O edukaciji 2

– aranžman prijevoda relevatnih dijelova niza tekstova o edukaciji s komentarima

Ibidem, str. 9 - 10 

. . . Naša nas je analiza školstva dovela do prepoznavanja masovne proizvodnje edukacije, kao paradigme za druga industrijska poduzeća, od kojih je svako proizvodilo uslugu (servis kao robu) i svako je bilo organizirano kao javna usluga (servis). Najprije nam je pažnju privukao sustav obveznog zdravstvenog osiguranja i sustav javnog transporta, koji tendira postati obveznim čim brzina prometa dođe iznad određene granice. Našli smo kako industrijalizacija bilo koje servisne agencije (javnog servisa) vodi destruktivnim usputnim efektima analogno sekundarnim rezultatima dobro poznatih iz prevelike proizvodnje robe. Moramo se suočiti s postavljanjem neizbježnih ograničenja rastu servisnog sektora bilo kojeg društva kao što su inherentna ograničenja u industrijskoj proizvodnji artefakata. Zaključili smo kako je skup ograničenja industrijskoj porizvodnji jedino dobro formuliran, ako se ta ograničenja primijenjuju i na robe i na usluge stvorene na industrijski način. Pa smo stoga krenuli pojasniti ta ograničenja.

Ovdje ću prikazati koncept multidimenzijske ravnoteže ljudskog života, koja može služiti kao radni okvir za evaluiranje odnosa čovjeka prema tim alatima. U svakoj od nekoliko dimenzija, moguće je identificirati prirodnu mjeru. Kada institucija (organizacija) naraste iznad određene točke u toj mjeri, najprije frustrira smisao zbog kojeg je dizajnirana, nakon čega brzo postaje prijetnja samom društvu. Ove se mjere mogu identificirati, a parametri ljudskog nastojanja istražiti unutar kojih ljudski život ostaje održiv.

Naše trenutne ideologije su korisne za razjašnjavanje kontradikcija, koje se pojavljuju u društvu koje se oslanja na kapitalističku kontrolu industrijske proizvodnje; one međutim ne predstavljaju nužni radni okvir za analizu kriza u samom industrijskom načinu proizvodnje. . . .

                                               Ibidem str. 11     

. . .  Generalna briga o simptomima, međutim odvlači pozorsnost od maligne ekspanzije “institucionalizirane brige o zdravlju”, koja je izvor rastućih troškova i zahtjeva, ali i pada dobrobiti. Kriza medicine leži na mnogo dubljoj razini nego što to otkrivaju simptomi, a koja je konzistentna s postojećom krizom u svim idustrijskim institucijama. Ona rezultira razvojem profesionalnog kompleksa podržavanog i pobuđivanog od društva, kako bi se osiguralo znatno “bolje” zdravlje ali i iz spremnosti klijenata da služe kao pokusni kunići u tom ogromnom eksperimentu. Ljudi su jednostavno izgubili pravo da se samo proglase bolesnim; društvo sada prihvaća njihove tvrdnje o bolesti samo nakon certifikacije te tvrdnje od medicinskih birokrata (Hrvatska se, ali nažalost i većina svijeta – industirjskih zemalja – nalazi upravo u krizi “zdravstvenog osiguranja”, koju rješava prisilnim smanjivanjem broja “oboljelih”, njihovog smanjenog obima liječenja i posebno smanjenja potrošnje lijekova, preko svojih birokratskih poslušnika, liječnika  – op. MK). 

Tranzicija prema socijalizmu (stvarnom, suživotnom kakvog predlaže Illich – op. MK) se ne može provesti bez inverzije naših postojećih institucija i njihove supstitucije industrijskih alata s onim za suživot. No ta će obnova alata društva ostati viši san, ako se ne prevladaju ideali socijalne pravde. Mislim kako bi se postojeća kriza naših glavnih institucija trebala prihvatiti kao dobro došla kriza revolucionarnog oslobađanja (posebno uma i njegovog produhovljavanja, prema Gerd Gerkenu – op. MK) jer postojeće institucije premoštavaju ljudske slobode radi osiguranja više industrijskih izlaza (poticanje trajne pohlepe i potrošačke groznice raznim psihološkim utjecajima, pa i kontrolom uma – op. MK) što predstavlja službenu verziju, po kojoj je narod odabrao takvu industrijalizaciju. Ta svjetska kriza institucija može dovesti do nove svijesti o prirodi alata (i tehnologija kao alata – op. MK) i većinskoj akciji za nihovom kontrolom. Ako se alati ne kontroliraju politički, oni će se upravljati zatečenim mrakom (uma) tehnokratskog odziva na katastrofe (sve više istog s istim – op. MK). Sloboda i dostojanstvo će se nastavljati rastvarati u neviđeno porobljavanje čovjeka njegovim alatima.
Kao alternativu (takvoj) tehnokratskoj katastrofi, predlažem viziju društva suživota. Društvo suživota bilo bi rezultat društvenog dogovora koji bi garantirao svakom članu najširi i slobodan pristup alatima zajednice a sloboda tog pristupa bila bi ograničena samo jednakom slobodom drugih članova.

Danas se ljudi nastoje odreći zadatka promišljanja budućnosti prenoseći ga profesionalnoj eliti. Time prenose moć na političare, kojim im obečavaju kako će izgraditi mašineriju, koja će dati tu budućnost. Prihvaćaju rastući raspon razina moći u društvu, jer je nejednakost “potrebna” za održavanje velikih rezultata. Političke institucije tako same postaju detaširani mehanizmi za prisiljavanje (guranje) ljudi u sukrivnju za ciljeve i rezultate (output-e). . . “

         Ibidem, str. 25  

Dakle mase su izmjestile moć za izmišljanje i stvaranje budućnosti, tako zvanim “elitima” pohlepe i samoodržanja svoje moći pod svaku cijenu. Postavlja se onda pitanje, kojim su se alatima društva okoristili za osobne ciljeve? Pa upravo birokratiziranim alatima u formi industrijaliziranih javnih servisa, od koji je najstrašniji onaj javne edukacije, koga podupire i formalizacija zapošljavanja ljudi kroz tako zvane “uvjete radnog mjesta” u formi prihvaćanja samo certificiranih rezultata tog procesa edukacije (uglavnom SSS, VŠS, VSS), a koje mogu bogati kupiti bez stvarnog sudjelovanja u procesu edukacije (i oduvjek su to mogli!).

Stoga i Illich shvaća, kako su potrebni “alternativni politički aranžmani, koji bi imali svrhu omogućavanja svim ljudima definiranje slika svojih vlastitih budućnosti” odnosno kako bi rekao Gerd Gerken, slobodnog otkrivanja/izmišljanja svojih budućnosti. No ne samo pojedinci, već i firme u skladu s konačno stvarno slobodnim tržištem koje bi omogućilo ko-kreativni i ko-evolucijski opći razvoj (proširena koncepcija društva suživota). Illich nadalje kaže, kako bi
“nova politika trebala principjelno nastojati eliminirati dizajn artefakata i pravila koja su prepreke prakticiranju osobnih sloboda. Takva bi politika trebala ograničiti djelokrug alata prema zahtjevima zaštite triju vrijednosti: preživljavanja, pravde i samo-definiranog rada. Te tri vrijednosti uzimam kao temeljne za bilo koje društvo suživota, ma koliko se pojedina takva društva razlikovala u praksi, institucijama ili temeljnim principima.

