O patologiji društva
Čudno je, kako niti jedna zemlja više ne govori o društvu znanja, pa i društvu blagostanja, već samo o ekonomiji temeljenoj na znanju (dakle znanje, kao roba, i dalje u službi profita), a glede edukacije, ne o nekoj novoj formi i novim sadržajima, već što više o rangiranju postojećih sustava edukacije širom svijeta (projekt PISA), a asocijacije država (primarno ekonomske) u svojim međusobnim ugovorima o usklađivanju sadržaja edukacije, kako bi se osigurao slobodan tijek rada i kapitala (nositelji rada – ljudi, koji bi radili za manje nadnice, moraju znati isto što i vlastiti radnici večih zahtjeva).

Ako u to ne vjerujete i nakon javno prisutne “problematičnosti” e-glasovanja u američkim predsjedničkim izborima, evo što o svemu tome piše “naša” Europa, razmatrajući vladanje i e-vladanje odnosno demokracije i e-demokracije:

Implementiranje e-vladanja, zahtijeva ponovno preispitivanje naših temeljnih pojmova samog vladanja (vlasti), na primjer promjenama prema:
- od reguliranja kontrole prema reguliranju olakšica
- od administriranja prema služenju (servisima)
- od birokracije prema odogovrnosti
- od proizvoljnog top-down pristupa prema
       povećavanju bottom-up moći građana
- prema novoj servisnoj etici centriranoj oko građana
       izgrađena na solidnim temeljima koji već postoje
 - od formalnih politika prema participaciji svih
- od fokusa na prava i više prava prema balansu
       između prava i odgovornosti
- od vladanja većine prema prostoru za manjine


“. . . Vladanje (vlast) nije samo o servisima (građanima – op. MK) već i o upravljanju i institucijama društva kao i o distribuciji moći između svih legitimnih aktora i ostalih zainteresiranih. Sadašnja europska zajednica, posebno proširena EZ s 25 zemalja članica, mora biti otvorenija, odgovornija i legitimnija. Postizanje tih triju ciljeva će zahtijevati veće napore za osiguravanje uključivanja građana, posebno od kada participacija u formalnom odlučivanju, kao na primjer s kioscima za glasovanje izgleda propada u mnogim državama članicama. Povečano uključivanje u demokratske procese je stoga kritičan izazov za europsku demokraciju u slijedećih 10 do 15 godina.
Kako bi osigurali uspješnu primjenu ICT-a (informacijsko-telekomunikacijskih tehnologija) u problematici vladanja, mnoge su zemlje usvojile pristup temeljen na jakoj liderskoj ulozi centralne vlade. . .

Ponovno ispitivanje vladanja (vlasti)
Važna je jasnoća oko i o kontroli glede onog što želimo ostvariti u Europi. Na primjer, e-vladanje postavlja pitanje potencijala za reinžinjering reprezentativne demokracije, no je li to izbor kojeg želimo ili je to više pitanje jednostavnog podržavanja postojećih procesa, kojima bi se omogućilo bolje funkcioniranje?
Preispitivanje demokracije zahtijeva artikuliranje principa europske demokracije. To bi moglo uključivati (Council of Europe, 2003):
  • univerzalno i jednako pravo glasa – jednaka prava za sve odrasle s jedino na zakonima utemeljenim iznimkama u svezi s nacionalnošću ili mjesto rezidentnosti.
  • slobodno pravo glasa – pravo udruživanja, participiranja i izražavanja, kao i potreba za transparentnošću i otvorenošću
  • tajni, izravni i česti izbori – srpiječavajući neprimjerene pritiske na glasače, osiguravajući izravni izbor predstavnika i periodičko tajno glasovanje (normalno periode ne duže od pet godina)
(samo se nigdje ne govori o “svemu”, već se podrazumijeva samo o onom što vlast ponudi na glasovanje – op. MK)

Temeljeno na takvim principima, potrebni su novi modeli za ukazivanje razvoja u željenom smjeru: Takva dva modela su prikazanana slikama 1 i 2.
Izravna demokracija antičko-gročkog stila se nastojala zamijeniti reprezentativnom u modernim društvima. Međutim, informacijsko-komunikacijske tehnologije bi mogle omogućiti sintezu dviju tradicija.”


