Opasnost od ISTINE

Objavljeno 12.5.2007.

Jedno od najdubljih vjerovanja je vjerovanje u postojanje jedne jedine Istine ili skupa Istina, o prirodi realiteta koje možemo razotkriti i shvatiti. To je najočitije u religijama preobraćenja koje se drže određene vizije Svevišnjeg Bića i objavljuju određeni put prema iskupljenju ili prosvijetljenju.

Slična se vjera u Istinu svojih vjerovanja nalazi u ideologijama kao što su marksizam, fašizam, kapitalizam, nacionalizam i demokracija. Mnogi znanstvenici također vjeruju kako su njihove metode najbolje ili čak jedini put do Istine o egzistenciji. Ne trebamo gledati dalje od na primjer, Richard Dawkins-a, autora "Iluzija Boga - The God Delusion".

Ako vjerujem u apsolutnu Istinu objavljivanja, inspiracije, teorije ili prakse, onda oni koji se ne slažu s tim, moraju imati krivo. Sve prečesto vodi strastvenoj obrani vlastite Istine protiv bilo kakvog stvarnog ili percipiranog izazova, te do želje za preobraćivanjem drugih na isti Istinu. To otvara vrata netoleranciji, licemjerju i razaranju. Kako individuama, takva nam stajališta podižu osjećaj identiteta i povećavaju osjećaje psihološke sigurnosti. A za institucije su takva stajališta put prema rastu, moći i statusu u svijetu.

Aktivno propovijedanje bilo koje vjere, čak i onda kada se izvodi mirno i s najboljim namjerama, se može smatrati formom kulturalne agresije. Očiti je primjer kristijanski misionarski pokret u 19. stoljeću. Putujući u pozadini europskog imperijalizma sa svojim arogantnim kompleksom superiornosti, misionari su započeli sustavno uništavanje ne-eruopskih civilizacija i vjerovanja, dok su njihove kolege u korporacijama i vladama pljačkali lokalne ekonomije. Siromaštvo Indije i Afrike te tužna pljačka australski Aborigine-a, američkih Indijanaca i drugih starosjedilačkih ljudi su izravne posljedice.

Strast za Istinom često odlazi dalje od propovijedanja i ekonomske eksploatacije te vodi sektaškom nasilju, masakrima, genocidu i ratovima. Čak i religije koje propovijedaju toleranciju često podižu ekstremiste i pse rata umjesto ljubavi i golubova mira. Križari, Inkvizicija, lov na vještice i Sjeverna Irska su primjeri 'kristijanskom' nasilju. U Islamskom svijetu postoji povijest preobraćanja maćem, svetim ratom i današnjim fundamentalističkim terorom. A Izrael je pretvorio po židovskom vjerovanju u od Boga odabrane ljude u cionističko ugnjetavanje okupiranih zemalja.

Na svjetovnom frontu, ne moramo gledati dalje od nacizma sa svojom arijevskom superiornošću, anti-semitizmom i holokaustom; marksizma koji je izrodio strave Staljina, Mao-a i Pol Pot-a, te globalnog kapitalizma sa svojom vjerom u 'slobodno' tržište i trgovinu što je eskalirajuća podjela svijeta na one koji imaju i one koji nemaju, a dao nam je obnovljeno ropstvo i rat za oslobađanje iraka kao i podršku pro-zapadnim represivnim režimima širom svijeta.

Nerado sam zaključio, kako je ideja o Istini jedna od najvećih izvora zla i nasilja u svijetu. No vjerovanje u postojanje Istine i mogućnosti njenog dosezanja je tako duboki dio naše kulture što čini teško zamislivim bilo koji drugi put zamišljanja realiteta. Je li sigurna nužnost postojanja jedne jedine, apsolutne Istine u podlozi realiteta? Možda. A možda i ne. To je jedan od razloga važnosti mojih ranijih blog promišljanja prirode realiteta.

Timothy Freke i Peter Gandy, u Isus i božica - Jesus and the Goddess, tvrde kako nije problem u samom vjerovanju u istinu, već vjeroavanju u bukvalnu istinu određenih riječi, simbola, praksi i vjerovanja. Takva vjerovanja čine vanjske simbole svetim, a njihovo kršenje ozbiljnim događajem. Primjeri uključuju kršenje svetih Riječi Boga (bilo u Bibliji, Kuranu ili drugdje) ili Karl Marx-a ili Adam Smith-a ili bilo kojeg drugog 'proroka', američke zastave ili ideje 'Otadžbine' ili 'Majke Rusije', svetog križa i polumjeseca, BDP-a (GNP) ili ideje slobodnog tržišta. U svim tim slučajevima postoji tendencija korištenja karte umjesto teritorija, simbola umjesto realiteta, uzimanje bukvalne istine o relativnom, simboličkom, metaforičkom, alegoričkom, mitološkom, teorijskom. . . .

Osobno prepoznajem ogromnu raznovrsnost vjerovanja o svakoj temi, pa ne mogu zasigurno znati koje je, ako je uopće bilo koje od njih, Istina. Što god vjerujem, može biti krivo a moja percepcija se može samo bogatiti 'istinama' drugih. Stoga pokušavam zadržati misao kako "ono što sam odabrao kao vjerovanje, istovremeno prihvaćajući mogućnost ne njegovu netočnost, ostajući otvorenim prema drugim mogućnostima." A to se primijenjuje na vjerovanja, koja sam izrazio i na ovom blogu jednako tako kao i na bilo koja druga!

Kako je to vođe Engleza, Oliver Cromwell pisao općoj skupštini Škotske Crkve 1650: "Preklinjem vas u ime milosrđa Krista, mislite na mogućnost da možda griješite."

Access: Public 1 Comment Print Send views (44)

Tagged with: truth, reality, religion, science, ideology, evil, violence, war, evangelism, capitalism, corporations, democracy, Marxism, fascism, beliefs

Od informacije do mudrosti

Objavljeno 15.5.2007.

Malcolm

Ovaj i slijedeći tekst su nešto modificirane verzije članaka objavljenih u časopisu Mreža - Network, The Scientific and Medical Network br.91, ljeto 2006.

Gdje je život kojeg smo izgubili u življenju?
Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju?
Gdje je znanje koje smo izgubili u informacijama?

Where is the life we have lost in living?
Where is the wisdom we have lost in knowledge?
Where is the knowledge we have lost in information?

T S Eliot, Chorus I from ‘The Rock’

Uvod

Slučajnost je što se dalje krećemo u informacijsko doba, to se izgleda civilizacija više približava slomu? Svijet je preplavljen podacima. No jedan se binarni bit ne razlikuje od bilo kojeg drugog. Sirovi su podaci mesmisleni i beskorisni sve dok ih ne klasificiramo, postavimo u kontekst, interpretiramo ih i shvatimo njihovo znaćenje i značaj. Čak i onda, njihova istinska vrijednost emergira tek kad ih koristimo kako bi mudro odlučivali. Čini mi se, kako ne trebamo više informacije, već više mudrosti za dobro korištenje onog što imamo. No kako ostvariti prijenos iz informacije u mudrost?

Dozvolite mi iliustriranje takvog stajališta razmatranjem svojih bankarskih transakcija, predstavljenih bitovima u kompjuteru. Ako naišem na te bitove izolirane, bit će besmisleni. Mogli bi jednako tako biti dnevni temperaturni maksimum, rezultat nekog eksperimenta ili digitalna slika. Za davanje smisla, moramo znati da ti bitovi predstavljaju moj vlastiti prihod i trošak, izražen u sterling funtama. No još više od toga moram znati njihov značaj. Moram znati kako novac djeluje kao medij razmjene, te shvatiti operacije bankarskog sustava. No čak i ako se ima to kontekstualo znanje, još uvijek možda ne možemo odlučiti što činiti. Trebam li kupiti kameru koju ćelim ili kaput koga trebam? Trebam li se zadužiti ili barem malo štedjeti? Što je mudro činiti?

Na socijalnoj razini se susrećemo sa sličnim temama svakog dana. Eksperti interpretiraju informacije o kompleksnim temama različito. Tkomu bi trebalo vjerovati u diskusijama o nuklearnoj energiji nasuprot energiji vjetra? Ili o dosegu i brzini globalnog zagrijavanja, te što bi sami trebali uraditi u vezi toga? Ili o realitetu telapatije? Ili o moći izliječenja molitvom? U svim tim slučajevima, raspoložive informacije su iste, no zaključci su potpuno konfliktni. Zašto je to tako? I kako možemo postići veće razumijevanje i veću mudrost?

Činjenica, percepcija i vjerovanje

Prvi je korak prepoznavanje da zapisani, verificirani i identificirani podaci nisu 'činjenice' u smislu postojanja ili predstavljanja istine. 'Činjenica' u bilo kojoj situaciji zavisi o načinu na koji interpretiramo podatke, a na našu interpretaciju utječu vlastita uvjerenja, svjetonazor, mentalni modeli, struktura i procesi mozga te drugi faktori.

Žirafa

Za većinu ljudi ova mustra crnih crta ne predstavlja na prvi pogled ništa i nema smisla. A onda odjednom vide glavu žirafe. Na papiru se oznake nemijenjaju, iste su, nezavisno o tomu vidi li promatrač žirafu ili ne. Žirafa nije ekstra informacija, već znaćenje mustre, znaćenje koje smo nametnuli u procesu gledanja. Nismo slobodni sagledati bilo što odaberemo, no ne bi mogli vidjeti žirafu, da nismo od ranije imali sliku žirafe u memoriji. I sve dok nam se ne kaže kako se radi o žirafi, možemu nam pričinjati druge mogućnosti, kao što je lice Pierrot-a, koga možemo vidjeti moj partner i ja.

percepcija žirafe proizlazi iz napora ne bi li se mustri dao smisao. Slično nas i instrumenti opskrbljuju s objektivnim, podacima u kojima nema koncepata, a naš um je onaj koji ih interpretira, dajući im znaćenje uspoređivanjem sa svojim mentalnim modelima. Dakle, znanstvena otkrića nisu inherentna sirovim podacima, već emergiraju iz percepcije znaćenja. Kako je to rekao Paul Davies u "Problem mita - The Matter Myth" : "vrijeme i opet vrijeme (fizičara) nesvijesne obrade svojih podataka ne bi li se uklopili u pretpostavljene ideje. Katkada, nekoliko različitih eksperimentatora će pažljivo mjeriti istu količinu i konzistentno dobiva krive odgovore, jer se radi o odgvoru kojeg nisu očekivali". Dakle, činjenice o prirodi nisu fiksni, objektivni bitovi informacija koji čekaju svoje razotkrivanje, već mustra razotkrivana našim mentalnim konstruktima.

