Kulic_IzSebeZaSebe

Uspravljanje hrvatskoga naroda kao subjekta kulture i civilizacije, od stoljeća 7. do zaključno s 20. stoljećem – opstanka radi, kao i priroda postojanja, istina o sebi i znanje o sebi, govori da se uvijek ponovo oslanjao na tuđu moć. Moć poriva za opstankom iz sebe, iz produktivne orijentacije, nije bila dovoljna da se uspravi u subjekt civilizacije (društva i dr žave) iz sebe, iz svoje vlastite moći za svoju opstojnost. Njegovo je gospodarstvo uvijek bilo u vlasništvu nekih stranih gospodara.
To je bila posljedica psihologije pomoći, najamne psihologije, najamne ekonomije i najamne politike ili naroda ili njegovih vođa koji su prizivali tuđu moć – gospodara, ekonomiju nasilja i bio-cidne tehnologije!

Kraj 20. stoljeća donio je razlaz kao izlaz iz Jugoslavije. Na izlazu iz razlaza s Jugoslavijom dočekala nas je Europska unija i Pakt o stabilnosti kao neki novi gospodar, kao neko nužno ograničenje slobode i suverenosti, kao nužan izlaz - uključivanje kao cilj.

Uvijek neke jače silnice kao ovozemaljska zapovijed - opstanka radi, po drugom, zbog drugog, uvijek s nekom drugom dinamikom desupstancijalizacije i iscrpljivanja stvarnosti, uvijek s nekim novim valom razognjištavanja, uvijek neka robovska umjesto produktivne orijentacije.

Hrvatska gospodarska povijest otkriva nekoliko prevrata u vlasničkim odnosima. Godine 1946. većina je razvlastila manjinu, bez naknade. Godine 1991. manjina je razvlastila većinu, bez naknade. Promjena vlasnika u gospodarstvu uvijek je obznanjivala novoga gospodara. Hrvatska je gospodarska povijest 20. stoljeća uvijek mijenjala gospodare. Najamnici su bili uvijek isti. Gospodarstvo je uvijek stvaralo desupstancijalizaciju, a ne kapitalizaciju, kako su joj obećavali gospodari. Prirodno je bogatstvo odlazilo u svijet, ali i društveni proizvod, ispod cijene koštanja rada i materijala (izvoz).

Dug od 24 milijarde dolara sve do 2014.

O tome govori Hrvatska gospodarska povijest 20. stoljeća, posebno kraj 20. stoljeća, kada je narod razvlašten od ovlaštenih vođa od svih mogućnosti da opstane, da bude zaposlen, pa makar i u najamnom odnosu sa strancima. Čak 400.000 nezaposlenih radno sposobnih ljudi i 100.000 iseljenih intelektualaca ukazuje na svu složenost stvarnosti pa i na mogućnost preuranjene složenosti.

Napuštanje proizvodno-tehnološke orijentacije društva, dovođenje društva u beskoncepcijsko stanje s trgovačkom orijentacijom, predajom tržišta strancima, prodajom saniranih poslovnih banaka Italiji, Njemačkoj i Austriji, predaja štednih uloga građana s bankama koje su jeftino prodane (38 milijardi kuna), s povratom imovine oduzete u Drugom svjetskom ratu iz supstance, tj. rasprodaja javnih poduzeća itd., usložnjava stvarnost ne samo u gospodarstvu već i u društvu.

Kraj 20. stoljeća hrvatsko gospodarstvo i društvo označava s više od 24 milijarde dolara inozemnog duga koji će trajati do 2014. godine, a kulturne i materijalne proizvodnje nema. Izvoza društvenog proizvoda nema jer nema društvene proizvodnje.

Od kuda i iz čega platiti inozemni dug? Zna se da dužan čovjek i dužan narod nema pravo rasprave o slobodi i demokraciji. Zna se da dužan čovjek i dužan narod nema pravo rasprave o slobodi i demokraciji. Usprkos upozorenjima iz znanosti, politička arogancija vođa nije bila nikada tako otvorena kao na kraju 20. stoljeća, s političkom ignorancijom istine o stanju u hrvatskom gospodarstvu i društvu koje se drži u beskoncepcijskom stanju u kretanju.

To ide tako daleko i duboko kao da narod ne pripada inteligentnim bićima, već stvorenjima koja nisu motivirana da opstanu iz sebe, iz produktivne orijentacije, već po drugom, po tuđoj moći, po robovskoj orijentaciji (po Rusiji, po Americi po Europskoj uniji, itd.).

Narod ovoga prostora kao da je zarobljen umom nasilja, koncepcijom nasilja, ekonomijom nasilja, za koju ima edukaciju - za robovsku orijentaciju. To se vidi iz strahopoštovanja političkih vođa spram centara izvanjske moći: kao da je problem i rješenje za naš opstanak u drugom, a ne u nama. A problem ovoga društva i gospodarstva nije u drugom, već u nama samima.

Hrvatska gospodarska povijest 20. stoljeća izraz je najamne politike u stvarnosti. Život na dug pojedinca i društva proizvodi i drži život u pokornosti, u stalnoj oskudici, u stalnoj krizi, u stabilnoj krizi na sve nižpj razini društva

Hrvatska je država i društvo 1991. godine rođena dužna, živi na dug, ali neka ne umre dužna. Hrvatska je u zoni sumraka, u zoni kapitalne insolventnosti na kraju 20. stoljeća, na početku života, jer su inozemni dugovi (glavnica i kamate) postali veći od vrijednosti kapitala u tzv. hrvatskom gospodarstvu (po burzovnoj ili tržišnoj cijeni), koje je sve manje u vlasništvu hrvatskog naroda kao subjekta kulture i civilizacije.
Procijenjena je vrijednost kapitala hrvatskoga gospodarstva 1993. godine bila u visini 265 milijardi kuna, a 1998. godine 165 milijardi (Ekonomski institut, Zagreb) a njegova tržišna vrijednost / burzovna vrijednost ispod visine inozemnog duga na kraju 20. stoljeća (24 milijarde dolara, glavnica plus kamate).
Sumrak u zoru 21. stoljeća traži da osvijestimo stvarnost u smislu parametrizacije i trajektorizacije pozicioniranja Hrvatske kao srednjoeuropske i mediteranske države i društva, opstanka radi, iz sebe, iz produktivnih snaga uma i tijela.

Opstanak u robovskoj orijentaciji nema smisla. To traži da se narod odupre psihologiji pomoći, najamnoj psihologiji, najamnoj ekonomiji i najamnoj politici. O tome mu je potreban konsenzus svih političkih stranaka u Hrvatskom saboru, kao izbor puta, koncepcije razvoja života u ovom, nama pripadajućem prirodnom kao proizvodnom prostoru, iz sebe, iz samoodređenja sebe, za sebe, spram svijeta takvog kakav jest.

Umjesto koncepcije vladanja ovim prostorom, potrebna nam je koncepcija razvoja života u ovom prostoru. Zato narod ovog prostora ima znanost i znanstvenike kao samosvijest naroda da javno ospori sve one koji ga guraju i vode u nesreću (u neslobodu) ili da spriječi sâm narod, ako on sâm srlja u nesreću iz neznanja. Znanstvenici najamnici to nisu činili niti to žele činiti. Znanost najamništva uvijek je bila u funkciji centara moći, u ulozi podanika, a ne naroda.