Svaka od te tri vrijednosti zahtijeva svoje ograničavanje alata. Uvjeti za preživljavanje su nužni ali ne i dovoljni za osiguravanje pravde; ljudi mogu preživljavati i u zatvoru. Uvjeti za pravednu raspodjelu industrijskih izlaza su nužni ali ne i dovoljni za promoviranje stvaranja suživota, jer ljudi mogu biti i dalje jednako porobljeni od alata. Uvjeti za suživotni rad su strukturni aranžmani koji omogućavaju pravednu distribuciju moći bez presedana. Postindustrijsko društvo mora i može biti tako konstruirano da niti jedna sposobnost izražavanja kroz rad neke osobe neće biti uvjetom prisilnog rada ili prisilnog učenja ili prisilne potrošnje druge osobe.

U dobi znanstvene tehnologije, suživotna struktura alata je nužna za preživljavanje u punoći pravde, koja je i distributivna i participatorna. To je zato što je znanost otvorila nove izvore energije. . . . . Današnja situacija odnosa između ljudi i njihovih alata je samoubilački iskrivljena. Preživljavanje Pakistana zavisi o kanadskom žitu a preživljavanje New York-a i njegovih građana o eksploataciji prirodnih resursa širom svijeta. . . “

        Ibidem str. 26    

“Metodologija kojom se prepoznaje perverzija alata u cilj (namjeru), nailazi na otpor dijela ljudi, koji su naučeni mjeriti što je dobro u novčanoj vrijednosti (dolarima). Platon je znao da je loš državnik onaj koji vjeruje da je umjetnost (vještina) mjerenja univerzalna i koji miješa zajedno ono što je veće ili manje s onim što je bolje prilagođeno svrsi (cilju). Naše sadašnje stajalište prema proizvodnji (ali i potrošnji – op. MK)  je formirano tijekom stoljeća: Sve više su institucije ne samo oblikovale naše potrebe već i u bukvalnom smilsu našu logiku ili smisao proporcija. Kada se susretnemo s potražnjom onog što institucije mogu proizvoditi, mi ćemo uskoro vjerovati kako više ne možemo bez njih.

Invencija edukacije je primjer o tomu što mislim. Često zaboravljamo kako je edukacije poprimila sadašnji smisao tek nedavno. Bila je nepoznata prije Reformacije, osim u dijelu ranog odgoja koji je zajednički praščićima, patkama i ljudima. Jasno se razlikovalo između instruiranja kojeg su trebali mladi i studija kojem su se neki angažirali kasnije u životu i za što su bili potrebni učitelji. Voltaire je to nazvao pretpostavljenim neologizmom, koga su koristili samo pretenciozni školnici.

Težnja da se sve ljude stavi u niz uzastopnih stupnjeva prosvjetljenja je duboko ukorjenjeno u alkemiji, Velikoj umjetnosti blijedećeg Srednjeg vijeka. John Amos Comenius, moravski biskup 17 stoljeća, samozvani pansofist i pedagog, se s pravom smatra jednim od utemeljitelja moderne škole. Među prvima je predlagao sedam ili dvanaest razreda prisilnog (obveznog) učenja. U svom djelu Magna Didactica opisao je škole kao uređaje za “učenje svakog o svemu” i izložio plan za tekuću vrpcu proizvodnje znanja, koja bi prema njegovoj metodi učinila edukaciju jeftinijom i boljom, te omogućila rast prema punoj humanosti za sve. No Comenius nije bio samo rani teoretičar masovne proizvodnje, već i alkemičar koji je prilagodio tehnički jezik svoje vještine za opis umjetnosti odgoja djece (do zrelosti).  . . .

Industrijski način proizvodnje je najprije potpuno racionaliziran u proizvodnji nove nevidljive robe nazvane ‘edukacijom’. Pedagogija je otvorila novo poglavlje u povijesti Ars Magna. Edukacija je postala potraga za alkemijskim procesom koji bi stvorio novi tip čovjeka spremnog za okolinu kreiranu znanstvenom magijom. No nezavisno o tomu koliko je svaka generacija potrošila na škole, uvijek se pokazalo kako je većina ljudi nespremna za više stupnjeve prosvjetljenja i da ju trebalo otpisati kao nepripremljene za dobar život u svijetu kreiranom od čovjeka.

Ne samo da je redefiniranje učenja u (kao) školovanje učinilo da su škole izgledale nasušno potrebnim, već je i pogoršalo siromaštvo neškolovanih, diskriminirajući ih prema ne-educiranim. Ljudi koji su se penjali ljestvicom školovanja znali su gdje su otpali i koliko su (certificirano – op. MK) needucirani. Prihvaćajući jednom autoritet agencije za definiranje i mjerenje svoje razine znanja, lagano su prihvaćali autoritet i drugih agencija koje su definirale njihove razine primjerenog zdravlja ili mobilnosti. Za njih je teško identificirati strukturalnu korupciju naših glavnih institucija. Kako su počeli vjerovati u vrijednost “zalihe znanja”, kojeg su stekli u školi, tako su počeli vjerovati da veće brzine štede vrijeme, da razina prihoda definira blagostanje ili kao alternativa, da proizvodnja više servisa (usluga) i više roba povećava kvalitet života.

Edukacija kao roba

Roba nazvana ‘edukacijom’ i institucije nazvane ‘školama’ se međusobno čine nužnim. Krug se jedino može prekinuti široko prihvaćenim uvidom da institucije svjesno definiraju svoju svrhu (cilj). Vrijednosti, apstraktno izražene, se reduciraju na mehaničke procese (potkupljive – op. MK), koji porobljavaju ljude. To ropstvo se može razbiti samo sa samo-priznavanjem punim radosti budale, koja preuzima odgovornost za svoju ludost.

Institucionalizirano definiranje vrijednosti otežalo je fokusiranje naše pažnje na duboku strukturu društvenih sredstava. Teško je zamisliti da je podjela znanosti, rada i profesija otišla predaleko. Teško je shvatiti veću društvenu učinkovitost s nižom industrijskom efikasnošću. Za prepoznavanje prirode poželjnih granica specijaliziranju i izlazima, moramo fokusirati pažnju na industrijski determinirani oblik naših očekivanja. Samo ćemo onda moći prepoznati da će emergencija suživota i pluralističkog načina proizvodnje slijediti ograničenja industrijskih institucija. . . . . itd. itd. itd.

   Ibidem str. 32 i 33  

Društvo bez škola je bila logička i gornjim tekstom argumentirana sugestija Illich-eve knjige “Deschooling society”, u komunističkoj Jugoslaviji prevedena kao ‘Dole škole’.

U isto vrijeme kada se Illich podigao protiv industrijaliziranih institucija, posebno edukacije (edukacijskog sustava prinude – nasilja), francuski teoretičari medija, posebno televizije, uhvatili su se u koštac s gatekeepr-ima (filtratorima sadržaja), dokazujući također perverziju, ne samo edukacijske funkcije medija, već i perverziju u stvaranju “javnog mnijenja”. Oni su izvukli i generalizirali Kopernikov princip osrednjosti (prosječnosti), kao temeljni, društveno dodatni ali i posebno nepoželjan princip za stvaranje programa prema ukusu imaginarnog prosječnog gledatelja i slušatelja. I to sve pod uređivačkom palicom za filtriranje opet prosječno educiranih odnosno ne-educiranih pojedinaca - urednika. (S kojeg god aspekta i s bilo koje pozicije pogledali na pojedince u društvu, svi će izgledati isti). Sa stajališta edukacijske funkcije, opet su masovni, a posebno elektronički mediji samo komplementirali industrijalizirane institucije prinudne edukacije odnosno školstva, služeći istim političkim ciljevima kroz različite medije (domaći primjeri “Školske TV” i CD-učilice, gdje je čak replicirano i testiranje, samo to zorno dokazuju, propagira se na TV primjeru korištenja učilice u okviru “Školske TV”).