Nadalje, znanstveno znanje počiva na nedokazljivim uvjerenjima i pretpostavkama. Kako je to izrazio Karl Popper: "znanstveno je otkriće nemoguće bez vjere u ideje koje su špekulativne naravi i katkada čak potpuno zbunjujuće, vjeri koja je kompletno neopravdana sa stajališta znanosti i koja, je u skladu s tim, 'metafizička'." A Conrad Waddington tvrdi kako "metafizička uvjerenja znanstvenika imaju definitivan i razotkrivi utjecaj na rad kojeg on producira". (Oba citata iz Goldsmith, E. (1988) "Put: ekološki svjetonazor - Ekolog - The Way: An Ecological World-view The Ecologist", Vol. 18, br.. 4/5, str. 162)

Parapsihologija pruža dobru ilustraicju toga, kako to otkrivaju dva članka u New Scientist (13.3.2004.). John McCrone ukazuje na to kako kod izvođenja identičnih eksperimenata znanstvenici koji vjeruju u paranormalne fenomene će vjerojatnije dobiti pozitivne rezultate od onih koji ne vjeruju. A Robert Matthews tvrdi kako nalaze parapsihologije odbija matica znanosti jer oni ne vjeruju u mogućnost takvih rezultata, a ne zbog nedostatka kvalitete istraživanja. Slično i John Ziman u "Pouzdanom znanju - Reliable Knowledge" tvrdi kako znanstvenici mogu otkriti matematički svemir ne zbog njegove prirode, već zato što je to što oni traže. Priroda može otkriti druga lica onima, kao što su autohtoni ljudi, koji pristupaju prirodi drugačije.

Do sada sam se fokusirao na suvjektivitet percepcije i znanja koje se stvara interpretacijom podataka. Ako prihvatimo tu subjektivnost, vrata su otvorena za druge načine znanja koja se često odbacuju kao nevrijedna jer su subjektivna. Ona uključuju intuiciju, duhovna znanja i iskustvena znanja kroz odnošenje.

Intuicija

Velika otkrića znaosti uglavnom počinju sa slutnjom koja se dokaže ispravnom i često završava sa zaključkom temeljenom na estetici. Slično i inspiracija pjesnika, kompozitora i slikara odnosno kipara potječe od intuicije, ne razuma. A strategije velikih državnika i generala su uglavnom rezultat intuicije, premda se analize mogu koristiti za razradu detalja. Normalno radimo ono za što sojećamo da je ispravno ili lijepo, podržani analizama, a ne obratno.

Intuicija dolazi izravnom percepcijom kada nastojimo duboko prodrijeti u nešto umjesto stajanja u pozadini ne bi li dobili objektivni pogled. Njeni uvidi se ne mogu doseći mislećim umom i mogu radikalno promijeniti našu percepciju. No intuitivni bljeskovi se rijetko događaju slučajno. Oni su uglavnom kulminacija perioda intenzivnog mišljenja, iza koga slijedi san ili relaksacija tijekom čega dolaze uvidi. Na tom mjestu, cijelo se tijelo relaksira, popuštaju napetosti zbog neriješenog problema. I stvarno, kineziologija identificira odgovore na pitanja testiranjem fizikalnog odziva.

Duhovno znanje

Duhovno znanje ide iza intuicije. U svojoj knjizi "Rješenje - Solution", William Bloom opisuje duhovnost kao nešto što uključuje osjećaj postojanja u i povezanosti sa svemirom napunjenim ljepotom, misterijem i znaćenjem. Ono ulkjučuje istraživanje i produbljivanje te veze, uključujući i propitivanje zašto smo ovdje, odakle dolazimo i kuda idemo. U nešto drugačijem raspoloženju, Roberto Assagioli, utemeljitelj Psihosinteze - Psychosynthesis, opisuje duhovnost kao "zainteresiranost za razmatranje problema života iz višeg, prosvijetljenog, sintetičkog stajališta, za testiranje svega na osnovi istinskih vrijednosti, pokušavajući dosegnuti bit svake činjenice, ne dozvoljavajući si ni zaustavljanje na vanjskim pojavnostima niti na vjerovanju u izrečena, tradicionalna i prihvaćena stajališta, po kojima se svijet slučajno slobodno promatra, kao ni na svojim vlastitim inklinacijama, emocijama i unaprijed određenim idejama." (Iz transosobnog razvoja - From Transpersonal Development)

Prema Diani Whitmore u "Radosti učenja - The Joy of Learning", duhovno znanje može ulkjučivati:

novo shvaćanje prirode svemira

iskustvo odlaska iza normalnog prostora i vremena

osjećaj jedinstva sa svekolikim životom

jasno prepoznavanje misterije, čuda i strahopoštovanja

osjećaj beskrajnosti misterije, čuda i strahopoštovanja

jasnu perspektivu svog života te njegovog znaćenja i svrhe

osjećaj da je biće kanal veće, jače sile koji vodi kroz život

osjećaje radosti, ekstaze, mira. slobode, zahvalnosti, milosti, ljepote i slično.

Duhovno iskustvo i znanje se može ohrabrivati duhovnom praksom (vježbama) i nije zaštićeno samo za visoko duhovne il inadarene. Ono se događa milijunima običnih ljudi različitih vjerovanja uključujući agnostike i ateiste. Duhovno znanje može doći u snovima ili kroz mentalne slike, glasove ili riječi. Može postojati osjećaj svijetla ili normalna realnost može izgledati za trenutak transformirana ili se mogu pojaviti spontana sjećanja. No za mnoge to nije tako jasno il idramatično. Oni mogu imati nejasan osjećaj o nečemu ili unutarnji pritisak za poduzimanje akcije ili znakovitu sekvenciju naizgled slučajnih događaja.

Duhovno znanje često prati duboki osjećaj istine koji se ne može racionalno opravdati iako nosi nepokolebljivo osvjedočenje. Vidimo to kod religijskih učitelja kao što su Isus, Buddha i Muhamed, kod vizionara kao što je MartinLuther King te duhovnih revolucionara kao što je Gandhi. Posebno to iznanađuje kod utemeljitelja moderne fizike koji su također bili jako duhovni, uključujući Einstein-a, Schrödinger-a, Heisenberg-a, Planck-a, Pauli-ja i Bohr-a.

Znanje odnošenjem i iskustvom

Treći tip znanja kojeg želim opisati dolazi iz odnošenja i izravnog iskustva. Znanstvene metode ohrabruju odvajanje od objekta proučavanja, no takvim se pristupom često gube bogate dimenzije. Za istinsko znanje druge osobe, moram uspostaviti odnos s njom , a ne samo prikupljati osobne podatke. Za puno razumiejvanje prirode, moram se s njom susresti izravno svojim bićem, ne samo studirati znanost. Da bi postao duhovan, moram sam iskusiti duhovni prostor, a ne samo slušati Učitelja. Kako bi u potpunosti shvatio neku ideju, moram ući u dijalog s njom: propitivati, testirati, komparirati ju te stvoriti svoju. Takvo se znanje ne može poučavati iz baze podataka. To je dinamički proces koji angažira tijelo, emocije i dugjednako tako kao i um. To je odziv života na ono što je znano.

Martin Buber razlikuje dvije forme odnošenja: Ja - ono i Ja - Ti. Odnošenje Ja - ono prema onom što je znano je tipizirano znanstvenom metodom - objektivno, neosobno, neangažirano, bez osjećaja, korisno, povezano s mjerenjima i kalkulacijama, uzrokom i posljedicom, manipulacijom i kontrolom. No uprkos tom naporu razdvajanja istraživača od objekta proučavanja, česte su interakcije. Parapsihološki eksperimenti su pod utjecajem vjerovanja istraživača, rezultati testova na laboratorijskim životinjama se mogu mijenjati ljubavlju brižnih; biljke se odziaju na ljudske emocije; instrumenti se izgleda povremeno odzivaju na 'vibracije' svojih korisnika; a stanje kvantnih čestica je određeno ciljevima 'fizičara'.

Suprotno znanstvenoj objektivnosti, Ja-Ti odnošenje je osobno, ono angažira i unosi osjećaje; senzualna, ne-verbalna, ne-konceptualna komunikacija koja se može dogoditi bez svijesne svijesnosti. To je intimni susret bez razmišljanja o rezultatu u kom postoji međusobno davanje i primanje, obostrano dodirivanje, obostrano gledanje. Nije manipulativan ili iskorištavajući, već brižno participativan u egzistenciji drugog. To je iskustvo jednosti sebe i drugog, sinergija kroz koju svatko postaje punije od sebe samog. većina nas doživljava I-Ti odnošenje s svojim roditeljima, obitlejima, partnerima, prijateljima ili kućnim ljubimcima. Dans smo manje bliski u takvom odnošenju s biljkama, stijenama, strojevima ili idejama.

Mogu se odnositi prema stablu kao prekrasnoj slici ili elegantnom plesaču, kao pri,mjeru određene vrste ili kao ekosustavu drveća, lišaja, epifita, insekata i ptica. Ili ga mogu mjeriti i kvantificirati, te simulirati na svom kompjuteru. U svim tim slučajevima, stablo ostaje objektom, jedno Ono. No mogu se odnositi prema stablu kao Biću koje je svijesno moje prisutnosti i dodira i ljubavi; koja privlači moju pažnju i 'govori mi' svoju ćivotnu priču, nudeći mi društvo, empatiju i zaklon. Mogu se susresti sa samim stablom slobodan od bilo kakve konceptualizacije. Čineći tako, trebam negirati druge načine znanja, što će produbiti i proširiti moju vezu sa stablom kao Bićem.

