Table of Contents

Tko smo? Što smo? Zašto smo? Kada tražimo odgovore na ta vječna pitanja, nastojimo si laskati točnošću kada nam odgovora i parcijalnošću kada nam udovoljava. U pojmovima nape tehnološke sposobnosti za korištenje alata, izradu alata istinski smo impresivni. U općenitijim kognitivnim pojmovima, naš intelektualni kapacitet za rješavanje kompleksnih problema opravdava nagrađujući zaključak, kako smo stvarno inteligentni. Međutim, ako je to istina, onda je to samo dio istine.

Isto je tako istina kako se mladi ljudi okreću drogama i samoubojstvu  za bijeg iz svijeta u kom odrasli hipokritički propovijedaju mir istovremeno se priređujući za i provodeći nasilje. Temeljni društveni problem se pojavljuje i ponavlja sa svakom generacijom u svim kulturama iz povijesnog niza.  Ne samo da nismo uspijeli uskladiti svoje sposobnosti u mehanici i inžinjerstvu s usporedivom razinom ekspertize u političkim i društvenim relacijama, već se je naš hvalisavi tehnološki i intelektualni genij spreman pokloniti destruktivnim svrhama koje škode umjesto da pomažu ljudima.

Premda su studenti ponašanja ljudi namjerno ignorirali našu razuzadanu glupost, mnogi napravili karijeru guranjem inteligencije u zemmlju. sobe bi se mogle napuniti s knjigama napisanim na tu temu.  Nitko ne može pratiti znanstvenu literturu u tom području. Pa ipak ma kako ogromana bila ta literatura, ona vodi samo jednom prevladavajućem zaključku - no nitko ne zna kojem. Jedino što sigurno znamo, je ma što bila inteligencija, ona nikada nije bila testirana testovima inteligencije. Čak i ako smo inteligentni, nismo dovoljno inteligentni da bi znali što je inteligencija, pa stoga ne znamo tko smo i što smo.

Ako je razumljivo posvetiti toliko mnogo energije i napora znanstvenom studiju inteligencije, onda je ponešto zbunjujuća činjenica o totalnom zanemarivanju, uobičajenijeg, stvarno opasnog i potencijalno devastirajućeg fenomena gluposti. Mogla bi se čitati cijela literatura  društvenih znanosti bez nalaženja niti tako malo kao što je jedno jedino referenciranje na glupost. U najboljem slučaju, glupost se napušta kao suprotnost inteligenciji, no to samo još više zasjenjuje temu. Naravno materija takve važnosti zaslužuje propitivanje dokaza zbog svog prava.

U ovom radu ćemo koristiti mješavinu dva pristupa za odgovaranje na pitanje "Što je glupost?" Jednim ćemo razmatrati uvjete koje postavila Barbara Tuchman, "Marš gluposti budala - The march of Folly", procijenjene nužnim za kvalificiranje nekog čina glujpošću:

1. iscrpne, relevantne informacije moraju biti raspoložive akteru, koji je u stanju razumjeti danu situaciju
2. čin mora biti loše prilagođavajući (situaciji) za aktora
3. mora postojati drugi raspoloživi mogući način reagiranja.
   

Dodatni faktor u analizi gluposti je bio "najbolji interes", s kojim je glupo biće proučavalo postizanje "najlošijeg interesa". Iako ćemo vjerojatno odbaciti sva ovakva razmatranja kao neprimjerena sversi znanstvenog definiranja gluposti, kako ćemo ih najprije ispitati i onda odbaciti, naučit ćemo mnogo o ograničenjima znanosti i ne-Darwin-ijanskoj biti ljudske prirode.

Drugi je pristup odgovor kako je "glupost naučena korupcija učenja". Kao takva, glupost je normalni, disfunkcionalni psihički fenomen, kojem je uzrok situacija u kojoj shema formirana lingvističkim predrasudama i društvenim normama djeluje preko neurotičkog paradoksa kako bi utemeljila sustav pozitivne povratne veze, kojim se vodi ponašanje pretjeranosti lošeg prilagođavanja. Ova je knjiga stvarno posvećena rasvijetljavanju interakcija brojnih specifičnosti u tom procesu, no u uvodu uočimo kako je glupost općenito proizvođena međusobnim prelidom dviju svakidašnjih mentalnih sposobnosti - samo-varajućoj sposobnosti točnog prikupljanja i obrade i neurotične nesposobnosti usklađivanja ponašanja sa šansama u okolini. Nadalje, glupost ima epistemološku, društvenu i moralnu dimenziju.

U epistemološkom kontekstu, glupost je neuspijeh učinkovitog prikupljanja i korištenja informacija. Tradicionalno se smatralo samo-zavaranjem u terminima korištenja ili zloporabe informacija prisutnih unutar kognitivnog sustava - to znači, osoba bi trebala "znati" nešto kako bi se mogla u svezi s tima zavarati. Međutim, moramo priznati kako je isto tako samo-zavaravajuće (tj. vodi u krivom smjeru) i obično glupo za nekoga odbijati prikupljanje novih, relevantnih informacija o važnim temama.

Dakle, kada razmatramo glupost u vezi sa znanjem i obradom podataka, imperativ je razlikovati između povezanih fenomana "agnosticizam" i "ignorancija". Obje riječi se mogu koristiti za indiciranje stanje "neznanja", no one opisuju različite načine održavanja tog stanja. Čisti, nevini agnosticizam nije u stvari glup, jer ne indicira nesposobnost ili nevoljnost za učenje.

Agnosticizam je kognitivno stanje u kojem informacija nije fizički dostupna (raspoloživa) pojedincu ili organizaciji. Relevantni podaci jednostavno ne postoje u okolinu u formi prepoznatljivoj senzornom aparatu živih sustava (osoba, grupa, itd.).

Ignorancija, s druge strane, obično indicira glupost jer su važni podaci prisutni prikupljivi no izvan pažnje. Razlog zašto ignorancija ne indicira uvijek glupost je u činjenici kako neke informacija mogu ozbiljno razlomiti postojeći psiho/socijalni sustav gdje se onda probija kognitivna obrana, pa isključivanje može biti prilično adaptivno. To je stvarno kompleksan proces, jer se podražaji moraju barem površno percipirati prije odbijanja od strane sustava, kao prijeteći postojećoj strukturi vjerovanja ili "shemi". Dakle motivacija može igrati ulogu u ignoranciji ako se nekoj relevantnoj, raspoloživoj informaciji zapriječi "ulaz u sustav" (tj. priječi se prihvaćanje i uključivanje u kognitivni program). To će se vjerojatno dogoditi  ako osoba osjeća kako bi ju daljnje učenje o posebnoj materiji moglo prisiliti na najdramatičnije, užasavajuće iskustvo koje moguće prizvati i koje bi trebalo izdržati - osoba bi možda morala promijeniti svoj um.

Moglo bi se pretpostaviti kako je "dobro znati", kako ne bi moglo postojati previše znanja i kako suvišak informacija ne bi trebao biti nezdrav. Međutim, ljudi moraju raditi kompromise i glede kvantiteta i glede kvalieteta svojih informacija. U pojmovima kvantiteta, ljudi se ograničavaju specijaliziranjem - žrtvovanje širine zbog dubine, djelujući dobro ako se zna nešto o bilo čemu. U terminima kvaliteta informacija, ljudi sami sebe degradiraju kvalificiranjem svojih standarda - žrtvovanjem valjanosti (vrijednosti informacija) zbog privlačnosti, pri čemu svatko prihvaća ono što je njemu primjereno.

Na nesreću ti kompromisi ne neuspijevaju zaštititi ljude od preopterećenja trivijalnošću, ali ih zato mogu spriječavati u saznanju onog što se dešava u njihovom svijetu. Dani sustav može obraditi samo ograničenu količinu informacija maksimalnom brzinom, što bi trebalo (teorijski) biti važni sadržaji, a ne beznačajni detalji. Međutim, važni se sadržaji ne dovode uvijek pod svijetlo reflektora svijesti. Na svim razinama ljudskog života postoji tajni aspekt - stvari koje ljudi čine, o čemu većina ne bi to trebala znati.

Na nacionalnoj razini svaka vlada ima tajnu operativnu družbu koja se šulja unaokolo radeći sve što je potrebno a što je neregularno. Za opću populaciju i čak većinu vladinih službenika je bolje ne znati što se događa jer CIA, KGB i James Bond su organizirani kako bi iznevjerili  ideale koji civilizaciju održavaju, pa se stoga takve važne teme skrivaju.