Danas, je situacija još gora, skoro dovedeno do apsurda, kako je to još Illich rekao, jer su ne samo ljudi podvrgnuti prisilnoj edukaciji, pretvoreni u osrednje i osakaćene ljude nesposobne da više sami (samostalno) uče (koje se licemjerje krije u kredu “učenje cijelog života”, koje bi se trebalo čitati kao “kondicioniranje do smrti”), već se isto dogodilo i još se događa, da su i same institucije i vlade, kojima služe, također postale uprosječene (što negativnom selekcijom osoblja što i prirodno padajućom prosječnosti mladeži). Već ranije spominjane stvarne vladavine manjine moćnika iz pozadine, realiziraju se subverzivnim djelovanjem na izbor “demokratskih kandidata” – poslušnika, koji se onda u paradoksu show-a “demokratičnosti” izbora, s lažiranim rezultatima ako treba, pojavljuju kao upravo oni demokratski izabrani, iako odgovaraju “inudstrijaliziranoj” reprodukciji poslušnika za održivost novih vladara svijeta. Oni dakle industrijaliziraju tj. stvaraju tekuću vrpcu interne proizvodnje za podržavanje globalno industrijalizirane institucionalizirane vlasti “po mjeri” centra – “velikog uma”. Ne kolektivnog idiota, ni kolektiviiziranih idiota, već pojedinačnih idiota – poslušnih uprosječenih robota. Mi u Hrvatskoj smo eklatantni primjer, kako se takva industrijalizirana institucija vlasti dalje samo-održava, spuštajući kontinuirano razinu onog što se naziva prosječnost, kroz negativnu selekciju kadrova za osiguranje vlastitog opstanka (da ih inteligentniji ne bi mogli ugroziti na položaju fiktivne moći gdje su osigurane beneficije), koji se temelji na sve više istog o istom (Gerd Gerken). Nema zabrana drugačijeg mišljenja, jer nisu ni potrebne, jer s vremenom, dakle padajućom prosječnošću, takvo mišljenje samo odumire dodatno ne postojanju plodnog tla za uspjeh.

Kako uvijek postoje poneke iznimke, tako je ipak i krajem prošlog stoljeća pala ponovno jaka kritika edukacijskog sustava. Tako je na primjer i Robert Gilman, u nizu članaka dostupnih na Internet-u, komentirao povijest i nudio ideje za rješavanje problema klasične edukacije. Evo nekoliko njegovih redova o povijesti edukacije:

Povijest edukacije

“Edukacija u tradicionalnim ne-pismenim kulturama je znakovito usklađena s učenjem cijelog mozga (što nas možda ne bi trebalo iznanađivati obzirom na dugi uspješni život tih kultura). Djeca uče promatranjem i imitiranjem, s mnogo udubljivanja starijeg svijeta u koji moraju urasti. Specijalizirani trening, do mjere do koje je postojao, je bio ili putom šegrtovanja ili specijalnih škola inicijacije, a oba su koristili iskustvo i dramu kao i izravno instruiranje. Ne želim romantizirati, jer su sigurno postojala ograničenja u smislu nedostatka kreativnosti i povremene grubosti metoda, ali općenito su ta društva uspijevala prelaziti na kompleksnije kulture iz generacije u generaciju u večini slučajeva neformalnim načinima, koji su bili i uspješni i učinkoviti.
U ranim civilizacijama, edukacija je većine djece nastavljala slijediti taj model, no za onu, koja su naučila čitati, postala su fokusom za učenje u novoj društvenoj invenciji – školi. Clay-eva ploča, za koju se drži da pripada Sumeranima, opisuje školski život, koji nam je znakovito poznat, s drilanjem, domaćim zadaćama i recitacijama, te psinama studenata, tjelesnim kaznama učitelja kao i ‘darovima’ bogatih roditelja kako bi utjecali na slabo plaćene učitelje. I stvarno, temeljni model ‘školovanja’ je ostao znakovito konstantan tijekom prošlih 5000 godina. Glavni elementi ovog modela su:

Te su karakteristike bile potpuno konzistentne s potrebama pred-modernog društva, koje je koristilo školovanje kao sredstvo treninga male elite pisara, svećenika, školnika i povremeno otmjenih i trgovaca. I dok možemo žaliti zbog naglaska na rutinsko učenje, trebamo se sjetiti kako je tiskarski stroj relativno novi izum, a da su prije knjige bile rijeđe od pisara i školnika. Možemo žaliti i zbog nedostatka kreativnosti i osobnih sloboda, no ta su društva ionako pružala takvima vrlo malo izlaza (tržišta, oduška?). Od školnika se očekivalo konzerviranje prošlosti, a ne kreiranje budućnsti.

Kako se školovanje pomicalo od elitne aktivnosti prema općenitoj i javnoj aktivnosti, razvile su se debate o razvijenim metodama (školovanja) oko tri temeljna stajališta prema djeci. Ono s religioznom orijentacijom naglašavalo je kroz izvorni grijeh da u djeci postoji prirodna tendencija ugrađenog zla i stoga su od škole tražili strogu disciplinu s ciljem oblikovanja moralnog karaktera djeteta. Druga grupa koja se složila s John Locke-om, da je dijete ‘prazna ploča’ pa su stoga željeli primjereni curriculum koji bi napunio dijete s pravim vještinama i znanjem. Treća grupa je bila dobrohotna prema prirodnim tendencijama djece pa je tako željela da školovanje djeluje u skladu s takvim tendencijama i bude ‘centrirano na dijete’. Stajalište ‘prazne ploče’ tendiralo je uspostavljanju matice javne edukacije, s natjecajnim oscialacijama između prve i treće grupe glede utjecaja. Pristup centriran na dijete ima bogatu povijest koja nudi i uvide i pitanja današnjim reformatorima.  Ne čudi, što je jedan od prvih (i najradikalnijih) šampiona tog pristupa bio Jean Jacques Rousseau, koji u Emile (1762) govori (fiktivnu) priču o dječaku koji se slobodno razvijao do 12. godine, da bi onda učio trgovati do 15 i konačno učio o životu kroz kontakte s drugima između 15. i 20. godine. Početkom 1800-tih, Johann Heinrich Pestalozzi je uveo sustav centriran na dijete u nizu škola u Švicarskoj i privukao široku pažnju državnika i edukatora. Kasnije, u SAD-u, Francis Parker, nadzornik škola i utjecajni trener učitelja, naglasio je potrebe djece za umjetnošću, glazbom, vještinama, znanošću, fizičkim treningom i kreativnim samo-izražavanjem. To su bili samo neki glasovi iz 19. stoljeća. Tijekom 20-tog stoljeća iako su znatno porasli pokušaji centriranja edukacije na dijete, još su uvijek bili i ostali u manjini. U općem društvu, rezultat je tih napora bilo slabljenje grubih aspekata tradicionalnog školovanja, ali nije donjelo nikakvu promjenu u strukturnim temeljima.
Jedan od primarnih razloga što taj djeci centrirani pristup nije imao više utjecaja, je činjenica da su idealizam i dediciranost slobodi, što je karakteristika iz ranih 1800-tih progresivno bila gurana u stranu brzinom industrijske revolucije. Klasični modeli školovanja su se vrlo udobno smjestili u industrijski model. . . (tako smo došli do industrijaliziranog pervertirano društvenog servisa, koji je trebao stvoriti ljude pripremljene za robovanje na strojevima ili u uredima, kako su govorili i Illich i Toffler).