Slike 1 – hibrid antičke izravne i reprezentativne demokracije               
omogućene IC tehnologijama               





Slika 2 – top-down i bottom-up e-participacija               


Očito na vidiku (u recimo već spominjanom periodu od 50 godina, koliko se uobičajeno razmatra i razvoj znanosti) nema 'vraćanja', sada apsolutno moguće izravne masovne demokracije antičkog stila i to iz dva razloga (koji čine zajedno paradoks vladanja 21. stoljeća):
  1. novi vladari svijeta ne žele ispustiti moć
  2. narod nakon prisilne, od države vođene, edukacije, kao “kolektivni idiot”, više nije dovoljno ni pametan ni inteligentan, da bi vladao, znajući ujedno kako kolektivno vladanje eliminira osobnu korist, koja bi pojedince naroda možda i motivirale za vlast.
Paradoskalno, vladari će još ispasti žrtve, što moraju spašavati svijet od potencijalnih katastrofa (a što će uveliko neprimjereno naplaćivati), uz daljnje očvršćivanje postojećg stanja. Radi li se stvarno o civilizaciji bez budućnosti, s ružnom “modernom” prošlošću trajnog odumiranja ‘na visokoj nozi nekih’?
(9.12.2004. na vjetrobranska stakla automobila stavljani su pozivi “Društva za kulturu demokracije” na tribinu pod naslovom “Činjenice za demokraciju: zaboravljene žrtve II. svjetskog rata”, Novinarski dom, 16.12.2004. u 18 sati! Treba li onda uopće komentirati naše poimanje demokracije, pogotovo na dan kada su se opozicija i pozicija dogovarale o prekidanju gonjenja korupcije i sukoba interesa među svojim članovima koji su bili ili su danas na vlasti.
Može li Castells nekome uopće pomoći?)


“Postoji rizik da bi masovno uvođenje izravnog e-glasovanja moglo potkopati osjećaj odgovornosti glasača i voditi odlukama koje su predaleko od percipirane vrijednosti politike.

No postoji i ‘digitalna opasnost’ u primjeni ICT-a za demokraciju. Uprkos postojećeg iskustva o deficitu demokratičnosti na mnogim razinama širom Europe (na primjer, gubitak povjerenja u političare i političke procese, te padajuća participacija na izborima), postoji još uvijek nepobitna potreba za nastavljanjem reprezentativne demokracije komplementirane novim formama (kao onima ilustriranim na slikama 1 i 2). Masovno ili nepromišljeno uvođenje izravnog e-glasovanja na prevelikom broju tema, bi moglo potkopati osjećaj odgovornosti glasača za svoje odluke (naglasio MK), ako bi glasovanje postalo previše rutinsko i previše udaljeno od procesa vrednovanja politike (osjećate li ogromnu brigu vladajućih za naš, narodni, osjećaj odgovornosti?!? – op. MK).

Međutime, svatko će se vjerojatno složiti da vlada mora biti demokratska, transparentna, otvorena i dostupna, a ICT može dodati snažan poticaj ostvarivanju ta tri cilja. Angažiranje građana kroz dizajn politike (dakle asptrakcija, a ne konkretnih odluka – op. MK), implementaciju i evaluaciju može evoluirati kroz cikluse e-demokracije.

OECD-ove faze e-demokracije (OECD, 2001)
  • informiranje (e-omogućavanje iako bi trebalo e-informiranje) – jednosmerni odnos u kojem vlada producira i isporučuje informacije, koje će koristiti građani. Uključuje ‘pasivni’ pristup informacijama na zahtjev građana kao i ‘aktivne’ mjere vlade za diseminiranje informacija građanima
  • konzultacije (e-angažiranje) – dvosmjerni odnos u kom građani pružaju povratnu vezu vladi, temeljem ranijih definicija tema od strane vlade, o kojima se traže mišljenja građana. To zahtijeva mehanizme osiguravanja informacija i prikupljanja mišljenja (povratne veze).
  • aktivna participacija (e-opunomoćavanje, no stvarno se radi samo o parcijalno distribuiranoj moći) – relacija temeljena na partnerstvu s vladom (opet paradoks, najprije odaberete vladu, a onda ona odlučuje o partnerstvu – op. MK) u kojem se građani aktivno angažiraju u procesu stvaranja politika (zato je potpuno krivi naziv faze, jer name participacije u odlučivanju već samo u komentiranju/mišljenju o elementima politika - op. MK). Priznaje se uloga građana u predlaganju političkih opcija i oblikovanju politike dijaloga, premda odgovornost za konačnu odluku ili formuliranje politike ostaje na vladi. Ovaj korak on-line javnog angažiranja u promišljanju politike je bez sumnje najteže generirati i održavati.
  • on-line izbori – o pojedinim temama ili za predstavnike. Eksperimenti u mnogim europskim zemljama pokazuju kako on-line glasovanje može podići participaciju, posebno u vrijeme kada ona očito pada.
OECD (2003) je također nedavno razmatrao utjecaj ICT-a na napore proširivanje angažmana građana u političkom odlučivanju i rasvjetlio pet glavnih izazova e-demokracije:

OECD-ovih pet izazova e-demokracije (OECD, 2003)
  • izazov skale (mjerila): kako može tehnologija omogučiti da se čuje pojedinca u javnim masovnim debatama; kako može tehnologija podržati vlade u slušanju i odzivanju na komentare građana?
  • izgradnja sposobnog i aktivnog građanstva: dizajniranje tehnologije za ohrabrivanje promišljenih debata o javnim temama među građanima.
  • osiguravanja konzistentnosti – omogućavanje holističkog pogleda na stvaranje politike: postoji potreba osiguravanja znanja, koje je ulaz u svakoj fazi odlučivanja, kako bi bilo primjereno raspoloživo u drugim fazama procesa te se tako omogučilo informiranije za odlučivanje i vlada i građana.
  • evaluiranje e-angažmana: postoji potreba za razumijevanjem snimanja koristi i utjecaja alata e-demokracije na političko odlučivanje
  • osiguravnje suglasnosti: vlade moraju prihvatiti strukture i procese odlučivanja kako bi osigurale da se prikupljeni rezultati alatima e-demokracije analiziraju, diseminiraju i koriste.
. . . . .

Zaključci

Uvođenje ICT-a u demokraciju (ma kako bila definirana) postavlja dubokoumne političke, etičke i praktičke probleme, posebno u relaciji s problemom ‘digitalne podjele’ (građana koji imaju tehnologiju za participaciju i onih koji je nemaju). A koliko je stvarno ozbiljna opasnost trivijalizacije i kratkog daha, koja bi mogli rezultirati ako se izravno glasovanje preko Interneta uvede pre široko? To bi već dodatno kompliciralo politički sustav i moglo bi ga učiniti još gorim uvođenjem e-glasovanja bez struktura podrške edukacijom i informiranjem (evo kako se nasilna edukacija sada koristi za opravdavanje neuvođenja distribucije moći e-glasovanjem - op. MK). Na primjer, mogla bi nastati situacija gdje često e-glasovanje reducira kompleksne teme na simplificirana da-ne pitanja i žrtvuje dugoročne poglede pod pritiskom trenutne koristi i brzog – netočnog promišljanja populističkih univerzalnih 'ljekova'. Upitno je i hoće li jednostavno dodavanje ICT-a postojećim strukturama vladanja de facto stvoriti otvorenije i odgovornije vlade, čak i pretpostavljajući prevladavanje digitalne podjele. Moramo preispitati kompletan pojam vladanja i demokracije, i podržane ICT-om i nezavisno o ICT-u, a to će potrajati, specijalno kako sve brže suočavamo našu sposobnost ovladavanja i razumijevanja razotkrivajućih procesa s brzim usvajanjem ICT-a. Uprkos tim opasnostima, međutim iskustvo je već pokazalo ogromne koristi od e-vladanja u proširivanju participacije, širenju i obogaćivanju političkih debata i povaćavanju okupljanja glasača. Kao i u većini društvenih arena, nova je tehnologija dvosjekli mač, koji zahtijeva izbore realne politike i promišljene strategije uvođenja dizajnirane na maksimiranje koristi i minimiziranje negativnih posljedica – rezultata. Marš povijesti je uvijek bio takav.”
EU: The IPTS Report – “ICTs and Governance”, 2004.

