O sreći

“Standard življenja je dramatično porastao a sreće nije porasla niti malo, a u nekim se slučajevima čak i malo smanjila. " . . "postoji mnogo dokaza kako biti bogatiji . . ne znači biti i sretniji. "
Professor Daniel Kahneman, University of Princeton

“Za mene, najinteresantniji statistički podatak iz ankete Pew istraživačkog centra nije bila činjenica kako se 84 % od 3.000 intervjuiranih Amerikanaca opisalo sebe kao “vrlo” ili “prilično” sretnim. Niti je to bilo onih 15%, koji nisu bili tako sretni. To je bio podatak kako 1% uzorka – 30 ljudi nije moglo reči jesu li sretni ili ne.

Možda su oni koji “nisu znali” bili povijesničari. Jer u prošlih 2.500 godina, nanstvenici, teolozi i političari su se svađali oko definicije sreće odnosno još specifičnije, oko onog što ljude čini sretnim. Je li to osjetilno (čulno) zadovoljstvo? Zadovljene želje? Sloboda od tuge ili boli? Smisleni rad ili dokoličarski život? Je li to sudbina? novac? Dobrota? Ili je to samo biološki događaj, kada se neki ljudi očito rode veseli, a drugi urođeno mrzovoljni (čangrizavi)?

Možda stoga što je Deklaracija nezavisnosti zagarantirala težnju prema sreći kao jedno od tri neotuđiva prava ljudi, Amerikanci su izgleda posebno iritirani kada im se izjalovi sreća. . . .”
Monday, March 06, 2006
Lawrence Walsh, Pittsburgh Post-Gazette


Život je o sreći, no prije svega KOLEKTIVNOJ sreći. Zapadni je svijet usisan u ‘san’ po komu korištenje lijevog mozga (apstraktnog mišljenja) znači imati ‘duha’.
Ljudi u Crnoj Africi i Budisti Azije još uvijek koriste daleko kompletnije ‘jedinstvo tijela i uma’ (kao i sve one razorene kulture – Crvenih Indijanaca, Aboridžina, Eskima, itd.).

A treba se zabavljati i omogućiti drugima to isto. Tako je to lagano.

Utilitarni filozofi razlikuju između intrinsično vrijednog i ekstrinsično vrijednog, te izmeđustvaranja želja korisnim (kolektivna sreća) i zadovoljenja želja (individualistički hedonizam).
Vidim to u biti sličnim zbog korištenja uobičajenih riječi. Kolektivna sreća s mog je stajališta mješavina raspoloženja nečijeg uma, čije su uzrok zajednička iskustva i individualne fantazije. Ne plitko osjećanje olakšanja kada dionice u vašem vlasništvu rastu u novčanoj vrijednosti (ekstrinsično vrijedno), već duboko iskustvo sreće kada mislite: “NAŠ je život dobar”. Ne ‘orgazam uma’ zato što vam je povećana plaća, već kao dogotrajna ljubavna veza uživanja respektirajućeg odnošenja poštovanja (respekta).

Neki će ljudi pitati, treba li sreća biti jedini cilj života? Shvatite kako je za ljudsku evoluciju “sreća” realiziranje dugoročnog rasta kompleksiteta totaliteta. Stoga umjesto individualne satisfakcije moslite o KOLEKTIVNOJ radosti. A zaboravite sve negativne ideje “Teorije kaosa”. Skoro je apsurdno misliti kako evolucija prosliijeđuje prema kaosu. To je korištenje naljepnice ‘kaos’ za nepredvidljivu kompleksnost namijenjenu jednostavnosti. (mobilni telefon je vraški kompleksan i omogućava asistiranje u nizu ludih stvari, no vrlo se lagano koristi. Znači li to da mobilni telefoni moraju biti ‘kaotični’).
http://huizen.daxis.nl/%7Ehenkt/overview%20articles.html

Što nas usrećuje?