Na pojedinačnoj razini može također previše iskrenosti biti katastrofalno, kao što to mnogi doktori znaju. Postoje slučajevi pacijenta oboljelog od smrtonosnog raka, komu je davan beskoristan lijek (Kreibozen), a koji se oporavio. No kada se upoznao s beskorisnošću lijeka, bolest se vratila. Dajući mu ponovno super jaki placebo, pacijent se opet oporavio, no konačni i fatalni povrat bolesti se također ponovio kada je spoznao kako je lijek bio beskoristan. To je bio slučaj u kojem je samo vjerovanje odradilo čudotvorno izliječenje; znanje je bilo ono što ubija.

Jednako važno uz kvantitet i kvalitet prisutnog znanja u sustavu je i stajalište prema daljenjm prikupljanju. Često su ljudi ometani svojim oklijevanjem u daljnjem učenju iako učenje obično pomaže - posebno ako vodi jačoj strukturi uključenih vjerovanja.

Unatoč tomu želja za znanjem je često ublažavana osjećajem kako bi više učenja moglo biti emocionalno uznemirujuće. To komplicira bilo kakvo razmatranje gluposti, ako je "znanje" jedan od kriterija definiranja tog stanja. Ako osoba ne zna što se događa, može biti  neprilagodljiva, no nije glupa. Međutim, ako osoba ne želi pronaći relevantne informacije u svojoj okolini, nije li to čak i gluplje? Ako to tako izgleda, treba upamtiti kako svi imamo obrambene mehanizme koji nas štite od svijesnosti o zbunjujućim saznanjima i  psiho - kulturalne mehanizmime koji nam pomažu u nošenju s uznemirujućim  shvaćanjim svoje neizbježne smrti. Dakle, stanje "znanja" je izgleda male vrijednosti kada se pokušava odrediti djeluje li se glupo ili ne.

kada jednom ljudi prikupe informacije, tretiraju i na jedan od dva načina, zavisno o tomu sviđaju li im se ili ne. Dvostruki je standard baš jednostavan: ono što je prihvatljivo se pruhvaća; onošto neugodno se sumnjiči. Bilo bi idealno kada bi svi podaci bili tretirani jednako no osobne predispozicije čine ljude selektivnim ignorantima.

U većini situacija neznanje promovira opću karakteristiku glupih odluka - irelevantnost. Kada je glupost u punoj proslavljenosti, većina proturječnih odluka se nekako usklađuje najnevjerojatnijim načinima. Nadalje, očita se relevantnost ignorira, ponašanje svijeta poprima bizarni, kaotični kvalitet poludjele Zemlje čuda. Uzrok - posljedica i sredstvo - ciljevi se spajaju nasumce. Trajno znaćenje se trivijalizira, a krucijalno se prezire zatvaranjem odgovarajućeg uma u sebe, koji nastavlja u svom vlastitom najlošijem interesu s neograničavanim odricanjima.

Na nesreću je i određivanje "relevantnosti" potpuno proizvoljno, pa je tako glupost proizvoljni/subjektivni fenomen. Djela nekoć smatrana glupim mogu se pokazati briljantnima. I suprotno se postignuća jednom smatrana djelom genija mogu se kasnije pokazati budalaštinama (kao što se dogodilo s Maginot linijom i s Fordovim Edsel-om^TM tipom automobila).

I dok je mnogo toga rezultat sposobnosti ljudskog mozga za asociranjem različitih saznanja (ideja) u primjereno odnošenje uzrok - posljedica, količna gluposti u svijetu sugerira kako bi i mozak mogao spriječavati takve funkcionalne asocijacije a promovirati nevažna povezivanja.

Dječji mozak počinje obrađivati sve mogućnosti kao jednako vjerojatne. Učeći spaja određene podražaje s određenim reakcijama. Nikakav model ponašanja s funkcionalnim nagrađivanjem, ne bi vjerojatno mogao opravdati raznovrsnost svijetskih religija niti vođenja borbi znanosti  protiv ignorancije i neznanja.

U tom kognitivnom kontekstu izgleda kako je glupost izrazito normalan način ljudskog uma u stvaranju kompromisa sa svojom vlastitom nesposobnošću temeljenoj na emocijama za izravno baratanje informacijama koje dolaze iz fizikalne okoline i nagrada društvene okoline. To je schizofrena reakcija koja nam dozvoljava baratanje s različitm no interagirajućim karakteristika ljudskih uvjeta. Za svakog su pojedinca izmišljanje i razvoj svojih specijalnih strategija funkcije obvezanosti na određeni stil života definiran kulturom i oblikovan iskustvom.

U terminima intelektualnog razvoja, glupost se baš može promatrati i kao adaptivna i kao neprilagođena. Na kratku stazu, ona je adaptivna u smislu pomoći u prilagođavanju pojedinca kulturalnim vrijednostima grupe, dozvoljavajući mu prihvaćanje očitih kontradikcija između realnosti i idealnog. Kao sredstvo kratkoročne adaptacije glupost je klasični primjer "neurotičkog paradoksa" na djelu. Neurotički paradoks promovira mustre ponašanja koji su podložni trenutnom kratkoročnom ojačavanju iako će dugoročni rezultati očito biti negativni. (Zavisnost o drogi bila bi opći primjer tog psiho-fiziološkog principa učenja i života.).

Ako je glupost adaptivna po tomu što pomaže trenutnom usklađivanju s okolinom, ona je loše-adaptivna na dugi rok, jer blokira inovacije i konstruktivni kriticizam društvene okoline. Pojedinci se prilagođavaju grupi, no grupa gubi svoj kapacitet prilagođavanja svojoj okolini, ako članovi žrtvuju individualni integritet, uvide i ideje, kao bi se prilagodili zbog nagrade u vidu društvene prihvatljivosti.

Naravno, zaključni neto učinak gluposti je negativan, jer se njena univerzalna prisutnost ne može shvaiti bez saznanja njene uloge u pomaganju ljudima u njihovom adaptiranju trenutnim situacijama. Dakle postaje očito kako se toliko gluposti našlo oko nas iako je to dugoročno neadaptivno. preživljavanje unutar sustava se promovira kroz proširenu društvenu koheziju i kooperaciju. Dakle ti trenutni dobici se suprostavljaju dugoročnim gubicima inducirane neučinkovitosti obrade informacija.
Naš je kulturalni život stvarno kompromis između te dvije zavisne karakteristike:

1. objektivne, racionalne, logičke obrade informacija i
2. grupne kooperacije i kohezije.
   

S kvalifikacijom nasilja u umu, treba uočiti kako većina ljudi koji prepoznaju glupost kod drugih sudeći učinkovito o obradi informacija, a uobičajeno pri tomu čak uopće ne razmatraju društvenu dimenziju odluka koje utječu na institucionalni život. U skladu s tim, ono što se smatra glupošću može u stvari biti, zdravi, kratko-ročni kompromis zbog kohezije grupe. Stvarna glupost se javlja u slučaju kada bilo koji faktor (logička obrada informacija ili društvena kohezija) prevladava uz otežavanje utjecaja drugog faktora.

Jedan od razloga poteškoća generaliziranja studentima ljudskog ponašanja u vezi s glupošću je činjenica kako oba suprotna ekstrema mogu voditi glupom ponašanju. U danoj situaciji, može se biti glupim ako se prebrzo uradi nešto jako veliko ili prekasno nešto jako malo. Obje reakcije - pretjerana i preslaba - mogu biti kontra-produktivne. Hiperosjetljivost i neosjetljivost mogu također imati negativne učinke. Zlatna sredina može stvarno biti najbolja politika u većini situacija, no to ostavlja i dalje kontradiktorne suprotnosti s jednako glupim rezultatima. dakle, student gluposti, kada navodi uzrok stanja, mora se automatski pitati, ne bi li suprotni ekstrem također prouzročio slični učinak.

Dokle se god održava funkcionalna ravnoteža između polarnih ekstrema, glupost se može promatrati kao normalni dio ljudskog iskustva. Ona je mehanizam kulturalne selekcije koji se može naći bilo gdje ljudi govore, nešto organiziraju i djeluju. stacionarni ljudski sustavi uobičajeno se ne mogu nositi ni sa samim sobom niti sa stanjima koje kreiraju. Organizacija evoluira kako bi baratala sa skupom danih okolnosti i pokušavala riješiti percipirane probleme, kreiranjem novih problema. Ona se ili adaptira ili se glupo pokušava održati sve dok se ne zamijeni slijedećom institucijom u ciklusu ljudskog organiziranja.