Poseban je paradoks, što se tehnologija već desetljećima rabi za automatiziranje poslovnih procesa, a nitko , barem ne javno, nema totalno informatiziranu ekonomiju, iako se ogovori kako je ona transakcijska. Očito je znanje ekonomije i želja za moći, vladanjem prevelika i ako se koristi tehnologija, onda je to primarno za zaštitu interesa vladajućih. Da se ne radi o znanstvenoj fantastici, prisjetimo se Aliende-a u Chile-u, koji je zajedno sa Stafford Beer-om, pokušao uvesti automatsko gospodarstvo i upravljanje zemljom. Posljedice vrlo uspješnih početaka te nove otvorene i transparentne demokracije znamo. Uz američku pomoć vojna je hunta zatrla sve ostvarene dosege (transparentnost ekonomije i demokracije). A kakvi su bili? Dovoljno je pogledati sliku, iz knjige Stafford Beer-a; “Platform for change”, na kojoj je pokazano pilot on-line upravljanje gospodarstvom u realnom vremenu sa začuđujuće mnogo kontrolnih paramatera za tadašnju tehnologiju:



To je rješenje proglašeno znanstvenom fantastikom, jer se kosilo i s tadašnjim pogledom na upravljanje poduzećima (gdje se tvrdilo da nema mogućnosti automatskog upravljanja u realnom vremenu). U približno isto vrijeme, stasao je i japanski projekt Informacijskog društva blagostanja, koji je tiho zauvjek ugasio (barem) za javnost. Beer je već tada shvatio kako najprije treba stvoriti novu paradigmu i prateću novu metriku, jer metrika novca neće nikada dozvoliti bitne promjene. A da se doasdašnja metrika mora očuvati i silom, jasno najprije zakonskom, pokazuje u trenutna situacija nakon što su vlasnici većih tvrtki shvatili da su ih, u okolini neautomatiziranog upravljanja (a time i teško kontrolirljivim od strane vlasnika) svojim financijskim malverzacijama, manageri doveli do bankrota (Enron). Stoga je i pojačana  konceptualna i praktička uloga informacijsko – komunikacijskih tehnologija u vladanju korporacijom, kako se počela nazivati kontrola upravljanja i kontroliranja stožernog managementa. Jer ako se vara potrošače i državu, onda to ne smije biti za osobnu korist managera. Što je tu uopće novo? Zapravo samo formalizacija nekih procedura i legalizacija nekih ograničenja nametnutih sada službeno na poslovne procese i upravljanje njima (Sarbanes-Oxly zakon u SAD-u, Basel II u Europi primarno za banke a sekundarno i za poduzeća, te zakoni protiv pranja noca, kao i zakoni protiv terorizma). Jasno je kako je preslikavanje vladanja (trodioba vlasti – zakonodavna u rukama vlasnika, izvršna u rukama managera, a sudsko-tužilačka u rukama interne i eksterne revizije poslovanja) odjednom dovelo u prvi plan realizaciju već pomalo zaboravljenih tehnoloških vizija integralnog poslovanja poduzeća u realnom vremenu (“real-time enterprise”, “on-demand enterprise”, itd.), no još uvijek ne i ekonomije u realnom vremenu, kako je želio Beer. Dakle isto o istom iz istog, tehnika koktela i tehnološkog fiksa, a o uspjehu ćemo govoriti kada se vidi buduća praksa, jer još uvijek nema pravovremene makro kontrole u realnom vremenu (tko kontrolira devizne odljeve i njihove svrhe plaćanja?). S druge strane je pak jasno kako se takav pristup mogao primijeniti samo na upravljanje stare romantike, jer teško nam je i zamisliti post-kvantno upravljanje s izmišljanjem ko-kreativnih ko-evolucijskih budućnosti, na koje bi se primjenjivali strogo formalizirani postupci klasične kontrole. Stoga će i takvo okoštavanje postojećeg, sigurno dodatno još niz godina kočiti proboj potencijaliteta učenja Novog ruba. Tekuća vrpca proizvodnje propisa i birokracije pervertiranih industrijaliziranih poslovnih procesa i njihovog upravljanja postaje sve produktivnijom.

Poslije svega do sada rečenog, mislim kako i bez Castells-ovih stajališta o nepostojanju demokracije, vladanju mafija i politički nejasne budućnosti, na budućnost edukacije i demokracije, moramo nažalost gledati samo kao sve više istog o istom, tj. daljnju degradaciju. Dakle radi se o nadolazećim periodima bez ko-kreativnih evolucija, koji se ne mogu ni zvati budućnostima, a još manjem novim.