Bit Ja-Ti znanja se pojačava odnošenjem između starosjedioca i njihove zemlje. Prema David Peat-u u Blackfoot fizici, znanje je za njih živa stvar. Ulazimo u odnošenje s duhom tog znanja svojim srcima, umovima, dušama i duhovima. To je znanje neodvojivo od zemlje (Schumann-ove frekvencije Zemlje, koje se nlaze i u našem tijelu - op. MK) i njenih ljudi; ono se ne može prevoditi, pisati u knjigama ili transponirati nekom tko živi tisućama kilometara daleko. Također j enemoguće formirati takvo odnošenje s modernim materijalima i strojevima. Mike Cooley (u "Arhitekt ili pčela? - Architect or Bee?") opisuje kako bi kvalificirani staromodni serviser održavanja slušao i dodirivao avionski generator, korektno dijagnosticirajući bilo koji kvar i procjenjivao njegovu pouzdanost temeljem svog životnog iskustva. Mizchell slično opisuje kako je tradicionalni kovač u Tanzaniji mogao odrediti težinu komada otpada u svojoj ruci, te kako je motrenjem tijekom zagrijavanja i kovanja, što je uključivalo i slušanje i mirisanje, nakon čega bi znao za koju je svrhu najbolje prilagođen (vidjeti "Iskustva u primjerenim tehnologijama - Experiences in Appropriate Technology").

Mudrost

Nakon istraživanja prirode informacija i znanja, vrijeme je usmjeravanja pažnje na kompleksni kvalitet, mudrost. U njenom je centru ideja teženja najboljem završetku s najboljim sredstvima, no naše društvo često teži najboljim sredstvima bez brige o rezultatima. Ako je nešto tehnički moguće, učinit ćemo to nezavisno o posljedicama. Zatim težimo ekonomskoj učinkovitosti, proizvodnosti i rastu bez ikakvog ikada sebi postavljanja pitanja, zašto je to važno, je li to ispravno ili hoće li nam to pomoći u ostvarivanju onog čemu stvarno težimo.

Racionalno znanje doprinosi mudrosti, no nije dovoljno. Njega treba integrirati s intuitivnim i duhovnim znanjem te se mora prekaliti moralnim smislom ispravnog. Međutim, mudre odluke nisu nužno u skladu s normama ispravnog i neispravnog, no mogu redefinirati što je prihvatljivo. Također je važno vidjeti što vrijedi i tomu težiti. često mudrost emergira kroz propitivanje pravih pitanja, a ne pronalaženja pravih odgovora, te kroz trajnu otvorenost prema novim idejama i informacijama.

Filozofi antičke Grčke su vjerovali, kako biti mudar znači živjeti u harmoniji, ljepoti i istini, poznavati sebe i težiti moralnom savršenstvu. Dakle mudrost sadrži izvanredni osobni razvoj. Mudra osoba je uravnotežena, integrirana i cjelovita, samo-svijesna, te u harmoniji sama sa sobom, empatična, razumijevajuća, strpljiva, sućutna i puna humora. Mudra osoba zna kako učiti iz griješaka, te se ne boji promijeniti svoj um. Ona procijenjuje evidentn kao i savjet, te jasno, osjećajno i fer prosuđuje, uzimajući u obzir kratko i dugo ročne posljedice.

Pridruživanje mudrosti i uravnoteženosti, cjelovitosti iharmonije u zapadnoj misli je usporedno s Tao-ističkim traženjem uravnoteženosti i harmonije između yin i ynag-a. Nikada za sigurno ne možemo znati kada smo na onom, što taoisti nazivaju "putom", no neravnoteža se razotkriva kada nam akcije ostvaruju neočekivane rezultate, pa je putovanje vjerojatnije prema nekom kraju bilo kojeg spektra. (drugim riječima svki je put, put u taoističkom smislu - op. MK)

Harmonija ne znači uniformnost, kao što je pjesma s jednom notom ili ples samo s jednom figurom. Harmonija je prije svega ples u kojem se note i kretanja velikog raspona stapaju u ugodnu cjelinu. Ne samo što je harmonija kompatibilna s raznolikošću, već je i nemoguća bez nje. Harmonična zajednica emergira kada svi ljudi s različitim talentima, ukusima i temperamentima doprinose kraciji zajednice.

(Ovo raspravljanje o mudrosti je temeljno na mnogim izvorima, uključujući Siu, R. G. H "Tao znanosti -. The Tao of Science"; R. J. Sternberg (Ed) "Mudrost: priroda, izvori i razvoj - Wisdom: Its Nature, Origins, and Development"; Maxwell, N."Od znanja do mudrosti - From Knowledge to Wisdom"; Cooper, J. C. "Yin i Yang: Taoistička harmonija suprotnosti - Yin and Yang: The Taoist Harmony of Opposites")

************************

Očajnički trebamo pomak s informacijskog društva prema društvu, koje integrira racionalno znanstveno, intuitivno, duhovno i iskustveno znanje s cilje dosezanja mudrih odluka. U slijedećem ću tekstu sugerirati neke putove, kojima se to može postići.

Pristup: javanc 3 komentari Print Send stajališta (68)

Indeksirano s : information, knowledge, wisdom, intuition, relationship, experience, spirituality, perception, belief, science, Taoism, reason, harmony

Teženje mudrosti

Objavljeno 19.5. 2007.

Malcolm

Zajedno s prethodnim tekstom, ovo je neđto uređena verzija članka publiciranog u časopiu Network, br. 91, ljeto 2006. The Scientific and Medical Network.

U prošlom sam tekstu diskutirao koncepte informacije, znanja i mudrosti. Sada želim sugerirati tri faze kojima se možemo kretati od informacijskog društva prema mudrom društvu. Prva je proširivanje znanstvenog testa pouzdanosti znanja, kako bi se bi se ulkjučili i drugi načini znanja. Druga je teženje mudrosti kolektiva a ne znanju individualnog eksperta. A treća je razvijanje kritičkih pitanja za evaluaciju mudorsti alternativnih akcija.

Testiranje pouzdanosti znanja

Najveći izazov s kojim se susreću svi načini znanja je uočavanje razlike istinitosti pouzdanog znanja od gluposti, obmane, fantazije ili masovne halucijancije. Velika snaga znanstvenog pristupa je u upornom testiranju znanja pomoću objektivnosti, kvantificiranja i repliciranja. No te metode nisu odmah primijenjive na intuitivno, duhovno ili eksperimentalno znanje. Dakle kako provjeriti pouzdanost takvog znanja?

S jedne strane, ako želimo postati mudrijim, mormao njegovati subjektivne uvide te vjerovati znanju srca kao i glave. S druge strane, moramo biti svijesni kako ne možemo uvijek biti sigurni u istinitost bilo kojeg znanja. Moramo oprezni, stalno izazivajući ono što mislimo da znamo, te održavati kritičko, propitujuće stajalište. moramo živjeti s nesigurnošću u ono što trenutno vjerujemo, jer se može pokazati netočnim.

U nastavku ću sugerirati neka ključna pitanja koja se mogu koristiti za procjenu pouzdanosti bilo kojeg znanja. Molim vas, dodajte to svojim već postojećim pitanjima.

Koliko je pouzdan i vjerodostojan izvor?

Mnogo toga što 'znamo' smo preuzeli vjerujući u autoritet, bilo roditelja ili učitelja, doktora, znanstvenika, svećenika ili gurua, novina, TV-a, knjige ili svetog tkesta. Možemo testirati pouzdanost izvora slijedećim pitanjima:

je li ta osoba studirala tu temu ili ima li izravno iskustvo s tom temom?
je li osoba ili organizacija poznata po svojoj pouzdanosti i integritetu i točnosti svojih informacija?
postoji li skriveni plan ili motiv?

Djeluje li to znanje prilikom primjene u praksi?

Ovaj je test u podlozi znanstvene metode i jednostavno se primijenjuje na prirodne znanosti i tehnologiju. No postaje kompleksnijim glede društvenih tema. Prije nego što ga možemo primijeniti, moramo se pitati na pr:

što želimo?
od kakve nam je vrijednosti?
što ispravno, pravdeno i dobro?
kako možemo uravnotežiti sukobljene ciljeve? Na primjer, ćelimo li spektakularnije tehnologije ili želimo sretno živjeti unutar harmoničnih društava i prosperirajućih ekosustava?

Je li znanje interno i eksterno konzistentno?

Jedan od ključnih testova znanstvenog znanja je provjera njegove konzistentnosti s drugim, povezanim nalazima. Slična pitanja se mogu postaviti i ua ne-znanstveno znanje.

je li ideja slična, drugačija ili komplementarna ili je kontradiktorana prihvaćenim 'istinama' naše ali i drugih kultura?
je li ideja etična i pravedna unutar naše kulture?
čini li ispravnim u kontekstu našeg društva?

Ima li to znanje smisla?

ima li mi to znanje smisla intuitivno jednako kao i intelektualno?
ima li to znanje smisla u skladu s utemeljenim sustavom misli, kao što je zapadna logika, taostička ravnoteža yin i yanga ili s rezoniranjem starosjedilaca?

U tom kontekstu, možda je moguće simultano držati različite ideje, od kojih svaka izražava jedno lice istine a koja kolektivno daje dublji uvid od bilo koje ideje zasebno. primjeri uključuju dualitet čestice - vala kvantne fizike te napetosti između transcendentne i imanenetne vizije duha.

Podržavaju li drugi ljudi to znanje?

imaju li oni koji ga podržavaju primjereno iskustvo i/ili kvalifikacije?
jesu li svi educirani u istoj disciplini ili su pod utjecajem istih učitelja, lidera ili kolega, ili potječu iz različitih miljea?
jesu li korištene metode i dobiveni rezultat javno dostupni i otvoreni detaljnom ispitivanju?
koliko je puta proces, koji je vodio tom znanju bio ponovljen i procijenjen ispravnim?
proizlazi li to znanje samo iz jedne kulture ili sub-kulture ili ga nalazimo ispravnim u više kultura?

Iskorištavanje kolektivne mudrosti

U našem kompleksnom svijetu se ne može naći niti jedna jedina osoba, niti ekspertna grupa ili svećenstvo, niti vlada koja bi mogla biti izvorom sve mudrosti. posebno znanstvenici nemaju nikakav specijalni autoritet kada se radi o integriranju znanstvenog znanja s drugim načinima znanja i osiguravanja njegove mudre uporabe. No slobodna zajednica je puna običnih ljudi koji kolektivno imaju veliku mudrost. Moramo iskoristiti tu kolektivnu mudrost i naučiti vjerovati toj mudrosti.