Važno je upamtiti kako takva umjerena glupost može biti učinkoviti obrambeni mehanizam koji promovira samo-povjerenje pojedinaca i kooperaciju unutar grupe. Samo kada kreće prema ekstremima, postaje glupo loše adaptivnom, no to se upravo vjerojatno događa onda kada trend ponašanja ili trend kulture razvija samo-nagrađujući sustav pozitivne povratne veze. Kada se to dogodi mustra kativnosti postaje nagrađujuća u sebi i po sebi nazavisno o vanjskim posljedicama. Ponašanje može onda postati ekstremno jer se samo ojačava postojećom shemom (mustrom), koja funkcionira kao instrinsično ugodni interni sustav nagrađivanja za takvo ponašanje. U odsustvu kritičkog samo-ispitivanja, individue i grupe mogu postati žrtve svoje vlastite pretjeranosti, kada iznutra usmjeravano ponašanje postane neuravnoteženo i uznemirujući samo-poražavajuće. Takva se uznemirujuća neravnoteža razvija kada, internim induciranjem održavamo samo-ojačavanje, pa se sustav izolira od moderirajućih utjecaja vanjske okoline. To je upravo ono što čini glupost - shemom generirani, samo-zavodeći slom mehanizma povratne veze između ponašanja i okoline.

Ovaj slom nužno slijedi iz uspijeha gluposti u kreiranju proizvoljnog svijeta koji će maksimirati kooperaciju članova grupe. to je moguće učiniti blokiranjem iznemirujućih ulaza kao i  izmišljanjem ugođajućih slika i ideja. Takva taktika se može pokazati loše prilagođavajućom, no to je cijena za trenutnu nagradu proširene društvene kohezije.

Glupost može biti jednako učinkovita u promoviranju kooperacije, ako smeta kapacitetu učinkovitog ulenja sustava. Žrtvuje se razumijevanje zbog društvene kohezije i kulturalne stabilnosti. Mana tog intelektualno ograničavajućeg planiranog samo-zadovoljstva je zasigurno garancija sukobljavajuće konkurentnosti i konflikata s drugim jednako loše prilagođenim grupama,

Moglo bi se razumno očekivati kako će takva konkurencija i takvi sukobi iskorijeniti glupost kako bi došlo do eventualnog prevladavanja inteligentnijih sustava. Međutim, izgleda kako je sada najmanje isto toliko gluposti kao i ikada ranije, pa izgleda kako konkurencija samo zamijenjuje jedan glupi sustav drugim. Ako to ostavlja ljude s opcijom da njima vlada družina idiota ili rulja budala, može ih se ispričati zbog nezabrinutosti glede razlike. S druge strane svatko tko želi razumjeti što to čini svakog drugo tako glupim, učinio bi dobro razmatranjem faktora koji doprinose najčešćem mentalnom stanju.

Ako je ljudski griješiti, još je ljudskije govoriti a jezični je sustav glavni izvor ljudske gluposti. jezik ima dvije temeljne funkcije u društvu: omogućava razmjenu informacija i promoviranje kooperacije. Glupost nužno slijedi iz kompromisa ljudi, dok uravnotežuju ta dva faktora. Kada ljudi govore, obično prenose informacije i svoj grupni identitet. Taj društveni aspekt jezika izražava zajedničke vrijednosti i predmijeva zajedničke pretpostavke. Jeizk također znači kako se kritične informacije često prikrivaju terminima i tonovima prihvatljivim svima - što onda znači uveliko prigušivanje kriticizma, te poliranje gluposti, ako ju se ne želi inducirati.

Mnogo se toga događa u mozgu kao sustavu obrade informacija, no vrlo je malo interesa za način ne-korištenja informacija ili njihove zloporabe. Opća je pretpostavka ako se znanje zloporabi, onda postoji neki slom racionalnog sustava uma. U stvari, mnogo sustavnog  krivog baratanja podacima i temeljeno na društvenim vrijednostima implicitnih jeziku kao kulturalnom, a ne kompjutorskom, mediju obrade.

I dok je teško studirati kako ljudi nešto ne čine, moramo razmotriti kako i zašto ljudi ne koriste određene informacije, koje su spremne i na raspolaganju. Odogovr mora ležati u činjenicama, koje su emocionalno uznemirujuće i koje bi u slučaju odobravanja prolaska do cerebralnog procesora riječi bile ne samo emocionalno, već i društveno uznemirujuće. emocionalni element odbacuje prosudbu ili pruža pomičnu osnovicu analize. To je također izvor "motivirane ignorancije" koja karakterizira ljudsku sklonost ne samo neinformiranosti o temama vezanim za definiranje ega, već i predrasudama stvorenim implicitnim vrijednostima u lingvističkom sustavu korištenim za
obradu podataka.

Jezik je u osnovi sustav kodiranja kojeg koriste ljudi ua postizanje dvaju međusobno povezanih ciljeva: prijenosa informacija i održavanjaili povećavanja kohezije grupe. Jezik kategorizira iskustvo za omogućavanje generalizacija o okolini,  no oznake (riječi) korištene za te kategorije često pokupe  emocionalne konotacije koje izobličavaju procedure obrade. Evaluiranje informacione komponente jezika tako postaje neriješivo povezano s emocionalnim životom pojedinca ili grupe.

Upravo taj emocionalni faktor isključuje objektivnost unutar bilo kojeg lingvističkog sustava. Stoga se glupost najbolje konstruira kao društveni mehanizam obrane paralelno Freud-ijanskom sustavu obrane koji štit pojedinca od preopterećenja svijesnosti. Kao su što mnogi Freud-ijanski obrambeni mehanizmi generirani unutar individua koje se boje znanja o sebi (samo-znanja), glupost se ravija unutar društva kako bi blokirala neprihvatljivo točne spoznaje o osobnoj i institucionalnoj nekompetentnosti. Zajedno s idiosinkratičnim formama pojedinačne gluposti , članovi društva pokazuju kolektivne forme idiotizacije unutar konteksta - ili reakcije protiv - društvenih vrijednosti.

Inducirana subjektivnost naglašava bit društvene prirode gluposti. Društvo definira svijesnost o realitetu kanaliziranjem fikcija u našu svijest. Um je stvarno društveno kondicionirani filtar u koga dano iskustvo može ili ne smije prodrijeti zavisno strukturi vrijednosti određenog društva.

Virtualno u svim slučajevima, glupost se ponavlja podsvijesno jer agent ne može osjetiti sa svojim sustavom vrijednosti kako se njegove akcije kotraproduktivne u terminima upravo tog skupa vrijednosti. Ono što on osjeća je emocionalno zadovoljstvo koje isključuje bilo kakvu njegovu objektivnu analizu (a što je neshvatljivo bilo kojem vanjskom promatraču), jere se osoba na angažira svijesno u samo-analizu kada su saznanja uspješno kratko spojena u emocionalno prihvatljive iako irelevantne kategorije.

U racionalnom/inteligentnom modelu ponašanja, razlikovni podražaji vode akcije tako da je poanšanje "primjereno" i vjerojatno vodi pozitivnim rezultatima: ponašanje se smatra pod "kontrolom podražaja" i taj model je stvarno prilično opisan o načinu kojim mozak rutinski barata nevažnim stvarima. Međutim, važnija stvar je tema definiranja ega, te je stoga veća uloga shema nad trenutnim podražajem u oblikovanju popratnog ponašanja s rezultatom u akciji koja postaje sve više  neprimjerenom i kontra-produktivnom. Drugačije rečeno, glupo ponašanje postaje sve češćim kako shema blokira percepciju narušavajućeg podražaja i razumijevanje teme, te i/ili kreira zamjenski podražaj i idiotske ideje fantaziranjem. 

Temeljni je problem s racionalnim/intelektualnim modelom mozga kao kompjutora samo-generiranje bug-ova (griješaka). Kompjutori bez iznimke imaju bug-ove, no mozak je izgradio emocionalne predrasude koje postupno slabe ili se postupno pojačavaju zavisno o prirodi "ulaza". Odgovarajući model kompjutora bi na taj način bio elektronički nestabilan stroj s defektnim programom koji funkcionira održavanjem tvrdog diska stalno aktivnim spriječavajući glavne promjene svojih programa. U ljudskim terminima, bilo koji program je inherentno loše adaptabilan zbog svojeg nužnog i neizbježnog utjecaja na percepciju  )proces ulaza podataka).

