranje istog byte-a podataka.


Funkcije porobljavanja: Politička ekonomija virtualnog kolonijalizma

Srž virtualiziranog kapitalizma je u ciničkoj moći, ne profitabilnosti. Ovdje je virtualni red kapitalističke razmjene globalna rešetka konačne podjele svijeta na pomično uređenje sadizma. Govoreća istina virtualnog kapitalizma, kako će se moć naći kod onih izvlaštenih zemalja i suvišnih regija, koje su potpuni višak telematičkim zahtjevima volji za tehnologijom. Preostali prostori izvan operacijskog sustava rekombinantne robe, višak ekonomija raspršenih širom globusa su sačuvane kao mjesta zadovoljstva zloporabe vrijednosti, dvostruke scene onog što se nama može dogoditi ako ne uspijemo u volji za virtualnošću i postanemo potencijalni izvor viška mesa. Ako elektroničko tijelo nije ni privilegirani građanin dijalektike tehnologije (spiralna mreža programer/potrošač širom neuralne mreže ekonomije hardware-a, software-a i mokrine (wetware-a)) niti pokazivač u klonalnoj ekonomiji (“pet tigrova”) za brzu simulaciju telematičkog reda, onda ono može jedino biti u “funkciji-porobljavanja”: ruševno mjesto viška dijelova tijela za prenapregnuta organska tijela “funkcije gospodara” kako čekaju pretvaranje u virtualizirani živčani sustav. Funkcija gospodara, funkcije robova i klonalne ekonomije, stoga, klasifikatorska rešetka moći virtualiziranog kapitalizma.

Razmotrite, na primjer, zemlje Afrike, Haiti-ja ili Bangladesh-a: robovske ekonomije koje se održavaju kao stojeće rezerve za “funkcije-gospodara” vladajućeg sim/porijuma Japana, Zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Ne stvarni dio globalnog sustava blagostanja administriranog od strane UN/SAD-a, već u zemljama s viškom vrijednosti koje su mjesta novih eksperimenata vivisekcije tijela i vampirizma u svojoj kasnoj kapitalističkoj fazi. Cijela podzemna globalna trgovina, nekad dijelova tijela (jetra, srca, krv) kirurški izrezani iz viška mesa virtualizirane populacije porobljenih nacija. A kako bi i bilo drugačije? Organska tijela znaju da će umrijeti prije nego se mogu preformirati u virtualizirano stanje i stoga očajnički scan-iraju porobljena tijela, posebno mlada, za eliksir života: bubrezi, gušterača, oči i srca. I zašto ne scene masovne neškodljivosti kao prva klapa fimskog scenarija za budućnost tjelesne elektronike? To je masovna injekcija AIDS virusa u krvne tijekove Afrikanaca, prije nego bi se službeno odobreni i hiper nabijeni AIDS virus mogao spustiti (download-ati) u tijela homoseksualaca u New York-u i San Francisco-u pod krinkom “hepatitis vakcine”. A porobljene nacije, također, kao mjesta marketinga za kronične bolesti protjerane iz estetiziranih kultura Sjeverne Amerike: agresivna promocija cigareta građanima porobljenih nacija pod uvijek zavodljivim znakom “Marlboro ekonomije” pružajući simboličko, ako već ne stvarno, članstvo u gospodarskim androidnim kulturama. Ili, za tu svrhu, zašto ne kopirati odbačeni kulturni kič Amerike (Disney-ev svijet) modernističkim kulturama Zapada i Istočne Europe kao simbola svoga klonalnog statusa u vodećim društvima virtualiziranog kapitalizma? Nema dakle više podjele političke ekonomije u prvi i treći svijet, već jezovitija rastvorba virtualiziranog globusa u sadističku tablicu žrtvenih vrijednosti: funkcije gospodara, klonova i funkcije robova. Kada nestaje kapitalizam u rešetci moći, onda ekonomija ostaje samo iluzionistički prostor, razotkrivajući sadističniju smicalicu kao vrijednost zloporabe.