Time se ne želi reči, kako nam nisu potrebni mudri lideri. Jer mudri lideri slušaju i izvlače mudrost iz svojih kompanija. Oni stapaju različita mišljenja u koherentnu zajedničku viziju i izražavaju tu viziju na načine koji ljudi razumiju, kako bi ih vizija insipirirala na djelovanje za njeno ostvarivanje. A po inspiriranju djelatnika, taoistički lider se povlače u pozadinu i dozvoljavaju svojim sljedbenicima vjerovanje kako su sve sami učinili.

To je potpuno drugačije od pristupa drutšvenih znanstvenika, koji teže shvaćanju ljudskog ponašanja i društvenih sustava kako bi predvidjeli učinke različitih politika. U biti, to omogućava neuračunljivim ekspertima, korporacijskim managerima i beskrupuloznim političarima manipuliranje ljudima. Umjesto toga bi sugerirao kako put mudorsti ima vjeru u kolektivnu mudrost ko-operativne zajednice, uključujjući zaposlene na radnim mjestima, za identificiranje i razriješavanje vlastitih problema.

Postoji bogato naslijeđe pristupa lokalnim, izvornim, temeljnim demokracijama (grassroots democracy) koje se mogu nadograđivati. A postoji barem jedan proces dizajniran za olakšavanje kolektivno istraživanje subjektivnih pitanja. Razvijen od John Heron-a i drugih, kooperativno istraživanje (grassroots democracy) se oslanja na kritičnu grupu a ne na vanjske autoritet. Ono je primijenjivano na mnogim podrušjima (temama) uključujući profesionalnu praksu, organizacijske strukture, alternativne stilove življenja i različita stanja svijesti.

Evaluiranje mudrosti alternativa/varijanti

Potraga za mudrošću zahtijeva individualno i kolektivno odlaženje iza (onkraj) testiranja pouzdanosti našeg znanja kako je to gore prodiskutirano, prem evaluiranju alternativnih vjerovanja/uvjerenja, svjetonazora, teorijskih radnih okvira, percepcija, vrijednosti i smjerova akcija. Primjerena pitanja mogu biti slijedeća:

bi li usvajanje toga dovelo moj model realiteta bliže tčci ravnoteže i harmonije ili bi me odvelo prema ekstremu? Bi li time bila stvorena tendencija moje zajednice i društva prema ravnoteži ili prema ekstremu?
između konfliktnih 'činjenica', percepcija, teorija, planova, itd. koji vodi najpozitivnijem svjetonazoru? Mogu li se dobiti dublji uvidi zadržavanjem napetosti između više njih? Postoji li način njihovog integriranja u koherentnu cjelinu?
koliko se to može komparirati s učenjima takvih ljudi kaošto su ličnosti Buddha-e, Isusa, Gandhi-ja ili Dalai Lama-e? Proizlazi li to iz ljubavi, samilosti i razumijevanja za sva bića/svo postojanje? Ili to proizlazi iz emocionalnih potreba te želje za slavom i moći?
kako bi usvajanje toga utjecalo na način moga življenja? Ako djelujem u skladu s tim, kako će to utjecati na moje fizikalno, emocionalno, psihološko i duhovno blagostanje odnosno drugih ljudi i drugog postojanja? Bi li slijeđenje tog znanja reduciralo degradiranje okoliša i iskorištavanje resursa, te nasilje i rat te i/ili glad i siromaštvo?

******************

Ako čovječanstvo i Zemlja trebaju dobru budućnost, moramo naći načine iskorištavanja naših kolektivnih izvora mudrosti kako bi mudrije odlučivali. Vjerujem kako sugerirani pristup u zadnja dva teksta pruža barem početnu točku.

Javni pristup 1 Comment Print Send views (91)

Markirano s: information, knowledge, wisdom, cooperative inquiry, experience, values, goals, ethics, intuition, taoism, yin-yang, leadership, spirituality

Malcolm's Blog - Kako pobijeđujemo klimatske promjene: buduća povijest

Objavljeno 23.5.2007. Malcolm

Napisan 2005, ovaj neobjavljeni esej ilustrira principe iskorištavanja kolektivne mudrosti opisane u prethodnom tekstu. Nadam se kako će Vam biti stimulativan i inspirativan.

Između top tema, dok slavimo 2050. vrijeme je za reflektiranje na naše napore u borbi s globalnim zagrijavanjem. Temperatura Zemlje je sada znatno viša nego što je bila na prijelazu stoljeća, distribucija klimatskih zona je drugačija a razina mora je viša. No najgori strahovi se nisu materijalizirali a postojeći trendovi i projekcije indiciraju stabiliziranje klime u slijedećih sto godina. Pa što se dogodilo? Zašto su ljudi, korporacije i vlade djelovale nakon mnogo godina negiranja, odgađanja i nepreuzimanja odgovornosti? Koji su ključni faktori preokrenuli tok? Da bi odgovorili na ta pitanja, moramo se prvo povući i zauzeti šire stajalište.

Globalna kriza

2005. je evidentnost klimatskih promjena jačala skoro svakodnevno. Sezona uragana na Karibima je bila do tada najgora. Plohe ledenjaka i snijega su se povlačile. Golfska struja je slabila, povećavajući strah od mini ledenog doba i zapadnoj Europi. Suše, poplave i šumski požari su divljali mnogim područjima. Istančani klimatski pomaci su dodavali stres i na ekosustave, vrste i agrikulturu. trendovi atmosferskog ugljičnog dioksida i temperatura planeta su bez milosti nastavljali penjati. A postojalo je i upozorenje na pozitivnu povratnu vezu, koja bi mogla pokrenuti ireverzibilno zagrijavanje.

No klimatska promjena nije bila jedini globalni problem s kojime se suočavalo čovječanstvo tog vremena. Drugi problemi su uključivali uništavanje prirodnog okoliša, siromaštvo i terorizam. Manje isticani no važni izazovi su bili iscrpljivanje naftnih rezervi i rezervi prirodnog plina, brzina tehnološke promjene, moć korporacija, religijski fundamentalizam te gubitak znaćenja i svrhe u post-industrijskim društvima.

Zajedno su ti problemi konstituirali kompleksnu krizu civilizacije s dubokim povijesnim korjenima. Duhovne vrijednosti kao što su poštenje, integritet i zajedništvo, naslijeđene iz srednjo-vjekovnih vremena formirale su nepriznate temelje za industrijskog društvo. Od renesanse su te vrijednosti međutim stalno erodirale. Zamijenjene su konkurentskim samo-interesom, individualizmom i hedonističkom potrošnjom - vrijednostima koje su se izdigle iz nmehanicističkog, utilitarističkog svjetonazora klasične znanosti i kapitalističke ekonomije.

Reflektirajući te vrijednosti, vlade su širom svijeta dale primat ekonomskimciljevima. Fokusirale su se na rast BDP-a (GNP) istovremeno neuspijevajući uočiti, kako se rasipa prirodni i društvnei kapital o kojima ekonomija zavisi. Dok je rastao BDP, mislilo se kako je sve u redu sa svijetom. No BDP je nastavljao rasti, čak i kada je kvalitet života i okoliša počeo padati zbog tih zastarjelih indikatora, koji nisu uzimali u obzir bilo koju ekonomsku aktivnost korist makar je popravljala štetu učinjenu drugim aktivnostima.

S uvidom u prošlost, možemo sagledati kako kriza nije mogla biti riješena sve dok se taj trend nije preokrenuo. Duhovne vrijednosti su se morale ponovno utemeljeiti. Dobrovoljna jednostavnost morala je zamijeniti potrošački mentalitet. A svrha žitova se morala pomaknuti prema osobnom rastu, kreativnosti, odnošenju i zajednici. To se u stvari i dogodilo tijekom zadnjih 50 godina. No kako i zašto?

Koletivna paraliza

Početkom ovog stoljeća je bilo malo znakova učinkovite akcije glede očigledno velike krize. To bi se moglo ilustrirati refrenciranjem na klimatsku promjenu. Nacije, koje su se priključile Kyoto protokolu su proizvodile samo približno jednu trećinu globalne emisije ugljičnog dioksida, a ipak su, nacije koje su podržavale Kyoto protokol, kao one u Europi, neispunjavale prihvaćenje ciljeve smanjenja emisije. Glavni zagađivači, kao što su SAD, Kina i Indija nisu bile stranke tom protokolu, a mnogi ljudi su sumnjali da bi njihova strategija dobrovoljnih tehnoloških fikseva mogla djelovati. Pregovori o daljnjim međunarodnim sporazumima su se nastavljali u najboljem slučaju puževim tempom. U međuvremenu su se korporacije žalile što vlade nisu usvojilee politike, koje bi im omogućile primjereno dugo-ročno investiranje. Kao i pojedinci, bogati su većinom nastavili svoje rasupnički stil življenja, dok su se siromažni borili za preživljavanje.

Mnogi su faktori pridonjeli toj kolektivnoj paralizi. Ono što je prevladavalo u svemu je bila neizvjesnost o veličini i timing-u prijetnje. Znanstvenici su bili skoro jedenoglasni da je ljudska aktivnost prouzročila globalno zagrijavanje te kako je nužna trenutna akcija. No mišjenja su različita o vjerojatnom stupnju i brzini zagrijavanja i posljedičnom utjecaju. Na primjer, večina projekcija je pokazivala postupno zagrijavanje za Englesku, ali je rasla i svijesnost o mogućem naglom zahladnjenju ako Golfska struja nestane, Političari i korporacijski lideri širom svijeta su koristili tu neizvjesnost kako bi odlagali teške odluke.

Čak i da su željele odlučivati, demokratske vlade nisu mogle energično djelovati. U odsustvu jakih međunarodnih sporazuma, bojale su zbog potencijalne šteta za svoje nacionalne ekonomije, zbog čega bi izgubile vlast jer bi njihove politike 'udarile po džepovima' na što su glasači osjeltjivi.Bile su i spriječavane kompleksnih interakcijama između područnih politika i slabog odziva prevelikog broja instrumenata politike. Na primjer, veliko bi povečanje cijena energije opteretilo siromašne uz rizik guranja ekonomije u recesiju, a što bi imalo malo utjecaja na potrošnju bogate većine.