Prema psihologu profesoru Ed Diener ne postoji neki ključ za sreću, već skup vitalnih ingredijenata:
  1. prvo – krucijalno su obitelj i prijatelji – što je šire i dublje odnošenje s onima oko sebe, osjećate se bolje
  2. drugi vitalni ingredijent je postojanje znaćenja u životu, vjerovanje u nešto veće od sebe – od religije, duhovnosti ili filozofije života
  3. treći element su ciljevi utjelovljeni u dugoročnim vrijednostima, na kojima je interesantno poraditi, a koji su ujedno i užitak.

Psiholozi diskutiraju kako moramo naći ispunjenje kroz svoje ciljeve, na kojima radeći koristimo svoju snagu i sposobnosti.
The science of happiness, Mike Rudin, BBC Series producer, The Happiness Formula


O prirodi i definiciji sreće, Chris Street

U definiranju sreće, prvo se moramo riješiti štetnih konotacija, posebno da je sreća sinonim za ugodu/zabavu. To najodlučnije nije. Ugoda je cilj sam po sebi, ona je nešto što treba loviti. Sreća se ne može loviti; to nije očito i ne može se lagano razumjeti. Suočavamo se s njom u beskrajnim radosnim formama. Netko može vidjeti sreću u nečemu što vi ne možete a vi ju pak možete naći na najneuobičajenijim mjestima. S druge strane, postoji cijela škola ljudi, hedonista, koji teže ugodi kao najvišem cilju koga se može ostvariti u životu – i koga oni nalaze, upravo tamo gdje ju očekuju, u alkoholu, seksu, drogama i mnogim drugim običnim stvarima. Pa ipak su mnogi hedonisti nesretni, dok i najviše samo-negirajući usamljenici mogu biti sretni i u najmizernijim okolnostima. To je fundamentalna razlika između to dvoje, razlika koja nam dozvoljava sagledavanje obje grupe u jasnijem svijetlu.

Ova distinkcija se prepoznaje i usamom znaćenju riječi “sreća (happiness)”. Dolazi od staro-engleske riječi “hap” koja jednostavno znači “nešto što se događa”. Mnoge naše riječi koje prizivaju  okolnosti od te riječi; “happiness – sreća”, “mishap – nesretni incident” i “perhaps – možda” su primjeri. “Happiness – sreća”, također dolazi od te riječi i znaći bukvalno “ono što se događa”.

Sreća se dakle događa. Ne činimo se sami sretnim; nikda ni ne ćemo. Sreća je neuhvatljiva sve do precizno onog trenutka kada ju prestanemo tražiti; dok ju tražimo lovimo nešto nemoguće, nešto što nejasno mislimo da je sreća, no u stvari to nije. Umjesto toga, sreća je lovac i eventualno će nas uhvatiti tragajući – bilo da smo odabrali pozdraviti s radošću ili žurno bježanje kao stvar volje. Sreća nije ekskurzija duše prema van, već invazija prema unutra.  

Sreća je štoviše osobno iskustvo. Ona je ograničena na osobu i trenutak komu pripada. Ono što smatrate srećom, vaš susjed možda ne će; ono što oboje nalazite srećom može biti iz različitih razloga. Ako smo dovoljno mudri, dovoljno znamo ili jednostavno dovoljno volimo, možemo biti sretni u svemu. Naravno sve te tri kvalitete se nalaze u našim željama; možemo biti sretni samo ako to odaberemo i kada znamo da se pretpostavlja de ćemo biti. (Pretpostavljamo to vuijek). Može si dozvoliti da smo sretni, no to rijetko činimo.

Sreća je dakle ono što ćemo mi dozvoliti (Gerken – op. MK). Možemo biti sretni, kao pustinjak, čak i ako smo u mizernom stanju, sami i u boli. Nama, izgleda neuhvatljiva dok ju mnogi love, misleći o njoj kao ugodi ili bogatstvu. Sreća nije nedostatak želja, to je zadovoljstvo. Sreća nije radost ili osjetilni užitak. Sreća nije odsustvo tuge ili bola. Ako glupo posrćemo u mračnoj sobi (a to je prilično slično onom što činimo), sreća bi bila i snop svijetla kroz ključaonicu, ne znajući dovoljno da jednostavno otvorimo vrata.