Virtualni kolonijalizam je zadnja igra post-kapitalizma. I upravo kada smo mislili kako je doba europskog kolonijalizma završilo, odjednom ga kopiramo u drugu eru virtualnog kolonijalizma: nepromijenjeno ponovljeno izdanje rekolonizacije planetarne stvarnosti koja reducira ljudsku i ne-ljudsku materiju u širečem bdijenju kozmičkog traga prašine u najdubljem prostoru objavljenog kometa virtualnog kapitalizma. Rekolonizacija svega: virtualizacija rada kako se radna mjesta u proizvodnom sektoru povlače oko globusa, privučena samo virtualnim tragom snage porobljenog rada; virtualizacija kulture kao planetarne noosfere, od Kanade do Rumunjske i Kine, uhvaćene u duboko-prostornu kliznu-mrežu CNN-a i MTV-a, odašiljući pulsirajući kod Amerike klonalnim kulturama svijeta; virtualizacija mode kada, na primjer, Benettom resekvencionira (rekombinantnu) boju i stil odijevanja u dizajnerski Internet, proizvodeći višak virtualizirane razmjene (za sebe), transformirajući “The United Colors of Benetton” u digitalno slijedilo, povezujući dječji rad u porobljenim nacijama s visoko intenzivnim postavom tržišta u gospodarskom trokutu (Japan, Europa i Amerika). I virtualizirani transport, također, kako transnacionalni proizvođači automobila uskaču u ekonomiju procesa: robotizirajući proizvodnju, kopiranjem i smještanjem (cut & paste) dijelova proizvodnje u bazene jeftinog rada, istovremeno zadržavajući virtualiziranu populaciju u držanju penija za (reklamom) stimulirane želje. Da je mogao postojati fantastičan ekran javnosti oko 1992. kao pet stotina godina nakon osvajanja (urođeničke) Amerike od Europljana, to je vjerojatno stoga jer 1993. je to Prva godina ponovnog osvajanja svijeta od virtualnog kapitalizma.


Žrtveno nasilje i tehnološka klasa

Fašizam je politika tranzicije od mesa u virtualnost. To traje barem od trenutka kada je Sveti Augustin stvorio Sveto Trojstvo i možda Sveti Pavao oproštenje, prvi kreirajući mrtvu moć nazvanu “duhom” a drugi otuđenje tijela od svog pravog sredstva spasenja: samo-kulitiviranja. Ipak su te dvije invencije dovele do najstrašnijih samo-inkvizicija i komadanja mesa u ime predavanja sebe svom spasitelju. Današnji spasitelj je virtualnost, za što su Sveto Trojstvo i oprost bili stvoreni, da bi se s njima počelo.

Meso nije uspjelo (ne uspijeva). Znakovi ove činjenice su operacije volje za virtualnošću (od jednostavnog kušanja simulacije indikativne za propadajući život do žrtvenih avantura u virtualnosti želje za smrću) i ponovne pojave fašizma (najvećeg od svih nostalgičnih pokreta) – životno poticane mržnjom (prema sebi) kako bi uništili druge (a onda i sebe). Život, koji ima previše volje za življenjem da bi se izravno sam ubio, ali ne dovoljno za spriječavanje događanje samoubojstva zaobilaznim putom. Fašizam: revolt gubitnika. Meso gubi. Postoji slom. Meso kreće protiv sebe. Odaberite: VR kacigu ili državu discipline. Postoje dvije opcije za neuspjelo meso, obje nihilističke. U trenutnom historijskom trenutku obje se pojavljuju u ekstremnoj formi, oblikujući strukturu bi-modernog. Fašizam je (fatalni?) grč u tranziciji iz mesa u virtualnost (tj. od mesa do sloma – kada se cijela medijska mreža raspada). Izbor je reži (komadaj) sada ili se lomi kasnije (kontinuirano). Medijska mreža se raspada: sav hardware, software i vlažna roba se raspada, ali ne brinite, tijela su uvijek nestajala. Ili, alternativno, volja za zamjenom je uspješna i androidi preuzimaju medijsku mrežu i održat će ju u radu na ovaj ili onaj način. Cyber tortura nekoga?