Korporacije su imale veliku moć, pri čemu su najveće imale veći ukupan prihod od BDP (GNP) mnogih zemalja. Naizgled su postajale okolišno i društveno odgovornije, no ispod površine su i dalje bili temeljni motivi konkurentska tržišta i kratkoročni financijski ciljevi managementa i dioničara. One su međusobno izigravale vlade, a davale su velike političke donacije kako bi osigurale brižljivi tretman. I dok su neke aktivno podržavale akcije vlada u vezi s klimatskim promjenama, druge su im se suprostavljale.

Znanstvenici i inžinjeri su bili kratkoročno nemoćni, jer je za glavne nove tehnologije trebalo tipično nekoliko dekada za razvoj i implementaciju. Već je bilo jasno i pred 50 godina kako je najbrži i najučinkovitiji način odziva na globalano zagrijavanje bilo kombiniranje jednostavnih, jeftinih, raspoloživih tehnologija uz promjene društvenog ponašanja. Pa ipak su vlada nastavljale svoju fasciniranost privlačnosti high-tech rješenjima. Bacale su ogromne iznose novca u istraživanje energije fuzije, uprkos činjenici što bi prvi kompletan reaktor mobao biti operativan ne prije sredine stoljeća. također je utrošeno mnogo napora na vodik, koji tek sada postaje glavnim izvorom energije- Slično su bile planirano tehnologije i prikupljanja i spremanja ugljika za pilot postrojenje, nočak i danas (2050. op. MK) su takva postrojenja instalirana samo n dvije trećine energana na fosilna goriva.

Mediji i reklamiranje su na početku ovog stoljeća nastavljali promovirati potrošački životni stil, uprkos rastućem i širećem utjecaju klimatske promjene. U odsustvu jednoznačnih predviđanja i jasnog vođenja, stanovništvo je uglavnom ostalo slijepo na tu svekoliko prevladavajuću i očito nekontrolirljivu krizu. Vjerujući kako individua ne bi mogla ništa sama postići, nisu ni pokušavali. A naviknuti na 'mnoga stanja', ljudi su čekali da za njih netko drugi nešto učini - bilo da su ti drugi vlade, korporacije ili znanstvenici. Oni koji su pokrenuli osobne akcije često su imali teškoće zbog nepostojanja infrastruktura koje bi te akcije podržavale. Javni transport je često bio neprimjeren, snabdjevanje obnovljivim izvorima energije nije uvijek bilo dostupno a mjesta prodaje za lokalne farme nisu bila dovoljna.

Suočeni s nesigurnom budućnošću i besmislenim životima, mnogi su ljudi bilo privućeni 'istinama' fundamentalizma. Fokusirajući se na život poslije života i vjeru, kako će nas Bog spasiti od naših gluposti, fundamentalizam ohrabruje negiranje problema i podržavanje status quo-a. Vjerovanje u apsolutnu istinu svojih doktrina vodili su nefleksibilnosti, netoleranciji i dogmatizmu u vrijeme kada su fleksibilnost, tolerancija i kreativnost bili stvarno potrebni. Ti negativni utjecaji bili su u suprotnosti s pozitivnom ulogom duhovnosti i duhovnih vrijednosti, kao što ćemo vidjeti.

Revolucija običnih ljudi

U toj kompleksnoj i nepostojanoj situaciji, vrlo je teško za kreatore politika vidjeti kako se izvuči iz te paralize. A činjenica da se svijet probio iz nje jednako se zahvaljuje kreativnim moćima sinkroniciteta, kaosu i samo-organizaciji kao i racionalnoj analizi i strateškim politikama. skicirat ću strukturalne promjene koje su se dogodile a u slijedećem ću dijelu propitivati dublje unutarnju transformaciju vrijednosti koje su to omogućile.

Svijet je bio suočen s dvije različite mogućnosti. Bogate nacije su se metaforički mogle povući iza zidina svojih dvoraca i spustiti most - odziv koji bi zasigurno bacio svijet u nasilje kaosa i okolišni slom. Ili se se briga i akacije svijeta mogle konstelirati oko nekih simboličkih tema. Na sreću, klimatska je promjena postala takvom temom.

Globalne su komunikacije osigurale znanje svih da se nalaze u istom čamcu. Nitko nije bio oslobđen utjecaja klimatske promjene, premda je ozbilijnost jako varirala. Po prvi put u povijesti je stoa, cijeli svijet bio suočen sa zajedničkim neprijateljem. I kao što su ljudi i nacije bile ujedinjene u ratovima u prošlosti, tako su sada naučile stajati zajedno u borbi za preživljavanje čovječanstva. Ta je prijetnja konačno stvorila most preko provalije zimeđu nacija, rasa i vjerovanja.

međutim nisu nacionalni ili korporacijski lideri galvanizirali planet u akciju. To su bili obični ljudi koji su pokrenuli izravne, lokalne akcije i zahtijevale učinkoviti odziv vlada i korporacija. Zajednice sub ile općenito jače u siromašnijim društvima, no ta revolucija običnih ljudi je počela u bogatim post-industrijskim nacijama gdje su ljudi imali vremena i resursa za angažiranje s globalnim kao lokalnim problemima. Suočeni s klimatskom promjenom, slomom okoliša i društva, kriminalom i terorizmom, ljudi su počeli propitivati vrijednosti i ciljeve svojih društava. A i kao odziva na stres na polsu i tranzijetnoj ugodi konzumerizma, počeli su tražiti nova znaćenja i svrhe svojim životima.

Ovaj je trend već bio prilično jak na prijelazu stoljeća. Pregled vrijednosti svijeta - World Values Surveys tijekom zadnjih dviju dekada dvadesetog stoljeća je otkrio rastući interes za duhovne stvari u većini naprednih industrijskih zemalja. Slično je procijenjeno 2000 kako postoji oko 130 milijuna kulturalnih kreativaca - ‘cultural creatives’ u SAD-u i Europi - skoro 25% populacije. To su bili ljudi koji su odbijali potrošačke vrijednosti u korist osobnog i duhovnog rasta, odnošenja i zajednice, ljudi koji su voljeli prirodu i bili zabrinuti za budućnost planeta.

Rani znakovi akcija zajednice u vezi s klimatskom promjenom su bili očiti 2005, kada je i mnogi gradovi počeli djelovati nazavisno o nacionalnim vladama. Rast koji je uslijedio je bio stimuliran s nekoliko faktora. Ideje i informacije su se sve više dijelile i diskutirale preko Interneta. Takošer su uspostavljeni mnogi centri za demnstriranje alternativnih tehnologije i stilova života. To je uključivalo vizionarske projekte u Engleskoj, kao što je eko-kuća u Beddington - u, te jedan integrirani energetski sustav u Woking-u. Na razini zajednice nisu bili pioniri samo zajednice kao Findhorn Community i Centar za alternativne tehnologije - Centre for Alternative Technology, već i novi projekti ko-stanovanja - co-housing projects, te rastući broj eko-sela - ecovillages. Mnoge su takve zajednice nudile edukaciju o relevantnim temama u spektru od kompostirajućeg zahoda do upravljanja konfliktima.

Vitalno za uspijeh te revolucije je bilo prepoznavanje kompleksne, interaktivne prirode planetarne krize. Grupe koje su bile zabrinute za klimatsku promjenu, na primjer, su shvatile kako se globalno zagrijavanje ne bi moglo zaustaviti ako se ne razriješi siromaštvo. Shvatili su kako siromašnije nacije ne bi mogle prestati poticati potrošaki životni stil i ograničiti svoju rastuću emisiju ugljika sve dok bogati ne bi prije reducirali svoju rasipnu potrošnju i demonstrirali u praksi podršku ekonomskoj pravdi. Dakle, kao i kampanje za reduciranje emisija stakleničkih plinova, aktivisti su promovirali dobrovoljnu jednostavnost te promišljali masivne transfere iz obrambenih proračuna u pomoć za razvoj, oslobađanje od dugovanja i konzerviranje okoliša.

Preokret se dogodio kada su različite grupe prepoznale svoje zajedničke vrijednosti i interesa, pa su počele surađivati. Umjesto tisuća izoliranih organizacija od kojih je svaka vodila svoju malu kampanju, počele su emergirati koalicije. Najprije su se pojavile između grupa s bliskim interesima, no sve su više uključivali i odvojene teme, koje su uključivale okolinu, mir, razvoj i duhovnost. Te koalicije su koordinirale akcije kao što su edukacija, publicitet, lobiranje, ulični protesti, demonstracije, te prikupljanje novca, uveliko povečavajući tako svoj kredibilitet i utjecaj.

Druga prekretnica se slijedila s povečanjem broja klimatski povezanih prirodnih katastrofa. Oluje, poplave, suše i požari su doveli vladine resurse do kolapsa. Rezultat je bio suočavanje s izborom. Ili prerastanje u nasilje i anarhiju, kao što se to dogodilo kada je New Orleans bio pogođen uraganom katarina 2005. Ili su se mogli naučiti udruživati i samo preuzeti brigu o sebi, što mngo zapadne zajednice nisu činile od Drugog svjetskog rata. Većina je kasnije slijedila taj put. Izrađeni su planovi za hitne slučajeve, uspostavljeni timovi u susjedstvima, komunikacijski sustavi, skladišta ('ratnih') zaliha i uređaja. Sve su više njihove napore podržavale vlade, čime bi uobičajeno kasno, prepoznavala vrijednost zajedničke akcije.

