Suočavanje s izazovima

Lisabonska strategija rasta i zapošljavanja

Report from the High Level Group chaired by Wim Kok

Studeni 2004

© European Communities, 2004
Reprodukcija je autorizirana ako se navodi i prizna izvor.

Sadržaj

Grupa visoke razine (The High Level Group)                        

Sažetak za izvršitelje                                   

Prvo poglavlje – Zašto Lisabon?                               


Drugo poglavlje – deblokiranje blokada: oslobađanje potencijala                      

Treće poglavlje — učiniti da lisabonska strategija funkcionira                      
Promoviranje koherencije i konzistentnosti u uvođenju                      
Poboljšavanje procesa za isporuku                              
Komuniciranje                                          

Zaključak

Aneksi                                                  



Grupa visoke razine

Mandat

Europsko vijeće na održanom sastanku u Bruxelles-u u ožujku 2004. je pozvalo Komisiju na utemeljivanje Grupe visoke razine, koju bi vodio gosp. Wim Kok, a koja bi ponovno nezavisno pregledala provedbu Lisabonske strategije, kao doprinos srednjoročnom pregledu. Njeno izvješće bi trebalo identificirati mjere koje bi zajedno tvorile konzistentnu strategiju za europska gospodarstva, kojim bi se ostvarili ciljevi i namjere iz Lisabona. Grupu bi trebao tvoriti ograničeni broj visoko kvalificiranih pojedinaca, sposobnih reflektirati poglede svih zainteresiranih. Njeno izvješće treba javno objaviti i podnijeti komisiji do studenog 2004.

Članovi:

Radnu grupu su činili:
• Mr Wim Kok (predsjedatelj), ranije predjednik vlade Nizozemske
• Mr Romain Bausch, predsjedatelj i glavni izvršni direktor, SES Global (Luxembourg)
• Mr Niall FitzGerald, predsjedatelj Reuters-a, predsjedatelje Trans-Atlantic Business Dialogue-a
• Mr Antonio Gutiérrez Vegara, član španjolskog parlamenta
• Mr Will Hutton (rapporteur), izvršni šef Fondacije rada
• Ms Anne-Marie Idrac, predsjedateljica Régie autonome des transports parisiens (RATP)
• Ms Wanja Lundby-Wedin, predsjedatelj konfederacije švedskih sindikata (LÖ)
• Mr Thomas Mirow, nekada državni ministar Hamburga, stariji poslovni savjetnik
• Mr Bedrich Moldan, predsjedatelj Centra za okoliš, Charles University, Prag
• Mr Luigi Paganetto, profesor internacionalne ekonomije Rome-Tor Vergata University
• Mr Dariusz Rosati, profesor ekonomije, član Europskog parlamenta, od lipnja 2004.
• Mr Veli Sundbäck, stariji zamjenik predsjedatelja Nokia-e, Finlska
• Mr Friedrich Verzetnitsch, predsjedatelj Austrijske federacije sindikata (ÖGB), član austrijskog parlamenta

Grupa visoke razine je radila od svibnja do listopada 2004. Sastala se šest puta i prezentirala svoje izvješće Europskoj komisiji 3. studenog 2004. Sekretarijat Grupe visoke razine je podržala Europska komisija. Sylvain Bisarre, direktor Općeg sekretarijata, djelovao je kao sekretar Grupe uz podršku Jan-Host Schmidt, direktora u Općem direktorijatu za ekonomiju i financije i Olivier Bailly i drugi članovi jedinice za koordiniranje politika. Jeroen Slaats, savjetnik za politiku nizozemskog ministarstva vanjskih poslova djelovao je kao privatni sekretar gospodina Koka.
Paul Adamson surađivao je na editiranju.


Sažetak za izvršne organe vlada

U ožujku 2000, europski su se lideri obvezali da će EZ postati 2010 “najdinamičnija i konkurentska ekonomija temeljena znanju (knowledge-based economy) u svijetu sposobna za održivi ekonomski rast s više boljih radnih mjesta i većom socijalnom kohezijom i respektom za okoliš. Lisabonska strategija, kako je tim nazivom postala poznata, je bila sveobuhvatni skup no nezavisnih serija reformi. Akcije pojedine zemlje članice, prema iznesenom argument, bi bile učinkovitije da i druge zemlje članice djelovalo usklađeno (ukoncertirano).