“Razne izmišljotine stvaraju korjenje beskrajnim krivim usmjerenjima i razdorima. One su zajedno s ignorancijom koja ih konstantno prati, neizbježna posljedica fundamentalnog konceptualnog patogena u temelju svih društvenih problema i ljudskih sukoba. Taj temeljni patogeni koncept bio bi zajednički svakoj formi izrastajućeg inteligentnog života kada bi svijest i konceptualizacija emergirala u odsutnosti korpusa akumuliranog znanja. Ignorancija, koja zahtijeva (samo) odgovore, osigurava bazu obmana koja izobličava sve slijedeće precepcije i svo razmišljanje, što rezultira u degenerativnom sindromu vjerovanje – ignorancija, usađivanju individualne mentalne patologije. . "
“THE ORIGIN OF SOCIAL DYSFUNCTION: -
 The Pathology of Cultural Delusion”, Everett E. Allie, © Copyright 1999,
 Chapter 1: Tyranny by delusion

No kuda to vodi ‘konceptualni patogen’, kao fraktal prateće evolucije? Sve većoj patologiji društva, koje se okoštova zbog neizlječivih bolesti (gluposti). Stoga se pitajmo o tomu koja su glavna područja stvarne patologije društva.

Što je stvarna patologija društva?
Glupost, korupcija, neravnopravnost raspodjele, mediokritetstvo kao rezultat smišljene edukacije - meiokracija, kolektivizacija idiotizacije, globalizacija siromaštva. Pogledajmo argumente i procjenimo njihovu prisutnost i u praksi našeg i drugih okruženja!

Glupost vladara i političara – rađa korupciju i samo-korupciju
“Zbog nedostatka učinkovitog kriticizma punog značenja, moć stvarno tendira korupciji (kao što je to primijetio Lord Acton), jer je glupost korupcija učenja. Iz nekog razloga, moć čestog zapovijedanja uzrokuje neuspjeh učenja – kao da moć može biti supstitucija za mudrost. U nekoj idealnoj državi, odgovornost onih koji imaju moći, je vladati što je moguće razumnije za zajedničku korist svih. Da bi se taj cilj ostvario, lider mora u najboljem slučaju biti dobro informiran, obazirati se na raspoložive informacije, biti otvorenog uma bez praznoglavosti i prosuđivati sve učinke politika objektivno. Međutim, neobično je za nekog paraliziranog svojom vlastitom moći da bude dovoljno otvorenog uma kako bi percipirao kako razmažena politika ima nenamjerne, negativne uinke, te da bi bila dovoljno odgovorna to priznati i dovoljno mudra, zamijeniti ih s boljim politikama.

Općenito se loše vladanje (management) promovira kada vjerovanja i rituali vlade postanu tako kruti da blokiraju adaptibilne odzive (reakcije). U svetim ratovima politika, svećenici tog križarskog rata i kampanja, teže pogibiji i ginu, čak i onda kada pobjeđuju političke protivnike, jer službenici mogu konstatirati da su njihove reforme i politike izgubile zbog birokratske inercije. Često se događa da je stroj vlade dizajniran za proizvodnju trenja, konstruiran za raspad i pogonjen od onih koji tom služe. Društvo je tu za vladu – da je hrani i čisti iza nje, njeguje je tijekom bolesti i podržava je kada izlazi na lomljenje zuba sa svojim susjedima.

Tužna je činjenica realnog političkog života da loše vladanje (management) može stvarno i privremeno ojačati režim. Dobivanje i zdržavanje moći je bit vladanja, a ideja da imanje moći nije cilj sam po sebi već sredstvo za pomoć ljudima je mit političkih svećenika, kojeg oni mogu koristiti za maskiranje svojih kratkoroćnih, sebi služećih makinacija od već dugo pateće javnosti. Kada vlada preuzima kontrolu nad društvom, ona se može izgrađivati uz istovremeno stvaranje mnogih pogoršanja i negodovanja. Kako se agencije proširuju, proizvodnost se reducira do točke, za koju bi se moglo misliti kako je otpad (smeće) postao stimulacija. To je točka kada birokracija prestaje rješavati probleme i postaje sama problemom. Jer nema ništa tako glupog i pogoršavajućeg u javnom životu od službenika koji pervezno perzistentno nastavljaju politiku koja je očito najlošija glede svačijeg interesa, podrška političara njihovim favoriziranim projektima je motivirajuća sila sama povratno na sebe, koja čini vladu imunu na razum i ograničenja. Kratkoročni dobitak moći stvara korupcijom loše upravljanu agenciju manje odlučnom i više svrhom po sebi. To može učiniti one koji su “in” privremeno jačim, no to takđer intenzivira neraspoloženje protiv vlade i jača im opoziciju.