Prvi je važni pomak enormno povećanje kvantiteta i raspoloživosti informacija (stvarnih izvora učenja svih vrsta) u usporedbi s onim is 19.stoljeća. Okruženi TV, radiom, tiskom svih vrsta, kao i sredstvima putovanja, teško nam je shvatiti da još samo prije jednog stoljeća mnogo ljudi nije imalo ni drugu knjigu osim Biblije, da je bilo svega nekoliko biblioteka, a ljudi su rijetko putovali više 50 milja izvan svoj mjesta rođenja. Za većinu ljudi tog vremena, škola je bila jedan od malog broja izvora pristupa širem svijetu. Naša nova informacijska okolina otvara ogromne nove opcije educiranja. Također ta okolina pomiče cilj edukacije od gomilanja znanja prema izgradnji općih vještina kreativnog participiranja u brzo mijenjanom svijetu (inteligentno znanje Gerd Gerkena – op. MK). I dok je jednostavni trening mogao biti dovoljan za jednu karijeru (jedno zanimanje – op. MK), danas je potrebna znatno viša razina adaptibilnosti i kreativnosti, kao i inter- i intra-personalne vještine, a takve se vještine ne uče primjereno u autoritarnim i umjetnim postavima školovanja.
U isto vrijeme, alternative za djecu glede škole su postupno nestajale kako se ekonomija mijenjala, a tkivo zajednice i domaćinstva postupno erodirali. Više se djeca (čak i mladi odrasli) ne traže kao šegrti (početnici), kao radnici na farmama ili u tvornicima, niti postoje čvrsto povezane zajednice i proširena domaćinstva koja bi pružala prirodnu okolinu za dječje aktivnosti. Izvan škola, teret brige o djeci često pada na jednog starijeg (oženjeni ili ne) s malo pomoći od bilo koga drugog što je jednostavno preveliki teret za većinu ljudi. Promjena u starosnoj strukturi populacije je također doprinjela da je naše društvo postalo orijentirano na rastuću starost, a zajedno s većinom institucija (poslovanje, vlada, itd.) bilo dizajnirano na pretpostavci da će djeca biti negdje drugdje.

Dakle u vrijeme kada kulturalne promjene zahtijevaju od djece razvijanje vještina, koje se ne uče učinkovito u današnjim školama, te kada istraživanje mozga pokazuje koliko su današnje edukacijske metode ‘anti-moždane’, postali smo sve više vezani za škole kao institucije iz primarno ne-edukacijskih razloga, kao što su briga o djetetu i odgađanje zapošljavanja. Društveni kritičari kao John Holt, Ivan Illich i George Leonard su ukazivali na te trendove još od 60-tih, a od onda je kontrast između potreba naše djece i funcioniranja škola jednostavno sve jače rastao.
Što treba uraditi? Može li školovanje, koje je preživjelo toliko tisuća godina, biti reformirano da zadovolji te potrebe ili trebamo fundamentalno drugačiji pristup, ne samo educiranju i učenju, već i ulozi i mjestu djece unutar našeg društva?" To je pitanje koje je poslužilo kao pozadina članka u ovom broju časopisa “In Context” – ‘U kontekstu’.

http://www.context.org/ICLIB/IC06/TOC06.htm

A o tom problemu inteligencija društva šuti, kako bi uopće opstala kao inteligencija. I naš je ugledni atomski fizičar, filozof i knjiženik, Ivan Supek često spominjao šutnju inteligencije, koja je tom šutnjom štitila svoje birokratski utemeljene akademske razrede (replika razreda škola), nastojeći ih učiniti neutralnim glede politike odnosno naroda, ‘objektivnim’ ali odvojenim od stvarnosti življenja; promatračima, kojima je svejedno tko je na vlasti i što radi, ako je njima koliko toliko dobro. No da to nije samo hrvatski problem, zavirit ćemo u jedan od tekstova u ediciji “Science in the next fifty years – Science in the first half of the twenty-first century” odnosno u prijevodu “Znanost u slijedećih 50 godina -  Znanost u prvoj polovici 21. stoljeća”, u kojem Lee Smolin teorijski fizičar, jedan od utemeljitelja i fizičara istraživača Perimeter instituta, Waterloo, Kanada, govori o tomu zašto se katkada znanost slabo mijenja tijekom pedesetak godina:

“Dozvolimo si za trenutak razmotriti zašto je to tako. Vjerojatno je to djelomično tako jer pedeset godina predstavlja približno dužinu znanstvene karijere, od početka studija do umirovljenja. To je onda i period tijekom kojeg se konzervativne tendencije ugrađuju u strukturu znanstvenih karijera što djeluje na usporavanje progresa znanosti. Znanost je teška, pa znanstvenici preferiraju imati što je moguće bolje razumijevanje onog što rade; stoga ukoliko nisu prisiljeni drugačije, preferiraju raditi s tehnikama i idejama koje se već dobro razumiju. Drugi je faktor da karijeru mladih znanstvenika često kontroliraju stariji ljudi koji se približavaju mirovini i koji u mnogo slučajeva više nisu aktivnii, pa stoga nisu upoznati s novim tehnikama. Diplomirani studenti, željni karijere, ma kako imaginativni bili, oklijevaju raditi na nečem još nerazumljivom moćnim starijima u njihovom području. Tako u namjeri promišljanja kakva će biti moja znanost za pedeset godina, zamišljam si što će moji najbistriji studenti govoriti na zabavi povodom mog umirovljenja. Moja je procjena, da ukolio ne budu prisiljeni zbog podataka, koje ne mogu drugačije tumačiti, na revolucionarnost u usporedbi s 20. stoljećem, oni će koristiti jezik, koji smo ih naučili. Ako to bude slučaj, gornja vježba može biti korisna, premda bi romantičari među nama radije anticipirali revolucije nego potvrde vlastitih vjerovanja.
Može se špekulirati i o tomu što je bilo drugačije u prvoj polovici 20. stoljeća a što je omogućilo takav enormni progres. Dva vjerodostojna odgovora mi padaju na pamet: jedan što je bilo moguće outsider-ima kao što su Albert Einstein i Paul Ehrenfest objavljivati radove uporkos tomu što nisu imali sveučilišne pozicije; drugi je, što su generacije koje su prethodile izumiteljima kvantne teorije uglavnom bile izbrisan u I. svjetskom ratu, ostavljajući područje otvoreno za Heisenberg-a, Dirac-a i njihovih prijatelja.”

Što reći, ako je to danas tako u uglađenom svijetu akademskih argumentiranih rasprava. Kakva je onda situacija među prosječnim političarima, koji bi trebali osigurati progres države i naroda umjesto svoje karijere? Danas, kada industrijalizirane institucije edukacije ne dozvoljavaju outsider-ima pristup javno priznatom području znanja, a u ratovima ne izumiru političari i znanstvenici, već djeca u službi ciljeva mediokriteta, neprimjeren nam je i prvi i drugi razlog. A političari su odavno zaboravili inteligentna znanja – znanja kako do novih uvida i proboja (ako su ih uopće i imali) prihvativši jednostavnije a učinkovitije metode svog “održivog razvoja”. Time sve više propada šansa za razvoj naše vrste u skladu post-kvantnom paradigmom, kreiranjem mitova boljih budućnosti za svo postojanje, koje će stvarno slijediti cijeli narodi u suživotu sa svekolikom okolinom. Premda očaranost tehnologijama donosi snove o brzom tehno-fiksu, taj politički čvrsti samo-održivi razvoj, ostavit će potencijal(na) rješenja samo na razini znanstvene fantastike. O tome ćemo nešto kasnije detaljnije.