Vanjski događaji od 2000 nisu pomagali ostvarivanju ciljeva a Europska unija i njene zemlje članice su jasno pokazale svoju sporost u napretku, neuspijevaći djelovati u većem dijelu Lisabonske strategije s dovoljno urgentnosti. Ta razočaravajuća isporuka (implementacija) rezultat je preopterećene agende, slabe koordinacije i konfliktnih prioriteta. No ipak je ključni problem bio nedostatak odlučne političke akcije.

Lisabonska strategija je čak danas urgentnija, kako se proširila razlika u rastu prema Sjevernoj Americi i Aziji, pri čemu se Europa suočiti s kombiniranim izazovima niskog nataliteta i starenja stanovništva. Vrijeme istječe i ne može biti mjesta samozadovoljstvu. Potrebna je sada bolja implementacija kako bi se nadoknadilo izgubljeno vrijeme. U tom kontekstu, ako želimo realizirati lisabonske ciljeve rasta i zaposlenosti, onda se svi  moraju pokrenuti. Njihovo ostvarivanje će zahtijevati angažiranje svakog pojedinca. To znači više implementacije u europskim institucijama i zemljama članicama kroz veće političko zalaganje, širi i dublji angažman europskih građana i prepoznavanje zajedničkog rada svih europskih nacija kao koristi svih njihovih građana.

Svaki je element Lisabonske strategije još uvijek potreban za uspjeh cijele strategije. Poboljšani ekonomski rast i povećana zaposlenost pružit će sredstva za održavanje socijalne kohezije i održivost okoliša. S druge strane socijalna kohezija i održivost okoliša mogu doprinjeti većem rastu i zapošljavanju.

Da bi Europa povećala svoj standard življenja, ona mora ubrzati zapošljavanje i rast proizvodnosti širokom paletom politika reformi kao i širim makroekonomskim radnim ovkirom sa što je moguće većom podrškom rastu, potražnji i zaposlenosti. Niti jedna pojedina akcija neće rezultirati većim rastom i radnim mjestima. Samo će serije međusobno povezanih inicijativa i strukturalnih promjena istovremenim akcijama u Europskoj uniji osloboditi nje nesumnjivi potencijal. To zahtijeva hitne akcije u pet područja politika:

• društvo znanja (knowledge society): povećavanjem europske atraktivnosti za istraživače i znanstvenike, kako bi R&D dobio vršni prioritet zajednos s promoviranjem korištenja informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT-a);
• unutarnje tržište (internal market): kompletiranje internog tržišta za slobodno kretanje roba i kapitala s hitnim akcijama za kreiranje jedinstvenog tržišta za usluge;
• poslovna klima (business climate): reduciranje ukupnog tereta administracije, poboljšavanjem legislative, olakšavanjem starta novih poduzeća s kreiranjem okoline koja bolje podržava poslovanje;
• tržište rada (labour market): brza implementacija preporuka Radne grupe (task force) za Zaposlenost u Europi; razvijanje strategija doživotnog učenja i aktivnog starenja, te podržavanje partnerstva za rast i zapošljavanje;
• održivost okoliša (environmental sustainability): širenje eko-inovacija i izgradnja liderstva eko-industrije, promoviranjem politika koje vode dugoročnim i održivim poboljšanjima u proizvodnosti pomoću eko-učinkovitosti.

Pojedine zemlje članice su napredovale u jednoj ili vipe od tih prioritetnih politika no niti jedna nije uspjela konzistentno na širokom frontu. Ako Europa treba ostvariti svoje ciljeve, mora znatno povećati svoje napore.

Zadatak je razvijanje nacionalnih politika svake zemlje članice, podržane primjerenim radnim okvirom iz cijele Europe, koje adresiraju partikularne probleme pojedine zemlje članice i onda djelovati na koncentriraniji i odlučniji način. Europska komisija mobi biti pripremeljena za jasno i precizno izvješćivanje o uspjesima i neuspjesima u svakoj zemlji članici. Nacionalne politike i politike Europske unije, uključivo s njihovim proračunima, moraju bolje reflektirati Lisabonske prioritete.