Virtualna tortura

Večernje nacionalne vijesti prezentiraju čisti slučaj virtualne torture. Kada francuska policija uhiti nekog zato što se nije vezao pojasom za sjedalo za vrijeme vožnje, siromašni optuženik može birati plaćanje kazne od 50$ ili se provozati strojem za torturu, koji simulira kako se osjećate kada vas pregazi auto. Izgleda kao vožnja u parku zabave, no namjena je izravno zaplašivanje. Za vaše vlastito dobro. Je li onda čudo da je Francuska dala Foucault-a? Virtualno discipliniranje.


Rekombinantni fašizam i ponavljanje virtualne klase

Rekombinantni fašizam je izvrnuti, krivi, brutalan način samo-uništenja mesa, koje ne može tolerirati svoju vlastitu egzistenciju u svijetlu svog deficita (kredita), svog gubitka. Nema boljeg primjera u suvremenom svijetu – i stvarno, to je slučaj udžbenika povratka klasičnog fašizma – od veliko srpskog nacionalizma, pokrenutog iz gubitka srpske moći na teritoriju bivše Jugoslavije. On postaje stvar zaštite srpske populacije transformirajući ih u grabežljive parazite. Fašizam uvijek mora kažnjavati. Revanšizam. Ubojstvo kao zadnja stanica prije samoubojstva. Jedna (bitna) operativna definicija fašizma. Ljudi s ozbiljnim pokušajem spašavanja, kojeg sami mrze, na račun drugih i primaju sekundarni sadistički dobitak iz egzaktnih troškova. To je fašistička ekonomija (društvena ekonomija) moralna ekonomija: instaliranje vrijednosti zloporabe, kao principa djelovanja. Rekombinantni fašizam čini vrijednost zloporabe memorijskom jezgrom političke ekonomije virtualne realnosti: fašizam konačno odbacuje svoju nostalgiju za izgubljenim znakom, čineći volju za čistoćom praznine, te posljedično sve više delirijskom, ponovno oživljujućim efektom.

Rekombinirani fašizam je politika. Doba Lenjina i Reagan-a u ruševinama. Pan-kapitalizam nema svoje vlastite politike: virtualni kapitalizam zatire politiku i tekući tijek svijetlećih brzih transakcija i supstitucija. Uvijek mutirajući brojevi u bazama podataka – čista kamuflaža – su njeni elementi. Nema politike bez tijela. U rekombinantnom fašizmu, tijela se okreću jedna protiv drugih i sebe samih u žrtvenim orgijama viška mesa. Sve u ime pripadnosti s drugim tijelima za koju se pretpostavlja razlikovanje na neki specijalni način kao sve-prihvaćajući društveni entitet, ono što je Parsons nazvao “društvenom zajednicom”, “nacijom”. Individua (Reagan) i klasa (Lenjin) su mrtvi kao političke formule. Nacija je još vrlo “živa” kao čisti učinak uskrsnuća življenog nad prazninom. Mi smo dijelovi Nietzsche-ovog stada u stanju panične paranoje. Rekombinantni fašizam je ograničenje kapitalizma mesom u ratu sa samim sobom. On može biti i agent (virtualnog) kapitalizma za dispoziciju tijela. Nacija je prigodna. Slabi život je uvijek u stilu stada. Rekombinantni fašizam: bogojavljanje ponovno simuliranih znakovitih vrijednosti – nacionalizam / rasizam / humanizam / super-humanizam. Oni su neke komponente sadašnjeg suspajanja koje čini (uvijek) virtualnom “društvenu zajednicu”. Rekombinantni fašizam je fetišizam društvene zajednice kao jedna agresivna reakcionarna formacija protiv želje za smrću. Odavdje njena privlačnost prema čistoći – formi smrti u životu. I sve to u ime “zajednice”, jer je svako potvrđivanje potreba drugih, samo-zavaravanje heroizmom, superiornošću i dobrotom. Sve u ime nekih tijela na račun drugih. Fašizam – stvaranje mesa suvišnim: hiper-kapitalizam. Žrtvovanje.