Robert Schank o edukaciji, inteligenciji i 'zidu znanja'

No kako bi vidjeli koliko je tehno-fix privlačan, pogledajmo što kazuje Robert C. Schank, vodeći istraživač umjetne inteligencije, koji u članku objavljenom u istoj knjizi, komentira opću poziciju “inteligentnih” ljudi:
. . . “Educirana je osoba s tog stajališta mogla diskutirati s erudicijom različite povijesne, filozofske i literarne teme. Biti educiran – i stoga inteligentan – je za prošlo kao i za mnoga stoljeća prije, značilo akumulaciju činjenica, sposobnost citiranja ideja drugih te familjarnost s određenim drugim idejama. Edukacija je značila akumuliranje informacija, a inteligencija je često značila nešto više od sposobnosti prikazivanja onog što je akumulirano u popularnoj predstavi. . .

No što se događa kada su čnjenice u zidu?

Pedeset godina od sada, znanje će se lagano stjecati tako da će biti moguće jednostavno glasno reći što bi se htjelo znati da bi se potom trenutnim odzivom sa zidova to čulo i vidjelo  - sadržajno prošireno većim dijelom tehnologije unutar zidova. Znajući improvizirano što je Freud rekao o super-egu ne će mnogo značiti kada ćete se moći obratiti najbližem uređaju i pitati ga što je Freud rekao i čuti Frued-a (ili nekog koji izgledom i glasom njemu sliči), ali i pet suprostavljenih vodećih mislilaca iz raznih vremenskih era spremnih za predlaganje alternativnih ideja ako ih želite čuti i s njima (pro)diskutirati.

No je li inteligencija jednostavno sposobnost odgovaranja na Vaša pitanja ili je to sposobnost postavljanja pitanja? Kako pada vrijednost odgovora, pitanja postaju vrijednija. Živjeli smo vrlo dugo u društvu temeljenom na odgovorima. Znakovi su toga svugdje oko nas: na televizijskim show-ovima, koje gleda masa poput “Opasnosti” (Jeopardy) i “Tko želi biti milijunaš” (Who Wants to Be a Millionaire?); u igrama koje se igraju, kao što je “Trivijalna potjera (lov)” (Trivial Pursuit); te većina onog u školi gdje su odgovori kralj. Sve više glavna je briga naših škola testiranje; ona je postala režimom za učenje odgovora, a ne za učenje propitivanja. (neka mi bude dozovljeno, čovjeku iz čijih sam dijela počeo učiti o umjetnoj inteligenciji, spomenuti još jednu ulogu njegovih TV show-ova i igara – ojačavanje sada već utisnutog uvjerenja masa u vrijednost valjanih odgovora, kojom je čak moguće zaraditi znatno više nego redovnim radom, odnosno izmještanje potrebe za učenjem propitivanja u školi, prema sferi natjecanja odgovorima tim naučenim činjenicama – op. MK).

Nove će tehnologije sve to promijeniti (o koliko već dugo slušamo takve izjave o brzim tehnološkim fiksevima, a situacija je sve gora – op. MK). Kada je bio uveden džepni kalkulator, ljudi su tražili da se može koristiti u testovima matematike, jer će takvi uređaji biti svugdje prisutni. Kao rezultat toga, počeli su se matematički testovi fokusirati na sadržajnije teme umjesto dugačkih dijeljenja. Uvođenjem umjetne inteligencije u svakodnevne uređaje će imati isti efekt. (umjesto radikalne promjene procesa edukacija odnosno njegovim rastvaranjem, doći će samo do refokusiranja unutar postojećg procesa edukacije, kao i kod kalkulatora – dakle još jedno “zatvoreno” gledanje sve više istog o istom iz istog, odnosno kada smo zaboravili računati, sada ćemo zaboraviti i činjenice koje smo barem pokušavali promišljati i u njih sumnjati, što će nas pretvoriti u totalne idiote – op. MK). Kako će uređaji postati svugdje prisutni i sposobni odgovarati na pitanja o onom što nas brine, vrijednost koju danas pridajemo svakoj individui kao repozitoriju faktičkog znanja će nestajati (glupog znanja prema Gerd Gerkenu – op. MK). Stara ideja o školi temeljenoj na ideji po kojoj samo ona osoba s najviše znanja u gradu može prenositi informacije, oslobodit će put novoj ideji akvizicije znanja: znanje se više neće smatrati robom, koju treba steći. Sve što se može steći lagano u društvu nema vrijednosti, pa će se isto dogoditi i sa znanjem (upravo to stajalište, osjećaju i mladi, koji znaju kako na Internetu postoji mnoštvo raznovrsnih izvora o istim činjenicama, posebno onih koje njih zanimaju, pa nema potrebe ići u školu da im o njima pričaju neki mediokritetski metuzalemi i još ih onda ocjenjuju kroz testove, a ne kroz dijaloge, gdje bi i oni trebali pokazati to isto znanje – op. MK).

Ono što će vrijediti će biti dobra pitanja. Kompjuteri vas mogu dovesti samo tako daleko, da ćete čuti govoriti ljude. Zamislite slijedeće: sjedite u dnevnoj sobi u razgovu sa svojom suprugom i pojavi se sporna tema. Obratit ćete se zidu za odgovor (odziv). “Tko ima pravo?” zahtijevat ćete odgovor. Zid će ukazati kako ima niz virtualnih ljudi koji se mogu priključiti Vašoj konverzaciji. Odabirete neke osobe o kojima ste ranije čuli ili ste već s njima razgovarali: Razvija se živa diskusija: Vjerojatno bi se moglo doći do granica kompjuteriziranog kolektivnog znanja, kada zid ne će znati ništa više relevantnog. "To je onda jedno uzbuđujuće pitanje!” uskliknut ćete. Znanje dobrog pitanja omogućit će Vam ulaženje u diskusiju s drugim živim ljudima zainteresiranim za slična pitanja. Kažete to zidu i odjednom, ljudi zainteresirani za takva pitanja koja su prešla iza /prerasla/ software-a na isti način kao i Vi – su svi virtualno u Vašoj dnevnoj sobi. U svijetu gdje je to moguće, što onda znači biti educiran? Što znači biti inteligentan?” (a što znači ići u školu? - a što znači vezati se na "zid" znanja, nakon prirodne katastrofe, kada nema ni zida ni energije? – op. MK).

           Ibidem, str. 208 - 210    

Podsjetimo kako je Gerd Gerken razriješio takvo pitanje. Umjesto klasične inteligencije snalaženja u novim situacijama, dolazi nova post-kvantna inteligencija. Ta je inteligencija, promatrana s aspekta Zakona formi, titranje u lomovima (prijelazima) evolucije, sposobnost rezoniranja s mnoštvom novih formi djelovanja potencijaliteta. Posljedica takvog stajališta je nužnost postojanja vlastite umne, emocionalne i duhovne simbiotičke sinkrone evolucije, prema multifreničnosti i novoj, višoj inteligenciji, kao skupu post-kvantnih inteligencija (kompleksiteta, kaosa, budućnosti). Inteligencija Novog ruba (Age of New Edge), nije više sposobnost snalaženja u novim situacijama, već inteligencija kreiranja svojih i općih budućnosti (dakle novih situacija, koje onda nisu više iznenađenje), lomljenjem odnosno rastvaranjem starog (zastarjelog). Bez toga, a ne isključivo bez novih i interesantnih pitanja u kontekstu klasičnog, nema ni evolucijskih iskoraka tj. prijelaza (rezonancija koje čine inteligenciju), ni stvaranja izmišljeno novog.” Jer ako nema široko postojećeg otvorenog internog potencijaliteta za rezoniranje s protorom mogućeg , dobra pitanja kao i iskre potencijaliteta će u društvu pervertiranih industrijaliziranih društvenih servisa neminovno propasti.


Može li praksa “Schank-ovog zida” stvarno doprinjeti stvaranju post-kvantne inteligencije?