Čin percepcije se može rastaviti na dva odvojena koraka. Prvo informacija ulazi u sustav kao rezultat procesa selektivne pažnje. Mozak ne tretira sve vanjske podražaje jednako. Percepcija je proces diskriminacije, u kom podražaji samtrani "važnim" dobivaju pažnju, a trivijalnima se ona niječe. Međutim, ono što je smatrano važnim nije ni u kom slučaju funkcija objektivnosti, jer se emocionalna komponenta miješa oko točnosti njene obrade (tumačenja). Neki podražaji dobivaju favorizirani tretman uz naglašavanje važnosti, dok se drugi ignoriraju . Paranoidna osoba može percipirati nešto trivijalno kao prijeteće kako bi opravdala svoj strah. Alternativno, netko drugi može prijeći preko potencijalno uznemirujućeg podražaja kako previše uznemirujućeg za promišljanje.

Nakon što podražaji uđu u sustav, organiziraju se u jedinice sa "znaćenjem", pri čemu znaćenje "znaćenja" je proizvoljno koliko to uopće može biti. Taj proces organiziranja je lingvističko kategoriziranje, koje uobičajeno rezultira iluzijama i krivim interpretacijama. Neto rezultat je selekcija podataka koji su proizvoljno konstruiraju kako bi bi bili usklađeni s odnosno odgovarali postojećem spoznajnom programu - shemi.

Shema je temeljna struktura vjerovanja pojedinca. To je referencijalni okvir percepcije podražaja i on definira repertoar ponašanja raspoloživ kao odziv na podražaj. Shema pruža i općenita i specifična očekivanja o njihovom odnošenju i može ju kompletirati informacijama, ukoliko je iskustvo s objektom/događajem ograničeno. Ona se mijenja iskustvom kroz interakciju individue s okolinom, a manja se prilagođenja vrlo često i uobičajeno događaju uz malu ili nikakvu emocionalnu reakciju.

Shema je verbalno/behavioral-an konstrukt kojim se percipiraju situacije u lingvističkom kontekstu koji sustavno izobličava ulazeće informacije kako bi se sama ojačavala na uštrb kontradiktornih, uznemirujućih podataka. To je temeljni mehanizam gluposti, jer nužno uzrokuje ispadanje iz sinkroniziranosti sa svojom okolinom. Shema je samo-održiva kognitivna paradigma koja odražava svoju emocionalnu osnovicu krivim percipiranjem okoline verbalnim etiketiranjem podražaja. Katkada ima hipnotički učinak, fokusirane pažnje na percepte koji potvrđuju shemu kako bi se ti podaci moglu obraditi suspendiranjem testiranja realiteta ostatka percepcijskog polja. Akumulirani podaci onda služe daljnjem jačanju sheme nakon što se utjelove u njoj.

Kao funkcija iskustva, shema može držati i pomoć individui kao i njeno spriječavanje u pokušaju nošenja s problemima u svojoj okolini. Shema je prednost kada se osoba suočava s problemom sličnim već ranije riješenim , jer svaki put postaje lakše suočavanje s takvim situacijama. Međutim, shema može ograničavati uvid - čin spajanja različitih činjenica u novo, funkcionalno odnošenje. U tom slučaju, iskustvo i kreirana shema može blokirati inovacije i doprinjeti perzistenciji ponašanja, koje je nekoć bilo adaptivno, no sada je postalo neupotrebljivo.

No opet moramo naglasiti inherentu arbitrarnost cijelog fenomena. Ne postoji određena vrlina u zadržavanju ili mijenjanju dane sheme osim u relaciji s okolinom tijekom vremena. To je u slijedu nesigurna osnovica - percepcija pobrkana s lingvističkom osnovicom.

Glupost dakle rezultira i iz i u perceptualnim granicama učenju, što spriječava sustav u prepoznavanju svojih vlastitih intrinsičnih ograničenja. Nova se ideja ne prosuđuje objektivno nekim internim standardom vež se primarno smatra izazovom šrevladavajućem (postojećem) ego/socijalnom sustavu. To je emocionalno utemeljena, uobičajeno podsvijesna reakcija. Samo sekundarno se može kognitivni sadržaj nove informacije svijesno obraditi temeljem svoje vlastite vrijednosti.

Kada se vrednuje prolaznost mnogih velikih ljudskih institucija tijekom era, mora se zaključiti kako se većina nije uspijela prilagodoti promijenjivim uvjetima. Ono što nije očito je činjenica kako su nove uvjete često stvorile same institucije. Fluktuacije organizacija su inherentne ljudskim uvjetima time što shema nastoji ograničiti vrijednosti na one primjerene dosadašnjim okolnostima u kojima je bila stvorena. Te vrijednosti održavaju status quo spiječavanjem prepoznavanja problema kreiranog utjecajem institucija na svoju okolinu.  Taj perceptualni neuspijeh se događa istovremeno s općenitim ograničavanjem sheme glede razvoja bilo kojeg novog načina mišljenja ili ponašanja. I stvarno, tužna je ironija života kako se većina inovatora mora boriti sa sustavom kako bi ga poboljšali. Vrlo malo organizacija ohrabruje izvrsnost, pa se stoga većina transcendentnih postignuća mora njaprije boriti za prevladavanje ukopane opozicije iz establishment-a.

Premda svi uživamo u trijumfu čudaka koji su doprinjeli napretku civilizacije, nemoguće je ne cijeniti tragedije onih koji nisu uspjeli, ne zato što su imali krivo, već zato što nisu mogli prevladati ugrađenu idiotizaciju svoje kulturalne okoline. Ne možemo si ni zamisliti koliko bi za sve nas život mogao biti bolji. Međutim kada je glupost vrhovna vlada, establishment prigušuje kritičku analizu, kako bi tako spriječio poboljšanja te zaštitio shemu što je moguće duže. Takav se slučaj dogodio 1929 kada je mjesec dana prije kraha, Alvin T. Simonds je poslao članak Poslovanju nacije (Nations's Business) implicirajući pad poslovanja, koji je odbijen samo zbog toga što je bio "pesimističan". U to vrijeme, financijske kuće se nisu usuđivale prognozirati padove poslovanja, kako ne bi gubile klijente te dobile trajne neprijatelje objektivnim interpretiranjem činjenica.

Važno je uočiti kako se preciznost u ovom slučaju tretirala kao irelevantna. Agnosticizam u općoj zajednici poslovanja se promovirao pomoću poželjnih misli. To nije nažalost jedini primjer slijepog egotizma tako uobičajenog u gluposti - nevoljnost percipiranja neugodnih realiteta.

Zajedno sa svojim lingvističko/perceptualnim mehanizmom spriječavanja prepoznavanja realiteta, glupost ima i drugog saveznika koji blokira učinkovito nošenje s problemima. To je mehanizam kojim društveni život uspostavlja konfliktne standarde racionalnom ponašanju. U stvari se glupost ohrabruje osnovnom prirodom grupne interakcije.

Kao prvo, nitko nije savršen. Glupost je utemeljena na toj činjenici. Nije stvar u tomu što svi griješima zato što nismo savršeni već zato što ih prikrivamo jedni za druge jer znamo kako ćemo prije ili kasnije i mi pogriješiti. Razmatrajući glupost ne treba se kritizirati neadaptibilni, sporedni "šum" u ljudskom sustavu - griješke koje rade ljudi iz pukog nemara, umora ili slučaja. No ako ne raspredamo o njima jer nisu simptomatički značajnosti, niti su princip u temelju ponašanja, važno je uočiti kako društvo uglađeno skriva naše nesavršenosti iza samo-zavaravajuće iluzije o međusobnom osiguravanju.

Drugo, kada nesavršeni ljudi interagiraju, oni čak ni ne pokušavaju biti objektivni ili pošteni, a ni učiti o sebi samima. Oni uobičajeno pokušavaju prolongirati društveno odnošenje. To na primjer pruža osnovicu za ugodne odnose između medija i njihovih sponzora, što može biti dobro za sponzore no što nužno baca sumnju na kredibilitet medija. Obično se naravno takav potencijalni problem s image-om prevladava proklamiranjem i vrlo sveobuhvatnim praćenjem događaja koji nisu najgori interes sponzora.