Virtualna politika

Pan-kapitalizam je u trajnom stanju raspada. Bez društvenih normi za ograničavanje svog “instrumentalnog aktivizma” (Parsons-ov termin za “duh kapitalizma”), on se spiralno kreće prema tekućem bjesnilu akumulacije razmjene simboličkih medija (Lenjinovo “financiranje kapitalizma”) i od tamo prema cyber-prostoru (koga generira kapitalistički proizvodni aparat), koji ga poništava. Kapitalističko neprekidno zavođenje kupovne moći istiskivane voljom za virtualnošću, koja ju susreće s druge strane rada.

Pan-kapitalizam je beskonačno izmještanje svega što nije trenutno mobilno. Indeks trgovanja terminskih poslova koji se šalje iz Tokija u Čikago i u Dakar unutar sekunde je njegova platonska paradigma. Rad je antiteza kapitalističkog ideala likvidnosti. Rad se ne može kretati tako brzo. Meso ostaje neprikladno ukorjenjeno u zemlju, premda “čovjek” teži putovanju kroz galaksije. Pan-kapitalizam je beskrajno rekombinantan. Prepušten samom sebi, on radi na svojoj realizaciji kao mutirajuća relacijska baza podataka. Meso kao rad i kupac pati od uvredljivog zanemarivanja u transformaciji proizvoda u proces, rekombinantnu robu.

Rekombinantna roba nije čak ni znakovno vrijedna. Ona je paket ili “tijelo” informacije odašiljane kako bi se odredilo operativne kompjuterske sustave povezanih s drugima u mreže tranutne razmjene i supstitucije: telematički kapitalizam.

Rad umire a s njim i meso. Telematički kapitalizam ubrzava automaciju proizvodnje, mijenja mjesta proizvodnje sa zapanjujućom brzinom i zadovoljava volju za virtualnošću, što sve kreira silos viška mesa. Dodatno tomu on zadržava karakteristike klasičnog kapitalizma ponavljajućih financijskih kriza (pre-zaduženosti – ciklusa livkidacije dugova), vodeći do ponavljanih depresija: uvredljivo negirajući rad. U isto vrijeme, kapitalizam nije jošˇ potpuno telematičan i još uvijek treba nešto rada i nešto mesnatih kupaca. Uđite u fašizam, koji posreduje između umirućeg rada, samo konstituirajućeg od opozicije volji za životom i volji za virtualnošću, te apstraktne volje kapitalizma, koji je sam po sebi posrednička forma volje za virtualnošću.

Ne uklapaju se sve one životinje, koje pripadaju ljudskim biološkim vrstama, u liberalnu ideju “Čovjeka”, uvijek idealnog u pakosnom smislu. Neke od tih životinja su potpuno isključene a većina tih životinja je isključena većinu vremena. Možda se tako liberalno govoreći (Kant) radi o “racionalnom biću”, koje on priznaje, ne postoji u formi mesa. Onda, kako bi učinio stvari jošˇ gorim, on zlurado uživa u svom mišljenju pa nikada ne možete znati jeste li ili niste izveli moralnu akciju, sve dok ne osjetite patnju predaje želji u namjeri izvršenja čina. Liberalizam otkriva sebe sadističkim i žrtvenim. Liberalizam je konstituiran uvredljivim negiranjem te stvari.

Je li fer učiniti Kanta zagovornikom liberalizma? Najveće dobro za najveći broj. Legitimitet reguliranja akcija, koje se odnose na druge. Generalizirani drugi. Uzvišenost legalne države. Liberalizam je uvijek žrtven i komunitaran. No liberalizam je mrtav. On je apsorbiran u retorički stroj kao drugorazredna prividnost. Liberalizam ima svoj istinski suvremeni dom u samostanu “medicinske etike”, gdje liberali debatiraju svetu problematiku, kome trebaju biti dana jetra i srce za transplantaciju i kojim redoslijedom. Liberalizam pod znakom etera.