Jači su političari pronašli da dok glupost može voditi nepopularnosti, popularnost može voditi gluposti i da je to najučinkovitiji put za uspjeh u politici (svaka sličnost s trenutnom Hrvatskom je slučajna – op. MK). Ako političar stvarno želi biti glup, kako to mnogi izgledno žele, ne mora biti previše oprezan – sve što mora učiniti je naći popularni povod. Što je popularniji povod (razlog), to će ljudi biti manje kritični glede politika usmjeren za ostvarivanje tog cilja: što ljudi više žele neku stvar, manje će biti zabrinuti o tomu kako će to dobiti. To gluposti daje punu kontrolu nad svojim procvatom u odsustvu skeptičkog kriticizma (koga promovira Simon Blackburn u knjizi: “Poziv na misao”, AGM 2002.). Samo nakon dužeg opstanka službenika u “osmišljenoj gluposti” (navodnici – MK) dolazimo do točke kada njihove akcije postaju nepopularne i konačno neprihvatljive, pa će vlada morati učinit nešto inteligentno. To je ono što se dogodilo s američkim upletanjem u Vijetnam, a što se sada događa i Istočnoj Europi.
Općenito u političkim organizacijma, lider je popularni glavar – prvi među nejednakima. Kao centralnu referecijalnu točku, on može igrati simboličku ulogu tako da većinu vremena, ljudi ionako znaju što im je činiti (naša koncepcija fikusa – op. MK). Dovoljno čudno, kako su se u našim modernim društvima, tradicionalne mustre političkog ponašanja ojačale naglašavanjem uloge “vodećeg čovjeka” kao simbola, a ne kao činitelja. Američka javnost, na primjer, formira zadnje impresije iz uzgrednih gesta kao predstavnika ljudi, a relativno malo pazi na ono što šef države radi. Sve više i više, kada se tavki lideri izaberu, oni zadržavju funkciju (ured) zbog svoje popularne privlačnosti a manje zbog učinkovitog administriranja. U stvari, lider stvarno više ne vodi. On je samo tamo, kao izabrani monarh, dajući opći ton društvu i pružajući fokalnu točku štovanja onih koji vjeruju u sustav. On također pruža medijima objekt pažnje, tako da stotine fotografa imaju što snimati te da imaju koga citirati u tekstovima. Ako treba bilo kakvo vođenje, onda je najmanje otpora, ako ljudi vode svog glavara kamo žele (jer politički to nema nikakavog utjecaja – op. MK). S druge strane, najučinkovitiji lideri su oni koji mogu pokrenuti ljude da žele ono što je nužno, te da izgleda ispravnim. Naravno, glupost raste, kao svaka zvijer u obrani, u sivoj zoni između pojavnosti i stvarne nužnosti. 

U terminima političke organizacije, republike su posebno glupe, zbog iskušenja predstavnika da daju ljudima ono što žele a ne ono što trebaju (na sreću doktori ne propisuju ljekove ljudima prema tom principu). Izabrani su službenici, međutim rijetko u poziciji čak i razmatranja što bi trebalo učiniti osim svog neurotičnog paradoksalnog konteksta po kojem bi trebali biti ponovno izabrani. Nadalje, opasnost nagrađivanja ljudi se obično koristi kao nekakva protuteža utjecajima specijalnih interesnih grupa. Njihovi doprinosi kampanjama su principjelni izvori korupcije među odabranim službenicima što pretvara mnoga njihova dijela kratkoročno jednako glupim svojim konstituentima kao što se mogu dokazati neugodnim samim predstavnicima dugoročno, ako i kada se otkriju. Ne samo da moć korumpira, već je ona u najvećoj mjeri korumpirljiva.