Većina socijalnih grupa egzistira zog dvije međusobno povezane funkcije: održavanje grupe i postizanje cilja. Relativna važnbost tih dviju funkcija će varirati zavisno o uvjetima a s kompromisom kao normalnim stanjem većinaljudi živi u genijalnoj, kauzalnoj težnji nekom partikularnom postignuću. Žrtvovanje je priroda kompromisa, pa je tako jedna od društvu inherentnih gluposti što se mora često ustuknuti od postizanja cilja  kako bi se perpetuirala neka organizacija čija je iskazana svrha upravo postizanje tog cilja.

Upravo u toj dvostrukoj prirodi funkcija grupe se nalazi pritisak i za točnost i za izolbličavanje znanja. Za održavanje će se morati žrtvovati dio točnosti, što će smanjiti vjerojatnost postizanja cilja ili će to postizanje uliniti težim. Konačno u kroničnoj gluposti institucionalnog života je naravno to što održavanje grupe može postati samo po sebi ciljem. U takvoj situaciji, kognitivni incest razara bilo kakvu pretenziju za logikim opravdavanje samo-održavajućih aktivnosti.

Grupe koje prolaze taj proces se počinju odvajati od realiteta, definirajući svoju vlastitu egzistenciju u pravilnoj obradi i primjerenom odzivu na ulazne informacije kao nužnom netolerantnom usklađivanju grupnih procedura i strukture. Klimaks tog trenda je razaranje učinkovite reakcija na vanjski milje.

Birokracije civilnih servisa su notorni centri takvih beskorisnih vladinih privremenih programa zapošljavanja. Ti repozitoriji disfunkcionalnosti ne doprinose ništa nacionalnom zdravlju ili bogatstvu. Bilo bi apsurdno čak i sugerirati skalu za mjerenje njihovog ogromnog otpdada (smeća) i patetične neučinkovitosti. Međutim, ako su one ispusni otvor društva, one doprinose indirektno samo-poštovanju nacije koja u svojoj veličanstvenosti pruža mjesto zapošljavanja za beznadno nesposobne - vladu.

Unutar formalnog konteksta pisanih zakona i pravila, svakodnevne rutine većeg dijela društvenog života, institucionaliziranog ili ne, regulirane su normama - društvenim standardima o prihvatljivom ponašanju, oblačenju, navikama, načinima govora, itd. Te norme ohrabruju glupost pružajući sustavnu mustru ojačavanja povodljivosti za usklađivanje kao svojom samosvrhom. Takvo ponašanje najprije inducira prihvaćanje i odobravanje članova, a onda održava zajedničku shemu i njen sustav vrijednosti koji formira pojedince u grupi.

Život u grupama je datost ljudskog iskustva. Novorođeni moraju naučiti sve što je potrebno za preživljavanje, a grupa pruža zaštitu i informacije rođenju kako se nastavlja proceis socijalizacije. To ne inicira samo učenje određenog jezika (sa svim obnavljajućim ograničenjima), već i razvija osjećaj pripadanja koji isključuje kriticizam temeljnih pretpostavki te kulture. Ljudi mogu biti kritični ako se ideali ne realiziraju, no rijetko se kritiziraju sami ideali. Ako se to dogodi automatski se klasificiraju kao outsider-i, a većina ljudi bi preferirala pripadati a ne biti kritičarem.

Proces sazrijevanja je upadanje (usvajanje) mišljenja onih iz svoje okoline. Vrijedno je zapažanja, kako se to samo indirektno odnosi na realitet. Istina postaje ono s čim smo se uskladili s verbalnom okolinom, jer kao članovi počinjemo vjerovati u pretpostavke članstva, umjesto prihvaćanje te istine kao hipotetske koju treba verificirati. To može sadržavati kognitivna ograničenja, no upokoravanje pojedinca konsolidira kolektivne mentalne običaje te egosentrične grupe.

Kada socijalizacija kompletira taj proces mentalne kontrole, shema se ne će mijenjati sve dok se ne pojavai privlačnja vanjska nagrada od neugode promjene emocionalno iskrivljene sheme. Ljudi se rijetko mijenjaju zbog postizanja točnosti, ukoliko nemaju internaliziranu objektivnost i ako se nisu naučili pokoravati respektu podataka potrebnih discipliniranoj metodologiji kao što je znanost. Samo površnije stvari (kao mode) se mijenjaju samo sa svrhom (zbog) promjene.

Kada se pokuša shvatiti ponašanje u terminima maksimiranja pozitivnih rezultata te minimiranja negativnih, važnost unutarnjeg sustava nagrađivanja se često potcjenjuje. Samo bi takav sustav mogao biti odgovoran za fijasko kakav je bio Edsel, Zaljev svinja u invaziji na Kubu i Watergate. Psihološka baza takvog idiotizma je sustav pozitivne povratne veze koga kreiraju i održavaju socijalizacija i shema.

Konfliktni ili kontradiktorni podaci iz vanjske okoline se iskrivljuju ili umanjuju sustavom vjerovanja, koji se razvija u fundamentalističku religiju. Bilo kakva objektivna analiza može lagano prepoznati sve vrste logičkih nekonzistentnosti i perceptualnih apsurdnosti u tuđoj religioznoj shemi, jer se takav tip analize postojano temelji na racionalnoj procjeni činjeničnih podataka. Stoga predano čuvane sheme nisu funkcionalne zbog učinkovitog definiranja i adresiranja određenih problema -več zbog toga štp pomažu u povezivanju samo-zavaravajućih ljudi. Ta socijalno-emocionalna dimenzija sa svojim doprinosom koheziji grupe se obične previdi od strane racionalista, čineči tako njihovu analizu nespretnom i ponešto irelevatnom. Ma kako logični, jednostavni i samodopadni bili tekstovi u kognitivnoj psihologiji, oni uobičajeno ispuštaju tu centralnu točku ostavljajući čitatelja s istim nejasnim praznim osjećajem, kojeg bi imao gledajući izvedbu Hamleta no bez Hamleta.

Premda se termin "religija" tradicionalno definira u referenciji prema nadprirodnom, koristit će se u ovoj diskusiji za referenciranje bilo kakvog prinudnog sustava vjerovanja, nezavisno o tomu je li predmet sheme nadprirodan, prirodan ili napravljen ljudsko rukom. Tako će se većina tih razmatranja gluposti baviti sa "svjetovnim religijama", kao što je vjreovanje u demokraciju, kapitalizam, jednakost, sloboda ili bilo što drugo. Ne brinemo se za prirodu objekta vjerovanja, već za prirodu samog vjerovanja. Ako je vjerovanje nerazumno, onda je to obično zbog kompromisne sinteze realiteta s mentalitetom. Takav uvjet može biti funkcionalan i biti normalna, prihvatljiva metoda uravnotežavanja mnogih faktora koji interagiraju u našim društvenim životima. Kada se taj kompromis sam po sebi nagodba, proces shematskog drobljenja je jednostavno previše višeznačan u ranim fazama da bi mogao biti definiran kao takav, pa se stoga definira onako kako to odgovara motritelju. Samo kada se proces približava završetku, može biti jasno označen glupim.

Osnovni zahtjev svih religijskih organizacija nije njihova logičnost, već kontakt sa svojim članovima. Održavanje kontakta s vanjskom okolinom je sekundardno ili možda jednake važnosti. Ova predanost grupi stvarno ne čini sustav svekoliko manje osjetljivim, iako to može tako izgledati, jer se pažnja mora usmjeriti i prema unutra kao i prema van. Isto tako se podaci prikupljeni iz vanjskog svijeta moraju obraditi ne glede njihovog  vlastitog sadržaja, već u terminima unutarnje sheme. Prirodno, vanjskom motritelju (koji sam po sebi ne može nikada biti potpuno objektivan), odzivi sustava mogu izgledati irelevantno danim uvjetima, no ono što on često neuspijeva razmotriti su daljnje "datosti" koji nisu elementi vlastite sheme.