Mjesto kulture liberalizma je već dugo bilo oduzeto operativnom ideologijom onog što se zvalo “liberalna demokracija”: tehnološki humanizam. Tehnološki humanizam je pojam kojim “humanost” može preoblikovati svijet tehnologijom u vrt neshvatljivih zadovoljstava za postojeće vrste. Marx i Dewey, zvijezde dvojčeki tehnološkog humanizma, rekli su sve: jedinstvo teorije i prakse. Heidegger ga je vidio i obznanio: tehnološki humanizam je slomljen u logorima smrti.

Poslije sloma preuzela je mjesto volja za virtualnošću. Tehnologija postaje okolina, kojoj se organizmi prilagođavaju ili (i) umiru. Ona im ne pripada. Ona služi volji za virtualnošću. Fašˇizam postaje operativna politička formula, posredujući tendencije klasa, koje konstituiraju virualizirajuće društvo. Dominantni politički sustav post-liberalizma je virtualizirajući fašizam, tj. liberalni fašizam – rast fašizma kao tumora pod izmučenom kožom liberalne retorike. On se suočava s drugim sustavom, retro-fašizmom, antimaterijom virtualnosti: ubijte ih sve prije nego se virtualiziraju.

Pogledajte za trenutak tehnotopiju. Svaki će organizam imati svoj generator virtualne realnosti, koji će biti konstantno uključen. Svaki će organizam moći birati događaj i scenu (rod, čak i seks, može biti odabran kao hir) u kojoj želi biti, bilo koji scenario u kojem želi participirati. Ne brinite zbog solipsizma. Organizmi mogu dijeliti događaje i scene (virtualno, naravno): oni će interagirati međusobno kroz cyber-prostor, svaki odgovarajući drugom, koji bi bio virtualno prisutan u sceni drugog. Svaki bi boravio u privatnoj fantaziji po želji. To je totalna sloboda kakvu si eurocentrički um može zamisliti za konačno meso. U tehnolotopiji, mogue konačno dobiva kompletnu supremaciju na stvarnim, kroz virtualno.

* * * * *

Definicijsko značenje: Virtualna realnost, virtualnost

Generiranje prostora događaja unutar percepcijskog prostora organizma, koji zamjenjuje taj perceptualni prostor, dominirajući percepcijom organizma s događajnim scenama, koje se odvijaju unutar njega. Prethodno je virtualnost ona, koja je potpuno realizirana, aktualizirana. Virtualnost se može također koristiti na drugi način, uljučujući tako parcijalnu ili neperfektnu perceptualnu supstituciju, kao ona s perspektivom vizualnog prostora pomoću takvih vizualnih medija kao što su slike, fotografija, kino i TV, jer svi oni generiraju nadomjestne percepcijske prostore.

Volja za virtualnošću je volja za nadomještavanjem perceptualnog prostora organizma s virtualnim prostorom i time nadomještavanjem društvenog vremena s heterogenim virtualnim svjetovnjaštvima (privremenostima).

Tehnotopija je perfekcija liberalizma. Svaki za sebe ima svog Boga. . . Ili je to možda dolazak Leibnitz-ove monade aktivirane u svom virtulanom oklopu bljeskanjem iz medijske-mreže. Tehnotopija je smrt liberalizma. Ono je virtualni solipsizam. Ona se je uvijek slomila prije nego je ikada postala stvarnom. Ona je san vrsta u staračkom domu, koje beskrajno čekaju na zamjenu. Ali ona je san, koji održava materijalizaciju na najgrotesknije načine.

Probajte Oceaniju. Ona je habitat promoviran od grupe u Las Vegas-u, koju bi se trebalo izgraditi na oceanu (izvan uraganske zone), gdje bi stanovnici bili izvan dohvata države i birokracije, te mogli živjeti prema viziji Friedrich Hayek-a i drugih velikih individualističko-kapitalističkih liberatarijanaca. Korak na putu prema tehnotopiji.