S ciljem osiguravanja preuzimanja odgovornosti zemalja članica, potreban je novi fokus duž tri pravca:

• više koherentnosti i konzistentnosti između politika i participanata
• poboljšavanje procesa implementiranja uključivanjem nacionalnih parlamenata i socijalnih partnera, te
• jasnijim komuniciranjem o ciljevima i ostvarenjima.

Dodatno tomu Grupa predlaže da:

• Europsko vijeće preuzme vođenje napretka Lisabonske strategije
• zemlje članice pripreme nacionalne programe kojima se obvezuju na implementaciju i angažiranje građana i zainteresiranih u procesu
• Europska komisija kontrolira, izvješćuje i olakšava napredak te ga podržava svojim politikama i akicjama
• Europski parlament igra proaktivnu ulogu u monitoriranju učinaka
• europski socijalni partneri moraju preuzeti odgovornost i aktivno sudjelovati u implementiranju Lisabonske strategije.

Za postizanje višeg rasta i povećanja zaposlenosti kako bi održao europski socijalni model, bit će potrebno moćno, obvezano i uvjerljivo političko liderstvo. Zemlje članice i Europska komisija mora podvostručiti svoje napore kako bi se promjene stvarno i dogodile. Daleko se više mora naglašavati uključivanje europskih socijalnih partnera i angažiranje europskih građana u proces promjena. Veće fokusiranje je potrebno kako bi se izgradilo razumijevanje o relevantnosti Lisabona za svaku osobu u svakom domaćinstvu Europe.

Europa je izgradila osobit ekonomski i socijalni model, koji kombinira proizvodnost, socijalnu koheziju i rastuće obvezivanje na održivost okoliša. Lisabonska strategija, refokusirana na rast i zapošljavanje na način kako to sugerira ovo izvješće, nudi Europi novu granicu za takav ekonomski i socijalni model.




Prvo poglavlje – Zašto Lisabon?

Uvod

U ožujku 2000. tadašnjih se petnajst EU lidera dogovorilo na Lisabonskom proljetnom vijeću, da se EU treba obvezati na podizanje stope rasta i zapošljavanja kako bi pojačala socijalnu koheziju i održivost okoliša. SAD ekonomija, koja se gradi na emergirajućoj tako zvanoj ‘novoj’ ekonomiji znanja i svom liderstvu u informacijskim i komunikacijskim tehnologijama (ICT-a), počela je pokazivati veće učinke od svih ali i od najboljih pojedinih europskih ekonomija. Europa, ako želi zaštiti svoj poseban socijalni model i nastavljati nuditi svojim građanima prilike, radna mjesta i kvalitet življenja, mora djelovati s odrešitošću – specijalno u kontekstu rastućih ekonomskih izazova iz Azije i usporavanja rasta europskog stanovništva. EU si je sama postavila ‘strateški cilj za slijedeću dekadu: postati najdinamičnijom i najkonkurentnijom ekonomijom temeljenoj na znanju na svijetu, sposobnoj za održivi ekonomski rast s više boljih radnih mjesta i većom socijalnom kohezijom uz respektiranje okoliša.’

Zemlje članice tvrde kako bi akcije bilo koje članice bile učinkovitije kada bi sve ostale zemlje članice djelovale koncertirano; u zajednički kreiranoj ekonomskoj plimi bile moćnijeg kapaciteta za podizanje europskog broda. Što bi više EU mogla usporedno razvijati svoje znanje i inicijative otvaranja tržišta, to bi jače i konkurentnije bile svaka od zemalja članica. Lisabonska strategija, kako je nazvana, je bila sveobuhvatna, međuzavisna i samo-ojačavajuća serija reformi.