Jedna od osnovnih griješaka u evaluaciji ponašanja kao glupog, potječe od pretpostavke kako ljudi stvarno pokušavaju postići određeni cilj - čak i neki u svom najboljem interresu. Mnogi ljudi međutim funkcioniraju više na drugačiji način od teženja prema određenom cilju, čak i ako bi taj način mogao biti samo-poražavajući. Na primjer, neka se budala može obvezati biti poštenom, umjesto stvaranja favorizirajućih impresija: on je jednostavno pošte i pušta da se impresije brinu same za sebe. Takva osoba može izgubiti od varalice, ako se oba natječu za neko radno mjesto, a specifični cilj dobivanja posla je sekundaran njegovoj temeljnoj predanosti poštenju.

Ulica može biti puna takvih ljudi - preglupih za varanje u svijetu prijevara, iako poštenje i objektivnost ne stoje uvijek na putu uspijeha. William Howard Taft je bio zabavn primjer izvanrednog intenziteta u društvenom odnošenju. Na primjer, spomenuo je grant-ov problem s pićem u govoru slavljenja prethodnog predsjednika. Govorio tako zbog točnosti, a ne za ostvarivanje određnih učinaka i unatoč tomu je uspio postati predsjednikom i glavnim sucem vrhovnog suda.

Premda situacijska etika može nositi većinu pojedinaca daleko u svijet površnih impresija, grupa ne treba samo sustav vjerovanja već i iskaze o tim vjerovanjima kao oživljavajuće točke svog osjećaja identiteta. Takvi iskazi su "kredo" grupe. Oni nisu vodič za ponašanje članova već verbalizacije koje promoviraju koheziju grupe pružanjem opravdavanja superego-zadovoljavanja za bilo što se mora učiniti. Tako vojne tvrdnje o "miru kao svojoj profesiji" a sudovi se na neki način sami asociraju s izjavama o "pravdi". Takva kreda imaju samo-zavaravajući, hipnotički učinak na članove grupe i blokiraju razvoj bilo kakvog smisla o mogućoj maladaptivnosti onog što rade. U najboljem slučaju kreda mogu ljude informirati no oni su idalje nesvijesni, jer se vrsta dobivenog znanja koristi za:

1. održavanje sheme grupe
2. održavanje grupe i
3. pomoć grupi u nošenju sa svojom okolinom.
   

Taj kredo rijetko prevari napeg klasičnog vanjskog motritelja. On obično prilično brzo uočava lada se grupa ponaša na kontradiktorne načine svojim iskazanim vrijednostima ali onda griješi tvrdeći kako su članovi glupi, jer se angažiraju i ponašanju nekonzistentnom sa svojim kredom. Još jednom se vraćamo neizbježnom porazu arbitrarnosti - kojim standardima treba prosuđivati glupost? Kredom? Kredom motritelja? Postignućem cilja?
Uprkos očitoj nekongruentnosti, ljudi mogu odlučivati nesvijesno odnosno u svom emocionalnom  "najboljem interesu" kako bi se  jednostavno kruto držali svog kreda umjesto pokušaja usklađivanja svojih ideja bilo sa svojim akcijama ili ulazima i vjerojatno uznemirujućim bitovima informacija o realitetu.

Ako je identificiranje "najboljeg interesa" stranke teško za svakoga, zabrinutog il ne, onda ne bi trebali biti iznenađeni perzistencijom lrivo-prilagođenog ponašanja - čak i ako se ne zna što je to. Unutarnji sustav nagrađivanja samo-održavajuće sheme može promovirati smjer djelovanja potpuno irelevantan bilo čemu u percipirljivoj okolini. Kako maladaptivno ponašanje perzistira , ponos postaje primarnim motivirajućim faktorom perpetuiranja onog što je  osporiva griješka - što znači, ljudi bi radije nastavljali  u krivom pravcu umjesto priznavanja kako su u krivu i poduzimanja korektivnih mjera. Ako je rat u Vijetnamu možda jednom izgledalo mogućim dobiti ili ako je bio opravdan za SAD, te su mogućnosti nestale godinama prije prestanka borbi pa je to dovelo do sramotnog kraja.

Vojni napor u Vijetnamu se stvarno pretvorio u neobično glup, idiotski na dva različita načina istovremeno. Inducirao je interne konflikte postajući istovremeno međunarodnim debaklom. Često se glupost nalazi tamo gdje sustav sam sebe razbija. Alternativno, sukob između sustava (na pr. zemalja, religijskih grupa, itd.) može biti induciran glupostima koje su ili zajedničke ili komplementarne, pa ono što je možda počelo kao legitimno natjecanje može degenerirati u nerazumijevanje, rekriminalizaciju i gore od toga. U terminima polaganja jaja, Vijetnam je bio dvostruki žumanjak.

U kontekstu gluposti sustav se bori protiv samog sebe, cijeneći dobru narav ljudi kao Barry Goldwater, koji je jednom sugerirao mogućnost sponzoriranja ustavnog amandmana koji bi zahtijevao da sve odluke Vrhovnog suda "imaju smisla". Naravno, sud bi prilično teško funkcionirao s takvim nerazumnim ograničenjem a u općenitijim terminima, "imati smisla" je zadna stvar s kojom bi prema očekivanju ljudski sustav trebao imati posla, ma kako udovoljavajući bi mogao biti analitičarima koji preferiraju logiku pred životom.

Arbitrarnost uprkos postojanju samo dva osnovna tipa gluposti. Daleko najopćenitiji je onaj pricipjelnosti (principa) - sustav koji je previše predan sebi da bi se mijenjao: njegov sustav nagrada postaje toliko internaliziran uz prestajanje učinkovitog odzivanje na vanjske promjene. Drugi je tip, kao što bi se moglo očekivati, egzaktna suprotnost : to je glupost pretjerane osjetljivosti, koja vodi pretjeranim reakcijama ne samo  na incidente u okolini već možda i jednako tako na fantazije. Taj tio obično vodi kaosu, s oportunizmom trenutka koji zamijenjuje razvoj vođen shemom, Oba tipa imaju svoja mjesta u dinemičnnom neredu ljudskog iskustva,

Još jednom je potrebno ukazati na kompromisnu prirodu ljudskih stanja. Kada organizacija mora napraviti kompromis između logički savršenog sustava koji ima smisla sam po sebi kako bi ga uravnotežila s psihološkim potrebama nesavršenih ljudi, društveno ojačavanje (utisnuća) će oblikovati ponašanje onih koji dijele zajedničke pretpostavke, vrijednosti i vjerovanja. Ako je to manje idealan proces, on je barem konzistenta s općim biološkim principom zamjene živih sustava koji su jednom no više nisu bili najbolja prilagodba promijenjenoj okolini. Čudna je stvar glede ljudskih sustava, nije njihovo kreiranje mnoštva u svojoj vlastitoj okolini, već što oni kreiraji takav u kojem ne mogu preživjeti sa svoji sustavom vjerovanja i respektiranim i nepromijenjivim.

Specifična forma krute gluposti inducirana društvenim normama zahtijeva posebno napominjanje jer je identificirana i studirana tako intencijalno. "Mišljenje grupe" je vrlo intenzivna forma gluposti jer djeluje svojom magičnošću na malu, čvrsto povezanu grupu ljudi, koji su previše predani svojoj zajedničkoj shemi za svoje spašavanje. Kennedy-jeva zaboravljana invazija u Zaljevu svinja ostaje klasični primjer  mišljenja grupe u svekolikoj svojoj stagnirajućoj slavi. Svi elementi gluposti su postali koncentrirani u Bijeloj kući kao najboljem i najbistrijem skupu u svezi s kreiranjem savršene katastrofe. Taj je primjer najopasniji od svih mogućih kombinacija: pametni ljudi u poziciji moćnika, koji se ponašaju glupo.

Ako je moguće biti previše kooperativan, onda je mišljenje grupe i moguće i vjerojatno. Događa se kada je grupa koja odlučuje visoko kohezivna, izolirana od vanjskih mišljenja i djeluje na politici koju već jako odobrava lider. Pod takvim uvjetima, niti jedan član ne će vjerojatno riskirati svoj status u grupi ili članstvu ukazivanjem na rupe u razmatranoj politici. U odsustvu vanjske povratne veze i internog kriticizma, bilo što manje od savršenog plana će sigurno poći krivo.