Treća prekrentica se dogodila kada su zajednice počele gledati iza nošenja s problemima katastrofa i surađivati na minimiziranju budućih klimatskih promjena. Nekoliko faktora je podržalo tu fazu. Najrpije, svijesnost o sporosti odnosno kašnjenju odziva planetarnih sustava, donjelo je osjećaj urgantnosti. Bilo vrijeme imperativa za trenutno djelovanje bez čekanja na vlade, korporacije ili nove tehnologije. Drugo, rastuće shvaćanje da mogućnosti transformiranja kaotičnih, samo-organizirajućih sustava malim poremećajima, dovelo je do razumijevanja da individue i zajednice nisu bespomoćne žrtve okolnosti. Već da su moćna sila za promjenu. Treće, novi internetski software je olakšao pojedincima da postanu aktivni u događajima zajednice i u formiranju autonomnih ad hoc akcija grupa za rješavanje specifičnih problema. I konačno, ljudi su se počeli pokretati iza svojih uskih vlastitih interesa i političkog aktivnizma motiviranog prosudbama, strahom i bijesom. Umjesto toga su počeli djelovati iz duhovnih vrijednosti ljubavi, simpatije, kooperiranja i znajedništva - transformacija koju ćemo istražiti detaljnije nešto kasnije.

Grupe zajednica su počele s promoviranjem jednostavnih promjena ponašanja kako bi uvjerile svoje susjede za smanjivanje zagrijanosti svojih prostora i oblačile veste. One nisu samo isključivale svoja svijetla i uređaje kada se ne koristei, već su zagovarale kampanjama, zatamnjenje uredstkih prostorija noću, islkjučivanje reklama nakon ponoći i reduciranje učinog svijetla na minimum potreban za sigurnost. Promovirale su lokalne kulturalne događaje i odmor u svojoj okolini kako bi se reducirala putovanja, utemlejivanje zajedničke vožnje automobilima (car-pooling shemes) tamo gdje javni transport nije bio primjeren te pružale primjere hodanjem i vožnjom biciklima na kratki izletima.

Kasnije su se te grupe uključile u lokalnu proizvcdnju i distribuciju organske hrane, sheme obnovljive energije manjih razmjera, ponovno prilagođavanje starih zgrada, sađenje drveća i uspostavljanje pool-a zajedničkih strojeva, alata i uređaja. Mnoge od tih aktivnosti su kreirale prilike za nova mala poduzeća, pa je time pokretano lokalno zapošljavanje i ekonomska aktivnost. Mala su poduzeća također imala koristi jer su bila inovativnija i fleksibilnija od velikih korporacija a pružale su osobnije usluge. Sve su te aktivnosti jačale identitet zajednice i samo-pouzdanje, donoseći obnovljeni osjećaj znaćenja i svrhe.

Do 2020 je taj pokret počeo dosezati kritičnu masu umnogim zemljama. Do sada labave koalicije interesnih grupa su počele otkrivati kako njihove pristaše formiraju većinu glasača u nekim elektroatima. To im je omogućilo plasiranje uspješnih kandidata i na lokalnim i nacionalnim izborima. Po prvi put, postojao je put političke moći za muškarce i žene principa i duhovnih vrijednosti koji nije od njih zajtijevao kompromisa. Do 2030. 'kulturalni kreativci' su formirali većinu u mnogim lokalnim vladama i bili su predodređeni za preuzimanje nacionalne moći u nekim zemljama.

Ti su političari donijeli filozofiju po kojoj bi sva moć i sve aktivnosti trebale biti delegirane na najniže moguće razine, preokrečući time predrasude prema velikim vladama i poduzećima. Oni su prepoznali brži i fleksibilniji odziv zajednica glede emergirajućih situacija od velikih organizacija i centraliziranih autoriteta. Dakle, zagovarali su osiguravanje resursa lokalnim zajednicama, zajedno s moći odlučivanja s minimalnim kontrole.

Tako snažnim fokusiranjem na ulogu aktivnosti običnih građana, ne mislim implicirati nevažnost korporacija i vlada. Kao što je već uočeno, korporacije su bile vrlo moćne na prijelazu stoljeća. Danas su one još uvijek glavne snage ekonomije, no moć im je izblijedila. Za to postoji nekoliko razloga. Širenje duhovnih vrijednosti se već vjerojatno uvuklo u upravu. To je također vodilo velikom padu potražnje za potrošakom robom i povećanju potražnje za uslugama koje su se mogle riješiti lokalno. Organiziraju se sve učinkovitiji međunarodni bojkoti kompanija s nezadovoljavajućom praksom. A neizvjesnost tržišta zbog globalne krize favorizira manje, elegantne kompanije. Dakle, mnoge su se korporacije raspale ili podijelile na manje.

Vlade su igrale nekoliko uloga u tom periodu.. Postavljale su politike i zakonske radne okvire za ohrabrivanje i koordiniranje akcija koporacija i zajednica. Kanalizirale su sredstva tamo gdje je bilo potrebno. Preuzimale su odgovornost za glavne radove koji su bili izvan mogućnosti lokalnih zajednica, kao što je zaštita Londona i Manhattan-a od podizanja razine mora. Predstavljale su svoje elektorate na međunarodnim pregovorima na temama od emisije ugljika, izbjeglica iz nerazvijenih zemalja, do pomoći u razvoju, trgovini i tansferu tehnologija. Međutim, ne bi se trebalo zaboraviti kako im je omogućeno takvo konstruktivno djelovanje na tim temama samo zbog promijenjenih vrijednosti njihovih elektorata.

Iz takvog kooperativnog odnošenja između lokalnih zajednica i centralne vlade izraslo je novo područje u kom je politika razvoja i aktivnosti bil hranjena razmjeno informacija, ideja i resursa između svih razina i preko svih sektora. dakle, informacije su počele teči slobodno narpijed natrag između internacionalnih tijela, nacionalnih i regionalnih vlada, korporacija, ne-vladinih organizacija, lokalnih zajednica i pojedinaca. ti tijekovi nisu bili ogrnaičeni samo teme promjene klime, već su obuhvaćale sve od pomoći kroz komuniciranje, energijom i hranom, do tehnologije, trgovine i transporta. Razvoj tog dinamičkog područja je bio moguć zbog brze evolucije komunikacijskih i informacijskih tehnologija, te slobode koju su donosile za formiranje ad hoc konzultacije ili ad hoc grupa o bilo kojoj temi .

Transformiranje vrijednosti

Do sada sam se koncentrirao na vanjske vidljive aspekte revolucije običnih ljudi. Vrijeme za usmjeravanje pažnje prema unutarnjoj, duhovnoj transformaciji koja je to omogućila-

2000. je primarni cilj civilizacije bio maksimiranje prihoda i materijalna potrošnja. Slobodna tržišta i trgovina, proizvodnost radnih mjesta i ekonomska učinkovitost imali su prioritet pred siromaštvom, kvalitetom života i konzerviranjem okoliša. Rezultat su bila konkurirajuća, individualistička društva kojima je nedostajalo znaćenje i svrha; segmentirana društva su patila od visoke razine stresa, samoubojstava, kriminala i raspadanja obitelji.

Suprotno tomu, danas su centralne vrijednosti dostatnost, kvalitet življenja i odnošenje - koncept koji se tek pojavio pred 50 godina. Prihod i potrošnja više nisu važni motivatori. Umjesto toga preferiramo živjeti materijalno jednostavne živote duboko povezane s prirodom. posvećujemo se kreativnosti i umjetnostima, osobnom rastu i blagostanju, odnošenju i zajedništvu. A time naši životi dobivaju znaćenje i svrhu.

Uspoređujući se s vremenom prije 50 godina, sada bogati troše manje, putuju manje, odbacuju manje otpada i više dijele. Pokazuju više brige za kvalitet okoliša, društveno blagostanje te za budućnost svoje djece i unuka. Asvijesniji su i posljedica svojih aktivnosti.U kombinaciji s novim tehnologijama, ova transformacija vrijednosti je reducirala emisiju ugljika post-industrijskih zemalja na 25% razine iz 2000. a razina i dalje pada. dodatno tomu, istraživanje pokazuje daleko viši razine zadovoljstva sa životom. U međuvremenu se dramatično poboljšao materijalni stanadard življenja i kvalitet žuvota u siromašnijim zemljama s neznatnim povećanjem emisije.

Kako su se ljudske vrijednosti i stil življenja promijenili tako drastično u manje od 50 godina? Kao i obično, djelovalo je mnogo faktora a povijesno istraživanje je neosjetljiv instrument za analiziranje motivacija pojedinaca i grupa. Ipak se osjećaj o uključenim procesima može otkriti iz osobnih dnevnika, zapisa u zajednicama i suvremenim događanjima.

Ranije smo vidjeli kako je 2000. približno 25% ljudi u post-industrijskim nacijama bilo kulturalno kreativno. Među njima su bili milijuni onih koji su razvili vrijedne osobne kvalitet i vještine treningom iz poslovnog managementa, radionice osobnog rasta i duhovne prakse. Kolektivno, njihove su vještine ulkjučivale stvaranje timova, olakšavanje funkcioniranje grupa, upravljanje konfliktima i procese odlučivanja. Stremili su postati dobrim komunikatorima, umreženim djelatnicima i slušateljima, koji su preferirali omogućavanju demokratskih akcije a ne preuzimanju komande. Kombinirali su znanje i intelektualne vještine s intuicijom i kreativnošću, te promišljali rješavanje problema holistički i mudro. Stoga ne čudi što su mnogi od njih emergirali kao lideri zajednica s povećanjem prirodnih katastrofa.

A upravo su njihove osobne kvaliteta i stil vođenja jače pozdravile zajednice od njihovih vještina. Najnapredniji među njima su javno pokazivali unutarnju ravnotežu i harmoniju, tihu vlastitu sigurnost osjećaj tko su stvarno. Izrazito usklađeni s prirodom, bili su samo-svijesni i samo-refleksivni. Velikog srca, puni ljubavi i milosti, prihvaćali su ljude i situacije onakvima kakvi su stvarno bili. Utjelovljivali su svoje vrijednosti i djelovali s jasnim osjećajem znaćenja i svrhe. Bili su emocionalno zreli i razumijevali su vaćnost emocionalne otvorenosti i zajedništva u procesima grupe. Tolerirajući razlike, bili su otvoreni prema novim i drugačijim idejama. Sigurni u sebe i vjerujući u život, vidjeli su krize kao prilike za rast i promjenu. A kako su povečavao broj prirodnih katastrofa, smirujuće su djelovali kod suočavanja s gubitkom i strahom od smrti.