Argumenti koji su tada podržavali tu strategiju nisu danas ništa manje zadivljujući – čak su i više. Europa se treba inovirati u svoju korist. Snaga njene industrije znanja i europskog kapaciteta za difuzijom znanja širom totaliteta ekonomije su temeljni njenom uspjehu i ključ podizanja njenog rasta proizvodnosti kako bi se kompenzirao smanjivanje rasta populacije i plaćanje svog socijalnog modela. Lisabon treba razumijevati kao sredstvo tranzicije europske ekonomije, od struktura u kojima bi u biti nadoknadila zaostatak prema najboljima u svijetu, prema uspostavljanju ekonomskih struktura koje će omogućiti ostvarivanje ekonomskog liderstva.

Od početka je mišljeno lisabonskim programom se htijelo spojiti ekonomski dinamizam za kreiranje viših stopa rasta i zaposlenosti s duže vrijeme postojećom europskom brigom za napredak socijalne kohezije, pravičnosti i zaštite okoliša. Lisabon je namjeravao povečati privatno i javno trošenje na istraživanje i razvoj kao centralnog dijela koncertiranog (orkestriranog) napora za povečanjem kreacije i difuzije znanstvenog, tehnološkog i intelektualnog kapitala. Nastojao je pobuđivati trgovinu i konkurenciju kompletiranjem jedinstvenog tržišta i otvaranjem do sada zaštićenih sektora u zaklonu. Namjeravao je poboljšati klimu za poduzetništvo i poslovanje. Težio je osiguranju veće fleksibilnosti i adaptibilnosti na tržištu rada podizanjem edukacijske razine i razine vještina, promovirajući aktivne politike tržišta rada, ohrabrujući europske države blagostanja za pomaganje rastu zaposlenosti i proizvodnosti umjesto njihovom spriječavanju. I nastojalo se težiti rastu koji je okolišno održiv.

Uspjeh u ekonomiji znanja je smatran ključem za omogućavanjem ostanke Europe otvorenom i socijalno kohezivnom. Europa nije željela konkurirati ni interno ako ekonomska unija ni eksterno iniciranjem trke za nižim realnim plaćama i pratećim troškovima, kako se zemlje članice ne bi našle u podkopanim okolnostima sa svojim sustavima socijalne kohezije, partnerstva na mjestima rada i zaštiti okoliša. Što bi više Europa mogla samu sebe održavati kao ekonomija visoke proizvodnosti, s velikom dodanom vrijednošću i visokom zaposlenošću, to bi bila sposobnija kreirati bogatstvo i radna mjesta što bi joj omogućilo održavati i svoju vitalnu predanost tvorenim tržištima kao i svoju socijalu te okoliš.

Lisabonsku se strategiju katkada kritizira kao kreaturu nepromišljenog optimizma kasnih 1990-tih, zbog tadašnjeg trenda ekonomije znanja, zanemarujući znaćenje tradicionalnog industrijskog rasta europske ekonomije. Do mjere u kojoj je Lisabon interpretiran kao podcjenjivačke glede industrije, to je fer kriticizam. Od vitalne je vanžnosti zadržavanje europske snažne industrije i proizvodne baze, kao krucijalne komponente uravnoteženog pristupa ekonomskom rastu. I zaista je industrijski rast i proizvodnost od početaka industrijalizacije uvijek bila ojačavana unaprijeđivanjem u tehnologijama i sektorima, a Lisabon je upravo temeljen na toj dugotrajnoj istini. Nasuprot tomu, snažna ekonomija znanja nužno treba jaki visoko-tehnološki (high-tech) proizvodni sektor, koji proizvodi high-tech robe na granici znanosti i tehnologije.

Lisabon je zbog svog spektra ambicija pokrivao niz područja u kojima EU nije imala konstitucionalne kompetentnosti i koji su bili čuvani za zemlje članice. Stoga, je bilo projektirano nastavljanje s kombinacijom tradicionalne ‘metode zajedništva’ EU koju je donjela Europska komisija s novim procesom poznatim ‘kao otvorena metoda koordinacije’. Po tom procesu su se države članice dogovorile o dobrovoljnoj suradnji u područjima nacionalne konkurencije te korištenju najboljih praksi drugih država članica, koje bi se prilagođavale prema partikularnim nacionalnim okolnostima. Uloga Europske komisije je koordiniranje tog procesa kroz osiguravanje punih informacija zemljama članicama o napretku svake pojedinačne članice i pratećim politikama, promovirajući ona područja u kojima je kompetentna – osobito jedinstvenom tržištu i politikama konkurencije – za ojačavanje lisabonskih ciljeve primjenom metoda Zajednice. Što vipe, monitoriranje komisije bi trebalo stimulirati i kreirati pritisak kroz međusobno natjecanje za postizanjem tih ciljeva i objavljivanjem uspjeha pojedinih zemalja članica.
Lisabonska strategija bi tako pružila toliko potreban rast i radna mjesta zahtijevajući od zemalja članica dobrovoljnu koordinaciju svojih politika.