“Razmišljati o edukaciji je samo dio pitanja; moramo pitati i kako će izgledati život djeteta u svijetu. Pedeset godina od danas, škole kakve ih danas znamo će atrofirati zbog pomanjkanja interesa. Zašto ići u školu učiti činjenice, ako nam je na raspolaganju virtualno iskustvo odnošenja sa svjetski najboljim učiteljima raspoloživo svakog trenutka? Edukacija će značiti – čak već od druge godine života djeteta – istraživanje svijeta, koji nam je interesantan uz inteligentne vodiče koji će moći odgovarati na pitanja i postavljati nova. Svijet iza svijeta će se otvarati znatiželjnom djetetu. Edukacija u takvom društvu će biti stvar virtualnih svijetova (a kasnije i realnih) u koje ste ušli i koliko ste toga naučili raditi u njima.”

       Ibidem, str. 210  

Na ovom primjeru kojeg prezentira Schank, mogu se odmah uvidjeti neke pogriješke (vjerujem ne namjerne zablude, od vrhunskog specijaliste umjetne inteligencije i vjerojatno programiranja inteligentnih agenata – vodiča kroz neke od virtualnih svijetova, tj. da nije svjesno postao članom američke konspiracije protiv ostatka svijeta, kao dijela opće anticivilizacijske urote). Naime, trenutno su jedino Amerika i tek dijelom Canada i Engleska, sposobne za razvoj takve virtualne edukacijske infrastukture, pa bi to značilo da bi sva djeca svijeta trebala učiti i prije poroda engleski kao materinji jezik, a stvarni materinji jezik tek kao drugi jezik, ukoliko se uopće dozvoli globalizacija takve nove edukacije. Očito će onda posljedično autori “zida” ugraditi i viđenje znanja, kojeg kako s društveno-političkih pozicija, tako i s pozicija najveće gospodarske sile svijeta “treba ugraditi u zidove”. I dok se prvo ne vidi iz gornjeg teksta (ali se može izčitati iz zida na engleskom jeziku i današnjih udžbenika na tom jeziku, čiji će se sadržaji primarno pretakati u virtualitet, zajedno s, možda i samo podsvjesno, današnjom metodologijom prezentacije sadržaja), drugo je očito rečeno u sintagmi “koliko ste toga naučili raditi u njima”. U biti će tako doći do daljnjeg ojačavanja nasilja kroz “novu” tehno “kulturu i razvoj kao Zapad”(prof. dr. Slavko Kulić). Teško je pretpostaviti da će zid krenuti s alternativnim znanjima otvaranja uma i duha. Jednako je malo vjerojatno da će krenuti i s općom kulturom, posebno kreativnim izražavanjem, tj. djelovanjem u svijetu slikarstva, kiparstva, književnosti, glazbe itd., već je najverojatnije da će se krenuti s klasičnim svjetovima današnjeg sustava prinudne edukacije, u kojima nema ni temelja autopoietičnosti. A o promjeni pristupa stjecanju znanja nitko i ne govori. A što je s inteligentnim znanjem? Bit će to vjerojatno novi “berlinski” zid, no sada postavljen od zapadne strane.

Schank-ova tvrdnja kako “ne će novi umovi biti slabije educirani, već samo drugačije”, potvrđuje gornje kritike. I slijedeća rečenica to mišljenje i ojačava: “Edukacija je u svom najdubljem smislu uvijek bila u svezi s djelovanjem, a ne u svezi sa znanjem.”(Ibidem str. 211), te “Inteligencija će značiti sposobnost dosezanja granica
edukacijskog iskustva”, (Ibidem str. 212) samo potvrđuje kako se niti u slijedećih 50 godina ne promišlja autopoiezija temeljena na inteligentnom znanju i transligijiskim iskoracima/prijelazima slobodnog uma pojedinca Gerd Gerkena.

A to reče čovjek, koji je cijeli dosadađnji život istraživača proveo tražeći algoritme predstavljanja raznih vrsta znanja, posebno onih koje priznaje današnja teorija:

Napomenimo kako po Russell-u postoji znanje kroz opisivanje (opisno znanje kao preneseno znanje od drugih) i znanje kroz upoznavanje (površno i kroz djelovanje), kao izravno iskustvo. No post-kvantna paradigma pita što je s djelovanjem nedjelovanjem, odnosno poznavanjem “potencijaliteta multipliciteta formi djelovanja ne-djelovanjem”, pa logčno i kako naučiti djecu otvorenosti uma za proviđenja, odnosno rezoniranje s tim potencijalitetom, kako bi se djelovalo drugačije od uobičajenog istog. Kako bi im se omogućili proboji ili iskoraci, novi uvidi? Očito se ovdje zaboravlja kako je edukacija proces i to interfuzijski proces učenja razmjenom formi, ma koje one vrste bile, u kontekstu određenom ili prisilom ili slobodnom voljom učenika. Učenika, komu post-kvantna paradigma priznaje i multifreničnost i osobnost vremena od samog začeća.

Schank u svojoj kratkoj razradi vizije škole, praktički samo stvara isto o istom iako u virtualnoj cyber-formi, kada kaže:

“Virtualne škole koje će izrasti umjesto postojećih institucija će manje privlačiti studente zbog diploma koje dijele, a više zbog iskustva kojeg nude. Zbog tih iskustava, koja će biti na raspolaganju kada učenik odluči učiti, studenti će početi visoke škole mnogo ranije nego u dobi od 18 godina: Uspjeh u različitim virtualnim iskustvima će ih ohrabrivati za pronalaženje novih, kao što je to danas s video igrama. Agencije za certificiranje će brinuti više o tomu što možete raditi (djelovati) nego o virtualnim ocjenama koje ste postigli i koje ste kolegije završili.

       Ibidem, str. 211    

“No skok ogromnih proporcija dolazi u slijedećoj generaciji. Činjenica daljnjeg postojanja učitelja i razreda i udžbenika će skoro biti smiješna za pedeset godina. Ljudi će gledati unatrag i pitati nas zašto je trebalo toliko vremena za promjenu pojma edukacije, zašto smo mislili da SAT ocjene vrijede ili zašto smo mislili da je memoriranje odgovora označavalo na bilo koji način inteligenciju. Pojam da je edukacija u svezi s indoktrinacijom od države – ideja koja drsko izražena u 1700-tim i danas malo priznavana - će izgledati zastrašujuća. Vladina kontrola informacija – još popularna u nekim državama (od kojih je očito najvažnija SAD, samo što to Schank-u iz njegove pozicije ni ne pada na pamet – op. MK), a još uvijek moguća u zemljama bez kompjuterskog pristupa – postat će arhaičan pojam. Previše će iskustva biti spremno i prejeftino, da bi spriječilo bilo koga da iskusi bilo što. Vlade će morati odustati čak i od pomisli da se bave edukacijom (edukacijskim business-om), područjem u kojem danas dominiraju i koje će biti onesposobljene za kontroliranje široke distribucije virtualnih iskustava na isti onaj način na koji gube kontrolu televizija i kompjuterski pristupi u svakoj slijedećoj zemlji.”                          