Vlade ne samo da administriraju glupe zakone već i organiziraju profesionalno sudstvo da bi ih primjenjivalo nepravedno. Nekoć je postojalo vrijeme kada se ljudima sudilo kroz borbu. Bilo je suđenja vodom i vatrom. To je sve bilo utemeljno na vjerovanju kako su suđenja moralne konfrontacije. Ako se osobi presuđivalo pogodno, onda je to bilo zbog toga što je bila u pravu prema drugoj osobi ili neutralnom stajalištu. Oni koji se podrugljivo smiju takvim mehanizmima sudstva, trebali bi dobro pogledati na našu moderni listu viteških turnira – sudnica – gdje se unajmljeni dosjetljivi (dale plaćenici – op. MK) bore za utvrđivanje moralnosti (krivnje ili nevinosti) osobe kojoj se sudi. Unajmljeni topovi – odjvetnici – koriste sve trikove iz knjiga kako bi dobili “svoj” slučaj. U najbolju ruku, sudac ne predsjedava kako bi se dobila istina već da se natjecanje odvija fer, a da povremeno, pravila suda čak i spiječavaju bilo kakvo istraživanje istine. U najgorem slučaju, suci mogu intervenirati s ciljem interpretiranja formalističkih pravila prema unaprijed stvorenom mišljenju o tomu kako bi igra trebala “fer” završiti.”

Na svim mjestima političke moći, bilo da su administrativna, legislativna ili sudska, ceremonija oblikuje načine na koje osobe interagiraju u cilju rješavanja ali i kreiranja realnih i imaginarnih problema. Preokupacija većine političkih službenika su rituali vlade. Sve dok će ti rituali vjerojatno osiguravati onima na vlasti zadržavanje svojih pozicija, ti će se rituali honorirati svetošću. Utjecaj odluka ostvarenih pod takvim okolnostima je uglavnom sekundaran u usporedbi sa željom održavanja modicum decorum, uz davanje govornicima šanse za proglašavanje nekoliko slogana za javnu potrošnju.

Regulacija društva se u stvari smatra irelevantnom, a indirektno se na tu regulaciju utječe samo onda ako se pojavi uvjerenje da se status quo mora dodatno osiguravati i štititi ili reformiratori mogu uvjeriti političke najamnike da je stvarno u njihovom interesu da ipak primijene neki opći ideali u realnosti. “
e-knjiga “Understanding Stupidity” (Ratzumijevanje gluposti), James F. Welles, Ph. D., http://www.stupidity.org


Uglavnom su vidljivei dvije 'glupe' disfunkcionalnosti društva; prvo ona vezanu za vladanje (upravljanje) te ona o gospodarskom organiziranju, koja formalno samostalno ali zapravo u sprezi s glupom politikom, čini drugu. Iako dobro poznate, ali rijetko tako koncizno i izravno iznesene, obje su posljedica treće disfunkcionalnosti – edukacije odnosno edukacijskog sustava. Patologiji edukacije je posvećen niz tekstova na ovom site-u: o_edukaciji_indeks.html no kao poveznicu patologije ciljeva i patologije edukacije prigodno je prikazu simbioze gluposti na raznim područjima ljudske djelatnosti, prezentirati još jedno ugledno mišljenje, Miltona Friedman-a, poznatog ekonomskog teoretičara, koje je iznio tijekom intervjua TECHNOS starijem uredničkom savjetniku, Mardell Raney 1996. godine o ekonomskim politikama i njihovoj mogućnosti poboljšanja školovanja. Naime, kao primjer jednodimenzionalnog priznatog ekonomskog stručnjaka, Friedman na principu sve više istog o istom, ‘rješava prboleme edukacije’ vrlo jednostavno, nudeći model tržišta tj. razvnovrsnost ponude, koja bi izdiferencirala potražnju. I tragično i komično. Ne govori o ukidanju onog što ne valja, tj. prisilnoj edukaciji, kao pervertiranom industrijaliziranom društvenom servisu, već o nekontroliranoj višoj društvenoj svjesti proizvodnje ‘novih škola’ (ponajviše privatne, poduzetničke, koje bi zainteresirale potražnju). A izbor takvih škola trebalo bi roditeljima pružiti povrat novca (od države vjerojatno), u iznosu koliko bi košatalo školovanje djece u javnim školama. Taj je model zahvatio i nas dijelom, jasno samo uz društvenu potporu odabranim privatnim školama, dovodeći s jedne strane formalno veću ponudu (nezavisno o kvalietu sadržaja) bržeg i lakšeg dolaska do ‘formalnog priznanja određenog stupnja educiranosti’ (sjetimo se kako to Illich naziva znanjem o dostignutoj razini ne-educiranosti). Rezulat je normalno sve veća idiotizacija društva. No u jednom je ipak Friedman imao pravo, kada odgovora na slijedaće pitanje:

“Svi se slažemo, da su naša najvažnija aktiva i da su uvijek bila naša djeca. A njihova edukacija je od ogromne važnosti. U nekim vašim nedavnim napisima ste adresirali enormne probleme s kojima se danas suočava naš edukacijski sustav.  Što mislite da je rješenje?

Po mom mišljenju, uzrok je ključ rješenjeu. Zašto naš edukacijski sustav izbacuje mlade koji ne mogu čitati, pisati ili crtati? Odgovor je jednostavan no u svakom slučaju ispravan – naš je današnji školski sustav monopol, koga primarno vode učiteljski sindikati: Nacionalna asocijacija edukacije i Američka federacija učitelja. To su najjači sindikati u zemlji i među najsnažnijim lobby-grupama. Oni potpuno očito traže svoje interese, tj interese članova, a interese djece, koju njihovi članovi podučavaju. Mnogi od njihovih članova – učitelja se vrlo zabrinuti zbog te situacije. I stvarno, to najbolje dramatično demnstrira činjenica kako veći dio učitelja u javnim školama šalje svoju djecu u privatne škole, nego što čini u cjelosti ukupna populacija roditelja. U gradovima, kao Chicago i Los Angeles, gdje su problemi posebno ozbiljni, čak dvostruko više u % učitelja javnih škola šalje djecu u privatne škole nego ostali građani. . .

Bez konkurencije, neki ljudi djeluju korektno (dobro), no većina radi loše. Isto je i s našim školskim sustavom: on je socijalistički sustav, najveći socijalistički entitet u SAD-u, osim možda vojske. Kao rezultat, kao i svi socijalistički sustavi, proizvodi izlaze lošeg kvaliteta, osim nekoliko izuzetaka (kao i uvijek postoje izuzeci). A to koristi samo maloj grupi ljudi, u ovom slučaju, primarno sindikatima, na teret velike gurpe ljudi. To nije uvijek bilo tako. Kada sam ja išao u javnu školu nije bilo sindikata, nije bilo monopola. Sve je bio više decentralizirani, lokalno kontrolirani sustav. Itd. . .
TECHNOS Quarterly: For Education and Technology, Vol. 5, No. 1, Spring 1996,
  Interview with Milton Friedman, by Mardell Jefferson Raney

A gdje je svemu tomu uzrok?

THE WORST PROFESSIONAL SCREWMASTERS

Woe to you lawyers!
For you have taken away the key of knowledge.
Luke 11, verse 52

Economic Rape of America, ch 10
© Copyright 1992 Free America! Institute ALL RIGHTS RESERVED
http://www.buildfreedom.com


Bastiat: The Law, Part 4 of 10, Contents


The Political Approach

When a politician views society from the seclusion of his office, he is struck by the spectacle of the inequality that he sees. He deplores the deprivations which are the lot of so many of our brothers, deprivations which appear to be even sadder when contrasted with luxury and wealth.

Perhaps the politician should ask himself whether this state of affairs has not been caused by old conquests and lootings, and by more recent legal plunder. Perhaps he should consider this proposition: Since all persons seek well-being and perfection, would not a condition of justice be sufficient to cause the greatest efforts toward progress, and the greatest possible equality that is compatible with individual responsibility? Would not this be in accord with the concept of individual responsibility which God has willed in order that mankind may have the choice between vice and virtue, and the resulting punishment and reward?

But the politician never gives this a thought. His mind turns to organizations, combinations, and arrangements legal or apparently legal. He attempts to remedy the evil by increasing and perpetuating the very thing that caused the evil in the first place: legal plunder. We have seen that justice is a negative concept. Is there even one of these positive legal actions that does not contain the principle of plunder?


What is liberty?  (Rape of America)

The history of taxation is also the history of the rise and fall of civilization. It is the history of economic rape. From the history of taxation we can learn. (Rape of America, ch 8)