Tehnotopija se lomi. HIV zatvor je sumoran primjer. Što je s jedinicom za intenzivnu njegu? Meso ne želi održati virtualnost. Ono još uvijek mora interagirati sa svojom vlastitom vrstom kako bi dobilo temeljne nužnosti kao što je hrana. Ono se još uvijek brine o “svijetu” i svom mjestu u njemu. A ipak želi više od svega biti virtualizirano. Iz te kontradikcije između oslabljenog Eros-a i virtualiziranog Thanatos-a raste liberalni fašizam.

Učinite svijet sigurnim za virtualnost. To je princip virtualnog liberalizma. Naravno, ne sigurnim za kompletnu raskalašenost mogućnosti koje tehnotopičari imaju na umu, već za ono što mediji konglomeriraju u program. Virtualna liberalna država postoji kako bi držala one s kupovnom moći umrežene u medijski prostor i one bez nje, pod kontrolom (disciplina ljudskih prava u Somaliji). Ona štiti medijsku okolinu suburbanih domova od prijetnji iz svijeta podklasa. Ona akomodira retro-fašističke pokrete (Kršćanska prava u SAD-u) i sigurne fetišiste (eliminirajte nasilje na TV, testirajte svakog na drogu, itd.), ali posreduje gdje je god to moguće u korist prava na virtualnost, tj. virtualizaciju na terminima medijskog krajolika.

Virtualna liberalna država zadržava retoriku individualnih prava liberalizma, ali nije desno utemeljeni sustav (ako je ikada neki i bio). Ona funkcionira kako bi branila fiktivnu društvenu zajednicu u namjeri virtualiziranja svojih članova. Kada bi bar postojao perfektan prosperitet. Onda virtulana liberalna država ne bi čak izgledala regresivno onima, koji žive u njoj. Ali kada ekonomska kontrakcija udara, sve više organizama je isključeno iz mogućnosti uživanja u rekombinaciji. Država pokazuje svoje temelje žrtvenom nasilju kada disciplinira i kažnjava.

Liberalizam mora posredovati virtualnu klasu, koja koristi državu kao čistu pogodnost, kao što koristi korporacije, za pripremu načina za zamjenu homo sapiens-a, sve u ime tehnotopije; kapitalistička klasa, koja degenerira u kupce virtualnosti i višak mesa. U vremenima općeg prosperiteta tenzije unutar strukture klasa su razriješavane u korist josˇ veće virtualizacije stanovništva. Kontradikcija se pojavljuje kada kapitalizam i virtualnost neuspijavaju, pa država mora narinuti grubost.

Virtualna klasa neće nikada riskirati svoju vlastitu kožu. To je razlog zašto mnogi njeni članvi podržavaju Ross Perot-a. Tipični virtualizator ne može egzistirati izvan neke organizacije – virtualnog okoliša. Virtualizator fetišizira svoje vlastito meso. On želi ostati u staračkom domu zauvijek. Tko smišlja pakosno naivne i prazno-glave fantazije kao Oceanija i neku egzistenciju u kojoj pojedinac dobije na biranje svoje vlastite realnosti? Stvarno VR tipovi su moćni plesači sve do proširivanja uma, sve u ime apsolutnog individualizma. Tko uopće uspostavlja cyber-prostor? To je tehnička komponenta virtualne klase. Druga komponenta su organizatori – poduzetnici, koji ostvaruju medijske mreže i obavljaju njene transakcije: virtualni kreatori roba. Oni postoje između i preuzimaju organizacije u kojima su se ugnjezdili tehnički virtualizatori. Uzmite Perot-a. On parazitira vladu, prodaje joj software, kreira vojsku tehničko-organizacijskih virtualizatora. Hraneći se od organizacije kako bi sačuvali drago im meso, dok vaše meso nestaje. Virtualizatori su agenti rekombinacije, najveći rekombinatori svega: oni proizvode, prodaju i nameću rekombinantnost.