To je problem jednodimenzionalnog čovjeka, eksperta ili specijaliste, koji ne vidi preko granica svojeg područja, u kom se rađaju potencijali novih mogućnosti perverzije primjenom tehnoloških inovacija opet kao industrijaliziranog društvenog servisa. Jednostavno zaboravlja na postojanje potencijaliteta multipliciteta formi djelovanja ne-djelovanjem. Jer nasilno širenje modela razvoja “kao Zapad” (čitajte SAD), uključuje i kulturu s pratećim novim pokretima postmoderne i Novog doba unutar nje, koji u potpunosti zanemaruju s pravom dosadašnju edukaciju (nezavisno o modelu ostvarivanja), no nude samo virtualni svijet (ratne i ostale igre) ojačavanja raslojavanja i nasilja. Nema ni traga onom što dodatno post-kvantna paradigma ojačava holistički pristup životu iz sebe za sebe i svojevoljno za druge, dakle nikada više prisilno za druge. Nikada više iz iskustva, koje su programirali drugi, za ostale. Opet se dakle radi o prijevari, jer ako težite za novim iskustvima, “mi” (država ili neka njena institucija pervertiranog društvenog servisa ili profitno orijentirana organizacija) ćemo vam iskreirati taj osjećaj kroz virtualitet realiteta, kakvog žele moćnici iako će sve opet izgledati kao "slobodan" izbor. Post-kvantni je kulturalni kontekst preopasan i za SAD, pa ma koliko se to činilo pesimističkim, potencijalitet novog načina educiranja, kao i već dugo postojanje mogućnosti izravne “atenske” demokracije ostvarivane elektroničkim kanalima, morat će postojeći režimi ugušiti jednako na Zapadu kao i bilo gdje na svijetu gdje bi se mogli pojaviti (anti-terorizam će se samo proširiti i na zabranu slobodnog biranja odnosno ponude iskustava, a da se o ko-kreiranju istih i ne govori). Tomu treba pridodati i sve danas aktivne načine kontrole umova, snimanja svekolike komunikacije (projekt ‘Echelon’, prisluškivanje u okviru anti-terorističke koalicije, a odnos društva prema kreativnim pojedincima vidjeti u novinskom interview-u dr. Fritz Albert Poppa na site-u, itd.).

Kako i što bi trebala učiti naša djeca?

Edukacija nije samo akvizicija tehničkog znanja, već razumijevanje s osjetljivošću i inteligencijom cijelog problema življenja. . . . . cijele strukture ljudske egzistencije.

     Krishnamurti, on Education, http://www.brockwood.org.uk/education/index.htm

“U velikoj drami egzistencije, mi smo i aktori (glumci) i gledatelji”,

(Bohr, 1963, p. 15: 1958, p. 81), citirano iz Henry Stapp: “Quantum approaches to consciousness”,

“Svijet kao znati” (“World as knowing”)
Henry Stapp, http://www-physics.lbl.gov/~stapp/answers2.txt

Ovo je najtragičniji paradoks naše civilizacije, koji će ju i dugoročno uništiti,
a rezultat je anticivilizacijske zavjere vječnog zla, odnosno
ponovnog porobljavanja čovjeka od čovjeka,
no ovaj put to neće biti uloga sluge, već
‘viška mesa’.

“Mnogo toga što prihvaćamo kao znanje,
je čista i jednostavna ignorancija!
Ono tjera um na lutanje i
čak ga reducira na ispraznost”

Georg Seldes: “The great Quatations”, Pocket Books, 1976.

             Ibidem, u poglavlju “World as knowing” (svijet kao znanje) . str. 6.

 (Ibidem, str. 9)

“U edukaciji moramo razmatrati cijelo ljudsko biće, rastuće, živo ljudsko biće,
 a ne samo apstraktnu ideja čovjeka” (i to uprosječenog – op. MK)

Rudolf Steiner       

Waldorf Education - Looking into the educational system developed by Rudolf Steiner, by Diane and Robert Gilman, (in The Way Of Learning (IC#6), Summer 1984, Page 43, (c)1984, 1997 by Context Institute)

http://www.context.org/ICLIB/IC06/TOC06.htm

   formalna                              ne-formalna                            participatorna                             informalno
   edukacija                               edukacija                                  edukacija                                      učenje

  http://www.infed.org/biblio/non_formal_paradigm.htm

“The Way Of Learning - What learning can, and might, become” Robert Gilman
u (The Way Of Learning (IC#6), Summer 1984, Page 52, (c)1984, 1997 by Context Institute)

http://www.context.org/ICLIB/IC06/TOC06.htm

   Robert Gilman, “Morphogenetic Fields And Beyond”, The New story magazin, zima 1985/86, str. 32
 http://www.context.org/ICLIB/IC06/TOC06.htm

    “The Ecology of Consciousness”, James V.Hardt, Ph.D. Biocybernaut Institute, © 2000

http://biocybernaut.com/index.html odnosno  http://biocybernaut.com/publications/e-of-conscious4.html

On Dialogue, William van den Heuvel, http://www.muc.de/~heuvel/papers/virtual/

     http://www.infed.org/archives/e-texts/bohm_dialogue.htm

Tom Atlee, The Co-Intelligence Institute,

http://www.co-intelligence.org

http://en.wikipedia.org/wiki/Marvin_Minsky

Psihološka evolucija, da ju tako nazovemo, će prema svojoj hipotezi u konačnici rezultirati globalnim umom (nematerijaliziranim podskupom prauma i njegovog potencijaliteta multipliciteta formi), kroz trenutno i ne-lokalno povezivanje pojedinačnih umova (ono što se do sada zvalo paranormalno odnosno paraspihološko povezivanje). Druga grana ne bi trebala biti nazvana razvojem globalne svijesti (svijesti globaliteta), već razvojem umjetne globalne svijesti, jer je stvarna, prirodna, globalna svijest jedna od razina više svijesti. Nju treba svijest individue samo ‘otkriti’ kroz rezonanciju s njom, budući da ona a priori postoji, iako je i to jedna od funkcija evolucije (otkrivanje u sebi skrivenog potencijaliteta), koja nažlost nije toliko transparentna.

“Tehnološka evolucija ima s jedne strane hardware-sku evoluciju ostvarenu kroz umrežavanje pojedinih računala, što bi odgovaralo supstratu uma pojedinca - mozgu, odnosno globalnom umjetnom mozgu, a s druge strane software-sku evoluciju, kojom se umrežava multiplicitet formi inteligentnih agenata – software-skih modula u epifenomen globalnog umjetnog uma.

            http://www.noosphere.cc/globalmind.html

Naivnost nije sadržana u samom ideji globalnog uma, kao eksformacije i simbioze pojedinačnih umova u globalni prostor, već u vjerovanju kako će do ‘progresivne konvergencije’ doći interakcijom i inspiracijom tijekom edukacije. A posebno ove današnje, kako smo već razmotrili, prinudne edukacije, koja neminovno vodi globalitetu “kolektivne idiotizacije”, koja se a priori ne može vinuti do više razine globalne svijesti.