Naravno, vrlo je mali broj pojedinaca kombinirao sve te vejštine i kvalitete. No umjesto osvajanja osobnih moći, preferirali su raditi kao promotori u kooperativnim, demokratskim timovima u kojima su vještine i kvalitete moble biti uravnotežene i harmonizirane kolektivno. Njihov je stil vođenja tendirao onom iz priče o samozatajnom Taoistu, koji ne radi ništa a ipak je sve učinjeno; koji vjeruje u svoju uspješnost kada ljudi govore 'sami smo to učinili'.

U velikoj mjeri te kvalitet nisu bile urođene, već su se razvijale kroz trening, izliječivanje i vježbanje. U nesvijesnoj pripremi za liderstvo, mnogi kulturalni kreativci su polazili tečajeve osobnog i duhovnog razvoja, kao i speicifčne tečajeve liderskih vještina. Poduzimali su duboke unutarnje refleksije te raznolike terapije kako bi izliječili svoje emocionalne traume. Trenirali su duhovne vježbe kao što su meditiranje, molitva, samo-refleksija i vidovitost. neki su provodili vrijeme i intencionalni zajednicama gdje su izoštravali svoje vještine u praktičkim izazovima svakodnevnog života. A mnogi su se naučili brinuti o sebi u stresnim situacijama uspostavljajući jasne granice, uzimajući si vrijeme za duhovne vježbe ili samoću u prirodi. Drugim riječima, ti su ljudi imali relativno visoko razvijenu emocionalnu i duhovnu inteligenciju.

Dogodilo se nekoliko stvari s produbljavanjem globalnih kriza. na samo što su zajednice prepoznavale liderske vještine kulturalnih kreativaca, već su i vlade shvatile važnost akcija zajednica. Počele su financirati omogučivače, zaposlene s punim radnim vremenom, za stvaranje samo-pouzdanih zajednica i promoviranje promjene. Vlade su pružale trening onima, koje je privlačila ta uloga, kroz primjere onih već na takvim mjestima. Same su zajednice proširivale te prilike svojim članovimaa podržavanjem radionica osobnog i duhovnog rasta, treninga u duhovnim vježbama i nizu terapija. Rezultat je bio samo-ojačavajući ciklus razvoja zajednica.

Druga petlja pozitivne reakcije koja je transformirala društvene vrijednosti je bila neočekivana nuspojava tog procesa. Ljudi su otkrivali novi i obogačujući osjećaj znaćenja i svrhe u aktivnostima i uslugama zajednice. Stoga su počeli provoditi više vremena na aktivnosti zajednice a manje na ' maloprodajnoj terapiji' i potrošnji roba. Također su se, postajući svijesnim svoga unutarnjeg sebstva, odmicali od materijalističkih interesa prema duhovnim vrijednostima, pa su se njihovi stilovi življenja primjereno promijenili. Dakle, prekomjerna potrošnja je opadala prirodno, bez potrebe miješaja politika vlada.

Zaključak

Mnogo je stvari doprinjelo našem uspijehu u brobi s klimatskim promjenama u zadnjih 50 godina. No ako želimo izvuči kljuični faktor, onda to mora biti pomak od materijalnih prema duhovnim vrijednostima. Bez te transformacije, zasigurno bi lamentirali produbljavajući globalnu krizu, a ne slavili promjenu tendencije.

Javni pristup Add Comment Print Send stajališta (63)

Smrt: razbijanje velikog tabua

Objavljeno 28.04.2007.

Malcolm

Jučer sam se pridružio nekoliko stotina članova Findhorn zajednice na oproštaju od voljenog starijeg člana. I vrati osam se inspiriran, kao i uvijek sa sprovoda Zajednice i memorijalnih događaja. Inspiriran nasprovodu? Čujem vas kako pitate: je li taj čovjek ekscentrik? Ne mislim tako. Mislim samo kako Findhorn zajednica došla do boljeg odnosa sa smrti od većine zapadnog svijeta, pa bi želio podijeliti neke svoje osjećaje i misli o smrti.

(Usput, zaboravio sam na seriju napisa o Realitetu. Vratit ću se na realitet uskoro)

Smrt je veliki tabu naše kulture.Negiramo ju, uljepšavamo ju, skrivamo ju, činimo najviše što možemo kako bi ju odgodili ili izbjegli. Pilule i napitci protvi starenja su cvjetajući posao. A bogati su se poduzetnici povezali s vrhunskim znanstvenicima kako bi produžili život do milenija (extend life to millennia). A na kraju krajeva, smrt je jedno iskustvo života, drugačije od rođenja, koje je svima zajedničko. Morat ćemo se s njom konfrontirati prije ili kasnije, pa je možda najbolje početi razumijevati njenu ulogu u životu. Evo odlomka iz moje knjige "Znanost jednosti - The Science of Oneness, koji istražuje tu temu:

Bez smrti istrošenih ili oštećenih stanica, naša tijela ne bi mogla živjeti. Sve su naše stanice programirane na samoubojstvo kada je to potrebno za dobro cjeline a svaka koja to odbije, može početi maligno rasti. Na višoj skali, svaka je biljka ili životinja ekosustav sličan stanici u tijelu. A tijekom vremena, svaki organizam, svatko od nas, je karika u lancu generacija i trajne evolucije. Kako je to Göthe izrazio prije nekoliko stoljeća:

Spektakl Prirode je uvijek nov, jer ona uvijek obnavlja promatrače. Život je njena nakdelikatnija invencija; a smrt je njena ekspertna domišljatost kako bi dobila mnoštvo života.

Kada se promatramo kao dijelove sustava života na takav način, naša pojedinačna smrt postaje normalnim događajem u većoj shemi stvari. No zašto bi smrt trebala biti nužni dio te sheme? postoje barem tri odgovora. Prvi, organizmi se troše, postupno gubeći sposobnost samo-održavanja i samo-popravljanja. Neznamo zađto, no možda je stoga smrt esencijalni sastojak života. Svijet bez smrti ne bi imao sisavce koji jedu meso i smrtonosne bolesti. Čak i biljojedi bi bili ograničeni na hranu koja ne ubija biljku. Reprodukcija bi morala prestati zbog potpune zasićenosti populacijom, a evolucija bi bila nemoguća jer prirodna selekcija ne bi mogla iskorijeniti one manje prilagođene preživljavanju. Dakle, život se ne bi mogao nikada prilagođavati izazovima promjena kako pomaka kontinenata, asterodnih udara u Zemlju te klimatskim promjenama. Paradoksalno je stoga što bez smrti pojedinaca, sam bi se život iskorijenio i a živući bi planet umro.

Treći razlog postojanja smrti je jednostavno to što je ona dio misterije egzistencije. Vidjeli smo kako se sva materija pojavljuje iz trajno pokretne energije vakuma i opet nestaje u njemu kao čestice prašine u sunčevoj zraci. Vidjeli smo kako Svemir evoluira prema sve većem kompleksitetu a organizacija neizbježno uništava ono što je bilo ranije u procesu kreiranja novog. A vidjeli smo kako su sustavi fluidni procesi a ne fiksne strukture. promatrano u dovoljno dugom vremenskom okviru, sve je, uključujući i sam svemir, prolazno. Moramo prihvatiti realitet nepostojanosti a stim i realitet smrti. Kako je to rekao Buddha:"Ako želite znati istinu o životu i smrti, morate kontinuirano reflektirati na slijedeće: postoji samo jedan zakon u svemiru koji se nikada ne mijenja - sve se stvari mijenjaju i sve su stvari nepostojane."

Znanje o smrti kao nerazdvojnom, kreativnom dijelu života će nam pomoći u povećanju svijesnosti o njoj kao u većoj poezanosti sa smržu u svakodnevnici. Kako je Sogyal Rinpoche pisao u Tibetanskoj knjizi o življenju i umiranju - The Tibetan Book of Living and Dying: "Svaki put kada čujem prodor planinske bujice ili razbijanje valova o obalu ili udaranje svog srca, čujem zvuk nepostojanosti. Te promjene, te male smrti, su naša živuća veza sa smrti. Oni su puls smrti, koji nas potiče na odvajanje od stvari za koje smo se priljepili."

Do sada smo izbjegli teško pitanje o postojanju bilo kakve forme života nakon smrti. Postoji mnoštvo dobrih dokaza iz istraživanja iskustva blizu smrti (NDE near-death experience), reinkarnacije i komuniciranja s smrtvima, što sugerira preživljavanje individualnog duha ili duše, barem neko vrijeme. I mnogi od nas osjećaju prisustnost otišlih prijatelja i voljenih. Ipak ne možemo biti sigurno u ono što nas čeka. Moje tijelo, atomi koji su našli prisutnima u trenutku smrti, će hraniti drveće i cvijeće koje volim. A vjerujem kako će i kvalitet i energija mog života, svaka moja akcija i misao živjeti ukodirani u mustre i ritmove univerzalnih polja - u ackashi-jevom zapisu ako vam to draže. Na taj način će moj život utjecati na budućnost, a možda će i pokrenuti događaje koji bi mogli promijeniti tok evolucije Zemlje i čak i samog svemira. Onkraj toga, nisam siguran a ni zabrinut. Možda će se moja duša ili neka njena refleksija vratiti zbog drugog života. A ako se vrati, ne vjerujem da će se sjećati mog prošlog života. A možda će me jednostavno apsorbirati veliki Duh, Misterij egzistencije.

Ono čega se bojim nije sama smrt, već proces umiranja, mogućnost bola, gubitak kontrole i digniteta, od odbacvanja prije nego ću biti spreman za prvobitni kaos nepoznatog.

Snaga odnošenja Findhorn zajednice prema smrti je što su mnogi prihvatili smrt a mnogi drugi aktivno pokušavaju to učiniti na svoj način koji proistječe iz različitih duhovnih putova i iskustava života. Tako smo kao zajednica sposobni vidjeti proces umiranja kao dio života; kao ponovno spajanje sa svojim duhovnim korjenima. Kao da se vraćamo kući. Da, naravno, tugujemo za voljenima i izgubljenim prijateljima. Tužni smo i plačemo. No ujedno možemo zahvaljivati za život koji živimo, slaviti ga, reči zbogom i nastaviti.