Ali ima još o Perot-u. Nakon parazitiranja vlade on se okreće protiv nje u ime ljudi. On tvrdi, kako ne izražava svoje vlastite preferencije, već želi inkarnirati volju američkih ljudi. On ismijava legislaturu. Poduzima izravne akcije kroz medijske vidike. On je retro-fašist i virtualizator – figura koja utjelovljuje sve kontradikcije u virtualnoj političkoj ekonomiji.

Perot producira jednu od najvećih rekombinantnih roba svih servisa obrade podataka. On je translatirao svoje meso u medijske vidike (prostore): njegova slika-tijelo može taj prostor popuniti skoro po volji. Ne brine gdje stvara svoj novac. On je virtualni fašist. On također vodi nacionalni pokret obnove u ime mitološke društvene zajednice temeljene na kolektivnoj (dijeljenoj) žrtvi. Pokret spašavanja mesa na trošak drugih (premoć američke ekonomije). On je retro-fašist.

Kontradikcija u Perot-u je kontradikcija u virtualnoj političkoj ekonomiji. Jedna ruka rastapa suvišno meso, a druga vodi meso u revolt prema višku mesa, ali uvijek cinično, transakcijama u medijskom prostoru. . . dok i osim ako se ne pretvori u pokolj. Virtualizacija ili pokolj. To je trenutni horizont političkih mogućnosti.

Gdje se kapitalizam uklapa? Kapitalistička i tehnokratska elita igraju na obje strane ulice. Sigurno bi preferirali beskrajnu brzinu virtualizacije umjesto logora smrti. No oni će prihvatiti logore smrti. Oni su instrumenti fluktuacije mesa kako se virtualizira i pobunjuje, skače natrag i naprijed između “liberalnog” i retro fašizma: politike bi-modernog. Bi-moderno otkriva svoju strukturu u vremenu ekonomskog nasilja kada rekombinacija postaje neugodnom. Liberalni-retro fašizam je iritirajuća rekombinacija.


------------
Referencije

1. Dodatno studiranju političke strategije Trilateralne komisije i dešifriranja (popratni) tekstova Ugovora o “slobodnoj trgovini” između Kanade i NAFTA-e, postoji također izvrsna anonimno postavljena analiza Internacionalnog poslovnog okruglog stola, koja cirkulira na Canada-L BBS i Internet-u. I dok ovaj tekst ne izvlači implikacije za tehnološku klasu politiziranih “trgovinskih” ugovora ili situira analizu u svjetlu rekombinantne forme robe, kritički se fokusira na zamjenjivost internacionalnog tržišta rada i potkopavanje suverenosti lokalne države od oživljavajućeg američkog imperija. Ovdje je politika “slobodne trgovine” izbačena na površinu očito transparentne pozadine internacionalne ekonomije.
2. Ibid. Internacionalni poslovni okrugli stol: anonimno pušten u cirkulaciju na Canada-L BBS-u i Internetu.
   
3. David Cook, "Zbogom američkoj kulturi, radu i konkurentnosti”, Kanadski žurnal političke i društvene teorije, Vol.16, br.1. p.5. U tom članku pregleda, Cook argumentira elokventno i uvjerljivo, kako su Lester Thurow (Head to Head), Robert B. Reich (The Work of Nations) i John Kenneth Galbraith (The Culture of Contentment) vodeći predstavnici rekombinacije američkog uma. I dok se Reich fokusira na prostorni oporavak nestale radničke klase (po nalogu “tehnološke klase”) a Thurow govori o inžinjeringu nove “Europske zvijeri”, Galbraith zatvara svoje oči od blještećeg sunca sloma Amerike.
   

------------
O autorima

Arthur Kroker je autor knjige “Opsjednute individue i grč”, te ko-autor između ostalih, “Postmoderne scene”. Predaje političku teoriju na Concordia sveučilištu u Montreal-u, Quebec, Kanadi.

Michael A. Weinstein je profesor političke znanosti na Purdue sveučilištu i autor je 19 knjiga uključujući i najnoviju s Deen-om Weinstein, “Postmodernizirano vrenje” (Routledge, 93).