Evolucija i neklasična edukacija

Ovakva evolucija, ma kako se zvučno propagirala, oslanja se na klasičnu edukaciju, prisilno poučavanje ‘glupog znanja’, koje bi trebalo zbog svog količinskog rasta (kvantitet) prerasti u novi kvalitet – epifenomen, globalnog mozga ili globalnog uma (Engels-ov prijelaz kvantiteta u kvalitet). No što je s produhovljenjem, tj. poučavanjem do sada zanemarivanih strana ljudske psihe – emocija i spiritualnosti. Nezavisno o modelu, prinudnog ili slobodnog učenja, očito nedostaju barem dvije dodatne dimenzije, da bi se ostvario totalitet čovjeka. I kao što smo rekli, mladi umovi, osjećaju prinudnu osakaćenost odgoja i edukacije, koja u njima dodatno stvara i osjećaj beznađa, jer ne vide izlaz iz idiotizacije. Stoga se mnogi okreću ili virtualnom svijetu kreiranom informacijskim tehnologijama, kao nekoj vrsti ‘virtualne droge’ ili prastarom načinu kontaktiranja viših razina svijesti korištenjem stvarnih prirodnih i umjetnih droga; dakle vraćanju prošlosti i poznatim ritualima oslobađanja i otvaranja uma, transu ostvarenom raznim tehnikama, te raznim opijatima. Današnja mladež u svojoj nakani što bržeg upoznavanja s onim što im je tijekom odgoja i edukacije bilo čak i zabranjivano (izuzev neprimjerenog religijskog odgoja, jer njih ne zanima život poslije života, na ‘onom’ svijetu) - prijelaz iz racionalnog ali uprosječenog za većinu, u duhovno više razine svijesti - poseže za drogama i to onima, koje donose najviše profita proizvođačima i distributerima (moćnicima fizičke snage, a ne duhovne), te smrt nakon dugotrajne uporabe. U tom kontekstu su zadovoljni i narko-karteli i države, jedni zbog profita a drugi zbog poreza i eliminiranja “viška mesa”, te zbog mogućnosti pokazivanja privida, kao što smo već spomenuli, socijalne brige o “narkomanima” (razne komune, medicinski tretmani i sl.). No nudi li tako zvano organizirano, a civilizirano, društvo neke druge svima dostupne mogućnosti ulaza u sada više ne diskutirane više razine svijesti, kako bi se omogućio lakši, brži i bez zdravstvenih posljedica ulaz u njih? Današnji pokreti oživljavanja istočnjačkih religija i njihovih putova u više razine svijesti samo je jedan od nuđenih neformalnih putova. Pojavljuju se zatim tehnike i metode primjenjene neuroznanosti (valovi mozga - na pr. hrvatski binauralni CD-i "Anemona" serije - alpha, theta, delta valovi, autora/kompozitora Daniela Postružina - http://www.indigo-svijet.hr/anemona, kartiranje mozga, neuro-povratna veza i njihove kombinacije), koje su opet u jednodimenzionalnom društvu mediokriteta i gluposti, pa čak bi se moglo govoriti i anticivilizacijske urote, primarno uključene u istraživanje mogućnosti njihovog korištenja za kontrolu masa, posebno glede novih zahtjeva nastalih globalizacijom razvoja po modelu Zapad i djelovanja protiv terorizma (pročitati knjigu “70 največih urota na svijetu”, gdje su opisani neki od projekata CIA-e). Tu su i jasno novi prosvjetitelji, kao što je na pr. Jiddu Krishnamurti, koji pokušavaju pomiriti oba područja života i znanja. Oni su zapravo na tragu misaone sinteze i simbioze svekolikog ljudskog razvoja, kako bi se ljudima od trenutka začeća/kreacije – a možda i prije – omogućilo paraleleno razvijanje svih potencijala (potencijaliteta multipliciteta formi) umjesto danas jednodimenzionalne specijalizacije (sjetimo se samo ‘šuvarice’ i odlučivanja što će tko biti u praktički samom početku školovanja, pa i prije rođenja, jer su i roditelji oduvijek promišljali svoje doktore, inžinjere, političare. . .).

       http://www.brockwood.org.uk/intro/index.htm

     http://www.wie.org/default.asp?ifr=ft

        Jiddu Krishnamurti: “Biti čovjek”, Mathias Flacius, Labin, 2004. str. 43 - 45

       Jiddu Krishnamurti: “Biti čovjek”, Mathias Flacius, Labin, 2004. Srž učenja, str. 31 i 32

        Jiddu Krishnamurti: “Biti čovjek”, Mathias Flacius, Labin, 2004., istina je zemlja bespuća, str. 34
(Interesantno je poimanje mnogih već svakodnevnih, a bitnih, pojmova življenja, pa se sugerira čitatelju u istom izvoru pročitati poglavlje “Riječi i značenja” str. 189 do 226)

“Priroda je stvorila mozak takvim da on tijekom prvih šest godina života
može usvajati informacije ogromnom brzinom i bez imalo napora.”

Citat Glenn Doman-a, autora knjige “Teach your baby to read” –
Naučite svoju bebu čitati, iz Gordon Dryden i dr. Jeannette Vos:
“Revolucija u učenju”, Educa, Zagreb, 2001. str. 240

“Sva su djeca rođeni geniji,
a mi potrošimo prvih šest godina njihova života,
kako bismo uništili tu genijalnost”

  Buckminster Fuller

“Ne postoje problemi s čitanjem.
Postoje samo problematični nastavnici i škole.”

        Herbert Kohl: “Reading, how to” – Kako čitati, isti izvor na str. 394

Prilikom rođenja: većina djece ima 100 milijardi aktivnih moždanih stanica a one imaju oko 50 trilijuna veza s drugim moždanim stanicama i drugim dijelovima tijela.

Tijekom prvog mjeseca života: kako djetetova osjetila reagiraju na njegovu okolinu, ono razvija nove “sinaptičke” veze izvanrednom brzinom od čak 3 milijarde veza na sekundu.

Tijekom prvi šest mjeseci: dijete će brbljati koristeći sve glasove svih jezika na svijetu, no kasnije će naučiti govoriti koristeći samo glasove i riječi koje čuje u svojoj okolini, osobito kod svojih roditelja. Djetetov će mozak izgubiti sposobnost govorenja jezika koje ne čuje.

Do osam mjeseci: djetetov mozak ima oko 1.000 trilijuna veza (1.000.000.000.000.000.000)! Ukoliko dijete nije izloženo poticajima putem svojih osjetila, broj veza nakon toga počinje opadati.

Do otprilike desete godine: kod prosječnog djeteta oko polovice postojećih veza je odumrlo, međutim još uvijek ih za ostatak većine života ostaje oko 500 trilijuna.

Do dvanaeste godine: danas se na mozak gleda kao na super-spužvu koja najbolje upija od rođenja do otprilike 12. godine. Tijekom tog razdoblja, a osobito u prve tri godine, uspostavljaju se temelji za mišljenje, govor, vid sposobnost, stavove i ostale značajke: Nakon toga se prozori zatvaraju i veći dio temeljne arhitekture mozga je dovršen.”

  Gordon Dryden i dr. Jeannette Vos: “Revolucija u učenju”, Educa, Zagreb, 2001. str. 266

Svako dijete prilikom rođenja ima inteligenciju čiji je potencijal veći
nego što je potencijal inteligencije koju je koristilo.

                                                              Leonardo Da Vinci

      Gordon Dryden i dr. Jeannette Vos: “Revolucija u učenju”, Educa, Zagreb, 2001. str. 96

    Gordon Dryden i dr. Jeannette Vos: “Revolucija u učenju”, Educa, Zagreb, 2001. str. 263
 

besplatno on-line čitanje originala na  http://www.thelearningweb.net/page011summ.html

"Studirala sam dijete. Prihvatila sam što mi je dijete davalo i to iskazala i to je ono
što se zove Montessori metoda."
                                                                                                   dr. Maria Montessori

Gordon Dryden i dr. Jeannette Vos: “Revolucija u učenju”, Educa, Zagreb, 2001. str. 264               

Igra je dječji posao.
Djeca uče iz svega što čine.

http://www.newhorizons.org/future/elgin2020.html

The 2020 Challenge: Evolutionary Bounce or Evolutionary Crash? A Working-Draft Report to the Campaign 2020 Initiative,
 by Duane Elgin, http://www.newhorizons.org/
(Izazov 2020: Evolucijski skok ili krah? Radno izvješće za kampanju Inicijative 2020.)

‘Creating a Learning Revolution’, Nicholas Negroponte (founder), Mitchel Resnick, Justine Cassell (MIT Media Lab - http://www.media.mit.edu/).

 “Um nije posuda koju treba napuniti, već vatra koju treba zapaliti” - Plutarh

Sretno i Vama i njima (djeci)!