Ne postoji samo taj kognitivni nedostatak temeljen na tendenciji prema uniformnosti mišljenja među članovima neke izolirane grupe, jer postoji i inherentna opasnost u modernim birokratskim sustavima da lideri deriviraju neku vrstu perverznog zadovljstva i prestiža iz odvajanja od realiteta. U skladu s Reedy-evim zakonom (tj. "Izolacija  od realiteta je neodvojiva od prakticiranja moći"), status izgleda zahtijeva da oni koji donose najvažnije odluke imaju informacije preznetirane preselektirane i upakirane u umjetno prerađenoj formi, koja omogućava lakše primanje. Umjesto okruživanja s istinskim savjetnicima kako to preporučuje Machiavelli svom teorijskom idealu, mudrom princu, mnogi se moderni vladari zadovoljavaju sa servilnim ulizicama. Nije čudo što takvi vođe rade tako mnogo gluposti već što ih rade tako malo.

U općenitim društvima nedostatak kritičke analize tipičan za sve glupe sustava, potječe od moralnog obvezivanja članova kredu svoje grupe. Kako shema postaje religioznim vjerovanjem, uklanja se drugi korak razumnog kriticizma (inicijalna separacija od logičke kontrole kada lingvistički sustav grupe blokira negativne evaluacije fundamentalnih pretpostavki, jer korištene riječi korištene za prijenos informacija, prenose isto tako i implicitne vrijednosti). Naravno, ne postoji ništa više iritirajuće u svezi s onima koji otkrivaju indikativne neispravnosti o sustavu koji ne radi, pa tako ništa slično ne smije uznemiriti svemogućeg ili stajališta religioznih obožavatelja religije od nekoliko praktičkih opservacija.

Jedan tip primjedbi je postojanje nesklada između kreda i djela. Taj je problem inherentan ljudskim stanjima. Naš verbalni kredo nam ne dozvoljava samo opisivanje svijeta već nam pomaže u zajedničkom djelovanju untar njega. Pruža nam ideale čija bi očekivanja trebali ispuniti i iza kojih se skrivamo. No naše su akcije kompromisi sa svim mnogim faktorim života koji su nam narinuti. Stoga ne čudi postojanje diskrepancija između našeg verbalnog i realnog svijeta. To može biti glupo, no uglavnom je izraz ljudskog nastojanja u funkcioniranju unutar svijeta samovoljnim kompromisa.

Kada je prisutna, glupost se lagano prepoznaje, jer ona uvijek jednako promovira  ono što bi trebala sprijačavati a spiječava ono što bi trebala promovirati: to znači glupost je kontra produktivna. Kada ideali postaju prepreke, spriječavajući svoju vlastitu realizaciju, onda je nešto krivo. Kada, u ime pravde, gazimo nečija prava, onda je nešto krivo. Kada u ime pravde prikrivamo potlačene, nešto je krivo. Upravo ono što je krivo nije nikada jasno, a u svijetu konfliktnih apsurdnosti postajemo pomalo umorni, prihvaćamo glupost kao opće stanje pa ga više ni ne prepoznajemo kao glupog.

Finalna opasnot se stvarno može naći u ekstremizmu koji takvu ravnodušnost dozvoljava a fanatizam promovira. Kompromis i uravnotežavanje su prve žrtve kada ljudi prestanu dovoljno brinuti oko uočavanja gluposti koja ih okružuje, prihvaćajući onda apsurd po kom zaslužujemo katastrofičnost. Kada kontrola ne dolazi iz razuma već primarno preko konfliktnih moći, imamo u najboljem slučaju bijednu  budućnost i na nesreću takva je upravo današnja situacija. Barem smo strukturirali domeće konflikte moći  pa se konfrontacije kanaliziraju u dvorane vlade i sudova. Na tavkim mjesitma se najiracionalnije odluke mogu doseći s maksimalnom pažnjom i minimalnom brigom za realitet. I opet je čudo, ne naš siromašni prolaz do današnjice, već to što smo uopće prošli.

Postojano,  neuspijesi i ispadi establishment-a uzrokuju provjere sebe samih. Reformatori se javljaju između bespravnih građana te nastavljaju dodavati svoju određenu vrstu gluposti onim već svjetajućim. Uobičajeno u ime poboljšanja i progresa, reformatori postaju tlačitelji i teže reduciranju života na neki veliki red promjenama. Mogu devastirati ekonomiju svojim naporima za poboljšavanje standarda življenja. Ili možda inducirati pobune i ratove u svom traženju harmonije i mira. U Americi, ponuđači ispravnosti su uvijek spremni ponovno zemlju učiniti "pravom" - ili po prvi put - ako ljudi mogu održati poziciju a svijet si to može dozvoliti.

Glavni je problem reformatora o kojem moraju diskutirati je taj što je igra složena protiv njih. Skoro svatko s varirajućim stupnjem pada na iluziju o želji establishment-a za fer igrom. Baš je nevjerojatno kako bi se netko s IQ-om koji prelazi vlastitu dob mogao zabavljati s takvim pojmom. Možda je to samo sumnjivi danak velikoj moći gluposti kada vjerujemo u takve stvari. Establishment želi ostati utemeljenim: ako može biti fer i zadržati kontrolu, on će to i biti, no prevladavaju institucije koje su bazično ravnodušne na "pravičnost".

Kako je ranije primiječeno jedan od glavnih pomaka u našem mentalnom svijetu u prošlih nekoliko stotina godina je naša tendencija za sve veće vjerovanje institucijama čovječanstva s religioznom gorljivošću, koja je ranije bila usmjerena prema nadnaravnim silama. Dakle iako je utjecaj utemeljenih crkava možda nestao tijekom tog perioda, religiozno vjerovanje je još uvijek jednako moćno kao i ranije kao faktor oblikovanja ljudskog ponašanja. Sav užas i okrutnosti koje su običavale biti provincija religioznog sektašenja (evidentno u svom lovu na vješstice i inkvizicijama) su nastavljane i proširivane od fanatičkih vjernika svjetovnih (političkih i ekonomskih) institucija. Očekuje se previše od znanosti, koja je u svojoj čistoj formi moralno neutralna, u pobijeđivanju takvih formi socijalno induciranih subjektivnosti. Znanstvenici mogu pokušati biti objektivnim i znanjima bolje informiranim, no ništa bolje (više).

Stvarni problem s kojim se suočavaju neprijatelji gluposti nije takve vrste da bi se rješavao prikupljanjem više znanja, kao funkcije znanstvenog istraživanja. Rješenje će se pronaći u relevnantoj primjeni znanja. što je pitanje tehnološke etike. Uglavnom nama na dušu ide što smo tako inteligentni kao inžinjeri - učinkoviti u invenciji i izgradnji svih vrsta sofisticiranih strojeva i novotarija. Lista glavnih ljudskih postignuća bi sličila na "Što je što " u tehnologiji - šetnja mjesecom, atomska moć, srčani transplantati, dioba gena, telekomunikacije itd. No sav taj uspijeh u primjeni znanja je premalen čovječanstvu i ostavlja ga s osjećajem kako je uspijeh tog odvojenog sustava okupirao život i sam je sebi postao svrhom umjesto svrhe ispunjavanja nekih samilosnih potreba. Premda se veselimo kvalitativnom poboljšanju zdravlja što se pripisuje medicinskoj znanosti, sveukupnoj obvezi čovječanstva su malo služili oni koji primijenjuju ono što znamo, očito kontra uravnoteženi s minusima i novim problemima koji prate svaki napredak..

Ako se kao poanta treba napraviti najgori scenario, onda je on na našu nesreću previše raspoloživ i tek nedavan. Fundamentalna i totalna besmrtnost Nazi režima nagrđuje savjest civilizacije jer se dokazalo, na neshvatljiv način, kako nas znanje stvarno ne oslobađa. Širi nam sposobnosti za "činjenje" bez pružanja bilo kakve vrste ljudske vrijednosti ili humane etike osim operacijske učinkovitosti. U stvari najuznemirujući aspekt tragedije je takva učinkovitost nacista u tako perverznoj ideji.

Ako je to bilo najzločudnija ako ne i najgluplja kriva primjena sile stremljenju nekom idealu, onda to izgleda još i mnogo lošije kada svhatimo kako se ne radi samo o ludili tehnologije za vlastitu svrhu/korist. Radilo se o logički kalkuliranoj uporabi najnaprednijih tehnologija tog vremena od strane najeduciranije, civilizirane kulture tog vremena u pokušaju realiziranja politike proglašavanom kao najbolji interes čovječanstva. Da se nešto slično zadnjem Reich-u dogodilo bilo gdje drugdje ili u bilo koje drugo vrijeme u povijesti, bilo bi dovoljno uznemirujuće, no događanje na promjeni stoljeća, kada je Njemačka bila centar civilizacije, s najvećim sveučilištima i kulturom takve širine i dubine, što još nije nadviše a rijetko dostignuto. U znanosti kao i u glazbi njemačka je bila superiorna; u filozofiji kao i u inžinjerstvu je Njemačka dominirala - a to je bila era kada i gdje su se lideri nacističkog imperija educirali.