Europa u promijenjenom svijetu

Zadnje četiri godine nisu blage prema šansama za postizanje Lisabonskih ciljeva. Tinta se jedva osušila na sporazumu, a implodiralo je kao balon svjetsko tržište vrijednosnica, s epicentrom u kolapsu precjenjenih američkih dot.com i telekom dionica uprokos evidentnoj financijskoj i korporacijskoj nesavjesnosti. Skepticizam je narastao glede potencijala ekonomije znanja (pbrkani lončići tj, znanje i servisi distribucije podataka – op. MK). SAD su trpjele dvije godine usporavanje ekonomije i recesije, a europska je ekonomija slijedila taj model. Rast izdvajanja za R&D, na primjer je postao znatno teži u klimi stagnirajućeg izlaza i općeg pritiska na vladine i korporacijske proračune.

Teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. i događaji koji su slijedili još su više zatamnjeli internacionalnu klimu. Premda su se vlade obvezale na slijedeću rundu pregovora o otvaranju trgovine kako bi se potaklo svjetsko trgovanje u Dohi, pretvaranje intencija u konkretne mjere se pokazalo nepopustljivo teškim. pojavio se zabrinjavajući rast bilateralnih a ne multilateralnih trgovačkih ugovora, a tenzije između Europe i SAD-a su rezultirale nekim oštrim trgovačkim nesporazumima. .Rastući broj zabrinjavajućih događaja u svezi s okolišem je dodatno povećao nelagodu glede ljudskog utjecaja na klimu. Nedavno su porasle cijene nafte, zbog kombinacije veće potražnje i nesigurnosti u okolini ponude, što je zajedno prigušilo tekuće ekonomske aktivnosti i smanjilo predviđanja za blisku budućnost. Kumulativni učinak svih tih događaja je potkopavanje povjerenja europskih potrošaća i business-a.

Tijekom zadnje četiri godine, sveukupni učinak europske ekonomije je bio razočarajući. Ekonomski oporavak je u Europi bio slabiji od SAD-a i Azije u zadnje dvije godine, djelomično zbog strukturalnih slabosti i dijelom zbog niske stope rasta javne i privatne potrošnje. Istina je kako se deficit euroskog javnog sektora povečao zbog tako zvanih automatskih stabilizatora – rast plaćanja socijalne sigurnosti i padajuće naplate poreza – ubacujući se u problematiku, što je sve bilo neprimjereno kontriranju cikličkom padanju. Prostor za fiskalni manevar je u Europi bio limitiran slabim proračunskim pozicijama s kojima su neke zemlje članice ušle u ekonomsko slabljenje, nedovoljno konsolidirajući svoje financije tijekom prethodnog ekonomskog rasta. Kao posljedica, funkcioniranje Pakta o stabilnosti i rastu nije moglo dovoljno podržati makroekonomske politike povećavanja rasta, čime bi dodatno moglo kontrirati padajućoj komponenti ekonomskog ciklusa.

Tako su zemlje članice uhvaćene u zagonetku. Zbog strukturalne slabosti i niske potražnje, učinak je nacionalnih ekonomija bio siromašan. A kako je učinak nacionalnih ekonomija bio slab, bilo je još teže implementirati Lisabonsku strategiju.  Postalo je teže u toj okolini slabog rasta nekim vladama bilo teško realizirati svoje obveze. Mora se međutim reći, kako ni vrh mnogih zemalja članica nije shvatio dovoljno ozbiljno realizaciju i primjenu dogovorenih mjera. Na primjer kompletiranje jedinstvenog tržišta, nije dan potreban prioritet. To je Europu previše udaljilo od ciljeva koje je htijela doseći.