Imao sam privilegiju oprostiti se od nekoliko prijatleja Zajednice u godinama svog bravljenja ovdje. Svakom tom prilikom, skupilo se nekoliko stotina ljudi u Univerzalnoj dvorani slavećidobr-proživljeni život. Svaki je od tih događaja bio vrlo različit, reflektirajući osobnost i život osobe i njihovu ulogu u Zajednici. No svi su događaji imali zajedničke određene kvalitete. Svaki je od njih bio dirljivo evociranje i sjećanje na ljubavi, živote, radosti i tuge osobe; ritualno slavljenje koje se savršeno prilagođavalo karakteru i duhu osobe; ispraćajni skup na veliki put duše. Prisustvovalo bi nekoliko tamnih odijela ili svijesno tužnih lica. Zajednički se prisjećalo kroz fotografije, video i priče - katkada uključujzući priloge i od samih odlazećih starim snimkama. Pjevali smo voljene pjesme odlazećeg, te katkada plesali. Bilo je ozbiljnosti kao i humora. Slobodno su se izmijenjivale suze i smijeh, kao pomoć u oslobađanju od i izliječenju osjećaja gubitka.

Odlazak Katarine je ima nekoliko dodatnih dimenzija. Njena je obitelj vremenski omogućila prijateljima uvjete za privatni oproštaj. njeno je tijelo ležalo mirno u njenom krevetu, čisto i jednostavno bez kozmetičke maske. To je bio pravi dar. Pomogao je nama koji smo ostali dovršiti prces odlaženja, a nadamo se kako je to pomglo i Katarininoj duši nastavak putovanja. Takve prilike prihvaćanja fizikalnog realiteta smrti u današenjm zapadnom svijetu.

Druga novina je bio jučerašnji memorijalni događaj Katarininog sprovoda. bila je prisutna s nama u Univerzalnoj dvorani u svom jednostavnom drvenom kovčegu, ljupko adaptiranom iz pakirajuće kutije, pa ju je bilo lagano zamisliti kako slavi zajedno s nama, uživajući i u mnogim šalama i njenim filmovima s vlastitim pričanjem o podjeli strana. I onda su je stavili na prikolicu iza prastarog sivog traktora za zadnje putovanje do groba u šumi Zajednice. I opet, bilo ju je lagano zamisliti kako uživa u spektaklu njenih 'mrtvačkih kola' iza kojih se protezao obojani niz svećenika i njegove pratnje. Uvijek pionir, pa je tako bila prva sahranjena na tom mjestu. I na kraju, kako još nije bila dobivena trajna dozvola za groblje zajednice od lokalnih vlasti, morala se na brzinu dobiti posebna dozvola. Nakon što je položena u brog, kovečg je bio zasut svijećem. Svatko je imao priliku ne samo razprišiti šaku zemlje već i s lopatom pomoći zatrpati rupu.

U životu postoji smrt. A u smrti postoji život. Ne mogu si pomoći u osjećaju daj eto upravo onako kako bi trebalo biti.

Javni pristup Add Comment Print Send views (72)

Markirano s : death, life, funerals, memorial, Findhorn, community, woodland burial, aging

O AUTORU:
Nakon duge akademske karijere koja je obuhvaćala mnoge discipline, Malcolm Hollick je napustio Sveučilište u Zapadoj Australiji 1997. kako bi se pridružio Findhorn zajednici u Škotskoj. Bio je utemeljujući principal veleučilišta Findhorn zajednice a trenutno je član Grupe za vođenje Sveučilišta Za duhovni foru u Engleskoj.

Autor knjige spominjane u ranijim tekstovima:

Malcolm Hollick:
"Znanost o jednosti - The Science of Oneness - Svjetonazor za 21. stoljeće - A Worldview for the Twenty-First Century"

Dobitnik književne nagrade Znanstvene i medicinske mreže -
Winner of the Scientific and Medical Network Book Prize
za 2006

460str., dimenzija 230x153mm

Kratki pregled knjige samog autora:

Kratki pregled "Znanosti o jednosti" - A Brief Overview of "The Science of Oneness"

Objavljeno 19.4.2007

Malcolm

U ranijim tekstovima sam objasnio svoje razloge za pokretanje ovog blog-a i dao sam kratku povijest o tomu zašto sam želio napisati tu knjigu. Ovaj je prilog kratki pregled Znanosti o jednosti uzet iz članka kojeg sam napisao za Globalnu mrežu Findhorn fonda.

Nakon mnogo godina proučavanja globalnih tema uništavanja okoliša, siromaštva i ratoa, zaključio sam kako nedostaju temelji za bolju budućnost. Izvjesnosti starog svjetonazora naše civilizacije su se dezintegrirale, a zgrada novog svjetonazora još nije uspostavljena. Činilo mi se kako je ključni zadatak polaganje novih filozofskih i duhovnih temelja na kojima bi mogli graditi svoju budućnost. Ništa manje od radikalne promjene našeg svhaćanja svemira te znaćenja i svrhe života ne će biti dovoljno.

Počeo sam s dvije pretpostavke. Prva, po kojoj je znanost toliko utjelovljana u našoj kulturi, te tako moćno sredstvo razumijevanja i kontroliranja fizikalnog relaiteta da mora biti jedan od temelja bilo kojeg novog svjetonazora. Drugo, trenutne interpretacije nalaza znanosti su duboko defektne - moderna znanost razotkriva da je konačni realitet duhovan, jedan i kreativan, a ne materijalan, fragmentiran i mehanicistički. Stoga sam si zadao istraživanje onog što se događa ua frontama u mnogim područjima znanosti kako bi stvorio koherentnu sliku svemira i našeg odnošenja s njim. Ono što sam našao preraslo je i moja najslobodnija očekivanja, vodivši me na osobno putovanje koje mi je transformiralo uvjerenja i život. Umjesto voljnog prepuštanja mehaničkoj, otuđujućoj, besmislenoj viziji realiteta klasične znanosti, pronašao sam svijesni, međusobno povezani, pun znaćenja i svrhovit svemir kojeg smo mi ko-kreatori. Dakle pronašao sam viziju koja snažno rezornira s vjerovanjima i mudrušću mnogih prastarih duhovnih tradicija.

U "Znanosti o jednosti - The Science of Oneness" postavio sam si slijedećih nekoliko stvari:

Prvi dio istražuje različite putove znanja. Zatim prezentira holističku sintezu tih putova, što nazivam znanošću o jednosti. Ona uzima ideje iz osobnog iskustva, intuicije i nekog unutarnjeg osjećaja ispravnosti kao i iz razuma i iz moderne znanosti.
pet dijelova koji slijede opisuju ne-tehničkim jezikom što emergira na frontama znanosti o sustavima, fizici, kozmologiji, znanostima života uključujući ekologiju i studije o svijesti. U svakom od tih primjera, postoju pokret prema viziji cjelovitosti, povezanosti, evolucijskom kreativitetu i svrsi.
Sedmi dio istražuje emergirajuće idejeu duhovnoj domeni: prirodu Duha, duhovnosti i duhovnih putova, osobnog identiteta te znaćenje i svrhu života. Zaključujem kako smo ko-kreatori svemira s Duhom, pa stoga dijelom odogovrnost za vođenje njegove evolucije kroz putove ljubavi i harmonije, ljepote i mudrosti:
Kako bi ohrabrio intuitivno kao i intelektualno razumijevanja, svaki Dio završava s odlomkom Refleksije, gdje ohrabrujem čitatelje na zaustavljanje i ulaženje u vođene meditacije, traženje odgovora na pitanja i evokativne citate.
Moj cilj nije samo zadovoljavanje intelektualne znatiželje, već promjene života i svijeta. Ohrabrujem svoje čitatelje na kritičko angažiranje u prezentiranom materijalu, rađanju svog životnog iskustva, svoje imaginacije i konceptualnog radnog okvira. Želim da čitateljstvo propituje i izaziva tekst, te gdje je to primjereno interpretira tekst, vjerujći svojim unutarnjim glasovima a ne mojim. Stoga ta knjiga nije skup ideja koje treba prihvatiti ili odbaciti, već poziv na zajedničko doživotno putovanje istraživanja.

Napredak u svakom polju znanosti u dekadi od kada sam počeo pisati ovu knjigu je bio začuđujući. Mnogi znanstvenici očekuju kako će ti proboji otpuhati zadnje tragove/znakove religioznog praznovjerja i dokazati jednom i zauvijek kako je realitet čitsto materijalan. Nasuprot tomu, očekujem kako će razotrkiti sve jasnije podložnu duhovnu prirodu realiteta, pokazati kako materija istječe iz svijesti i Duha, a ne obratno. Vjerume kako budućnost leži u sintezi duhovnog shvaćanja s racionalnim istraživanjem, empiricizmom i logičkim rezoniranjem znanosti - kako što su to mnogi veliki znanstvenici svijeta radili. Ako to uspijemo učiniti, dosegnut ćemo novo Prosvijetljenje i u renesansnom i religioznom smislu.

Završit ću s kratkim citatom s kraja knjige:

kao i mnoge druge, ova knjiga poziva na djelovanje; poziv temeljen na ljubavi i afirmaciji naših najdubljih ljudskih vrijednosti. Jedino sebe i svijet možemo transformirati ljubavlju; ljubav, najvažnija za nas same, teče prema drugima i cijeloj kreaciji. Ako s ljubavlju slijedimo svoja najdublja znaćenja i vrijednosti, transcendirat ćemo svoj sadašnji način postojanja i tako razriješiti naše najdublje probleme i kao pojedinci i kao društva, te kao vrsta.

Sadašnje poteškoće čovječanstva je uzrok i za zabrinutost i za nadu. Zabrinutost, jer fluktuiramo na rubu samouništenja. Nada, jer je naš nemir upravo ono što bi očekivali od sustava u kreativnoj transformaciji. To je istina nove ere. mi smo na točci bifurkacije u povijesti čovječanstva, Gaje i možda svemira. Budućnost je uravnotežena na oštrici noža, a akcije svakog od nas mogu debalansirati na bilo koju stranu. mediji su puni mržnje i destrukcije, no usred noćnih mora, svijetlo ljubavi još uvijek sjaji kao svjetionik. Pridodajmo mu svijelto plamenova naših svijeća.