Lekcija je vrlo jednostavno za svakog tko želi slušati. Znanost i tehnologija su samo metode: jedna nam pomaže učiti a druga činiti. Niti jedna ne kotrolira sustav. Obje su moralno neutralne i ne nude čovječanstvu etičku uputu koja će nas zaštiti od nas samih. Još je gore shvaćanje kako svo kultivirano učenje na svijetu izgleda ohrabruje a ne spriječava najviše prijezira vrijednu zlopoabu moći. Bilo bi stvarno glupo misliti kako se to više ne može ponoviti nigdje i nikada. Tužna činjenica što se moglo tada dogoditi u Njemačkoj ne umanjuje izvjesnost mogućeg ponovaljnja u neko drugo vrijeme. Nacionalizam i rasizam, osjećaj nepravde i izdaje, frustrirani osjećaj superiornosti i posebno elita s misijom pročišćavanja svijeta zamjenom raznolikosti s ispravnim redom - su sve elementi i danas uobičajeni u mnogim društvima današnjice. I opet, nije čudo što imamo toliko nevolja, već što ih imamo tako malo.

Nevolje naravno imamo. Nasuprot velikim postignućima u tehnologiji, imamo kobne pogriješke u ljudskim događanjima. Suočavamo se svakodnevno u vijestima sa siromaštvom, glađu, bolestima, zločinima, drogama, pobunama, ratovima (stvarnim i potencijalnim). Znanost nam pomaže učiti o prirodi a tehnologija nam pruža sredstva za učinkovite promjene, no to nam ne pruža razumijevanje potrebno kako bi pomogli sebi samima. Dakle, ljudi nastavljaju patiti u averziji prema radu i apatiji - loše smješteni, loše obučeni, loše hranjeni - dok samo-zadovoljna srednja klasa samozadovoljno sebe uvjerava kako je ponešto moralno superiornija deprivilegiranim a vladino milosrđe tek je jednva dovoljno beskorisna pomoć u održavanju deprivilegiranih beznadno zavisnih i dugačkoj žlici.

Ako je to najbolje što možemo učiniti, stvarno smo u škripcu. Možda bi  i učinili bolje kada bi prepoznali kako smo mi i institucije u koje vjerujemo uzroci tih (naših) problema. Mnoga psihološka istraživanja otišla su studirati ljude kao rješavače problema,  što je sve dobro i primjereno, jer mi stvarno ožemo rješavati probleme. Međtuim, virtulano nema usmjeravanja pažnje prema analizi naših znatnih sposobnosti za kreiranje neprilika a još i manje prema našoj nesposobnosti za njihovo razrješavanje. s druge smo pak strane prilično vješti u nošenju s prirodnim problemima; naši znanstveni i tehnološki trijumfi su prirodni fenomeni - ljudsko tijelo, geni, elektromagnetizam, prostor. Naši neuspijesi su pak samo-generirani i ne možemo ih korigirati jer oni na vlasti koji su ih kreirali jednostavno ih ne prepoznaju kao probleme rješive unutar sustava. Možda bi s razumijevanjem svojih prevara primjenom shematskog modela gluposti, koga ćemo razviti u ovoj knjizi, mogli shvatljivo ograničiti ljdusko ponašanje. Etika bi onda mogla biti funkcija znanja, a ne religijski tabui, u mjeri u kojoj nam tehnološka ekspertiza dozvoljava informiranost umjesto mističnih odluka o svojoj interakciji s prirodom.

Jedan primjer ekspertize, znanja i etike u ljudskim odnosima je onaj povećavanja moralnog imperativa suradnje. Ironično, dok je tehnološki progres uspio promovirati rst ljudske populacije, kompjutori su otežali probojne inovacijske misli, a individualne kreativne misli su postale anakroničnim. Razvoj novih probojnih ideja je otežan jer je tehnologija standardizirala maš kulturalni svijet. Povođenje u oblačenju, ponašanju i mišljenju se promovira iz centralizirane kontrole u industriji mode, legalnog sustava i medija. izoliramo se iz međuosobnog kontakta sa slušalicama uključenim u bučne kutije koje sviraju sintetiziranu glazbu ili trpimo  montirane smiješne vrpce na stolac.com TV-u. Za raznolikost ponude, zavisimo o staro-linijskim fanaticima, kao kod religijskih fundamentalista, ne bi li možda uznemirili kulturalni (satus) quo.

Dakle kreativno mišljenje koje promovira jedinstvenost (jednost) je sada odgovornost nedefiniranog, centraliziranog establishment-a. Bilo bi dovoljno lijepo ako bi to bio planirani proces, u kom svaka ideja povećava našu kolektivnu sreću, iako je u temelju rizična, jer svakim elementom povećava nečiji saldo bankovnog računa nezavisno o dugoročnim poslijedicama na društvo općenito. Bez shvaćanja što se dešava, prenijeli smo svoja prava na originalnost na masovne medije. Čudno je kako to konstituira jedna primjer luđačke gluposti zbog nedostatka (nadgledajuće) meta sheme, kako rast bez razvoja ne bi proizveo promjenu bez napretka.

Ekstremniji primjer amoralne gluposti je način kojim uništavamo svoju okolinu. Zahvaljujući neuspijehu planiranja razvoja resursa, ubijamo svoja jezera i brzake, trujemo svoje šume, pretvaramo kišu u pljuskove kiseline i općenito rečeno gušimo svoj sustav podrške životu. I još jednom, samo konfrontiranje sa svojom tehnološkom razuzdanošću nas može natjerati na razumnost. Kao klasični primjer neurotičkog paradoksa u praksi je neto stimuliranje zagađivanja zemlj, vode i zraka trenutnim i kratko-ročnim profitima tehnološki naprednih korporacija. Njihova predanost (profitnim) željama izaziva međutim proteste ljudi koji izražavaju svoje pravo na život i disanje a skupljaju snagu iz očite ispravnosti svojih pozicija kojima tvrde kako će nastavljanje sadašnjim stopama rasta, uskoro nestati zdrava, nezagađena okolina. Dakle bitka onih koji bi uništili svijet slučajnim, kaotičnim, bezobzirnim načinom kontra onih koji bi ga spasili sustavnim, kontroliranim planiranjem. S postojećom strukturom političke moći, suprostavljene strane će postići kompromis - uništavnje sustavnim, kontroliranim planiranjem.

Ako je danas prilično steretipno promatrati kako naša tehnološka razuzdanost izaziva našu moralnost, ipak je vrijedno naznačiti kako takav razvoj može umanjiti vjerojatnost budućih kompromisa na osnovi pravde umjesto na bazi moći. Dijeljenje moći temeljeno na pravu značilo bi kako će sve češće i sve više ljudi interagirati temeljem međusobne jednakosti, no mi prepuštamo svoja prava establishment-u u sjeni. To je najnasilnija promjena na djelu u našoj kulturi što bi nas moglo odvesti u ravnodušan svijet u kojem će biti nezamisliva raznolikost, koja nam danas pruža i užitak i privlačnost u životu.

Realističnijim pogledom, bilo bi lijepo ako bi jednog dana sve postojeće svađe bile fer sređene umjesto silom ili formalnošću, a sve bi odluke bile postignute funkcijama razuma a ne irecionalnosti. Hoćemo li ikada doseći takvo stanje zavisi uveliko o stupnju važnosti uloge gluposti u budućnosti. Glupost može spriječiti preživljavanje i promoviranjem nerazumijevanja i promoviranjem prihvaćanja svojih ograničenja. Najvjerojatnije je međutim, da će glupost transcendirati preživljavanje, jer ne razumijemo svoja ograničenja. Određene kulture se uzdižu, cvjetaju i onda odumiru zbog nedostatka učinkovite samo-kontrole - previše il ipremalo. Međtuim glupost ostaje, pojavljuje se i ponvalja u slijednim civlizacijama s takvom monotonom regularnošću, pa ako bi htjeli razbiti mustru i  trajnost, morat ćemo odgovoriti na to prožimajuće pitanje nikada ranije kompletno postavljeno: kako možemo biti tako glupi?