Zamućena slika Lisabona

U Lisabonu i proljetnim sastancima Europskog vijeća koji su usliijedili, utemeljena je serija ambicionznih ciljeva (To monitor the progress on the Lisbon strategy, the Commission and the Council have agreed on a list of 14 indicators. Member States’ performances on these indicators can be found in Annex 1of english text), koji će podržavati razvoj europske ekonomije kao svjetske nadmoćne sile. No na polovici puta do 2010, sveukupna slika je vrlo pomućena i potrebno je učiniti mnogo kako bi se spriječilo da Lisabon postane sinonimom uza promašene ciljeve i neuspjela obečanja. Međutim, uprkos razočaravanju, Lisabon nije slika neublažene sjete, kako bi ju neki željeli prikazati. Značajan je progres ostvaren u zapošljavanju između sredine 1990-tih i 2003. Europske vlade su uvele mreže su uvele mjere kojima su kumulativno pokušale ukloniti prepreke za zapošljavanje slabo-plaćenih radnika, pojačale su svoje aktivne politike tržišta rada i omogućile rast privremenog zapošljavanja. Zaposlenost je rasla sa 62,5% u 1999 na 64,3% u 2003, premda ne u potpunosti s punim radnim vremenom. Sedam zemalja članica EU-15 su odlučile realizirati međuvremenski cilj od 67% do 2005. Sveopće zapošljavanje žena je naraslo na 56% u 2003. Neke su zemlje bile uspješne u implementiranju politika koje ciljaju na podizanje stope zapošljavanja starijih radnika, koje im sada iznose 41,7%.

Nadalje, nadaljeostvaren je napredak i izvan zapošljavanja. Zemlje članice su napredovale u širenju korištenja ICT-a i Interneta u školama, sveučilištima, administraciji i trgovini. Na primjer, brzo je rasla primjena Interneta u kućanstvima, pri čemu je 12 zemalja članica realiziralo postavljene ciljeve.

S pesimističke strane, neto kreacija radnih mjesta znatno je usporena nedavnih godina i očiti je rizik da se cilj za 2010 od 70%-tne stope zapošljavanja neće dostići. Isto se odnosi na na cilj zapošljavanja 50% starijih radnika. Glede R&D cilja, samo je izdvajanje u dvije zemlje preraslo 3% GDP-a; u te iste dvije zemlje je i poslovna sfera uspjela postići cilj trošenja, koji odgovara 2% GDP-a. Ostale su zaostale za oba rezultata. Progres glede digitalnog treninga svakog učitelja je jako razočarajući. I samo je pet zemalja članica prešlo cilj tranzicije prema EU direktivama za interno tržište.

U svezi s okolišem je odvajanje ekonomskih učinaka od štetnih utjecaja na okoliš bilo samo djelomično uspješno. Na primjer, volumen prometa u Europi raste brže nego GDP a prometno se preopterećenje povećava kao i zagađivanje i razine buke, što nastavlja uništavanje prirode. Većina je europskih zemalja ispod svojih Kioto ciljeva vezano za emisiju plinova koji uzrokuju efekt staklenika sa samo tri zemlje od 1999. koje su zabilježile vidljivi napredak u njihovoj redukciji.

Proširenje Europe, iako dobrodošlo, je učinilo ostvarivanje Lisabonskih ciljeva širom Europe još težim. Nove zemlje članice s tendencijom mnogo manje stope zapošljavanja i razina proizvodnosti; ostvarivanje R&D ciljeva, na primjer, iz niže baze je još teže nego za zemlje EU, izvornih 15, koji su potpisali Lisabon.


Nastavljajuće znaćenje Lisabona

Jasno je kako nema mjestu samozadovoljstvu. Previše će ciljeva biti ozbiljno promašeno. Europa je izgubila bazu i prema SAD-i i Aziji, a njena društva su pod pritiskom.

Znači li to krivu ambiciju? Odgovor je ne. Ambicija je potrebna više nego ikada, bilo za ostvarivanje izazova proširenja, starenja populacije ili ojačavanja globalne konkurentnosti – ili samo za snižavanje postojeće razine nezaposlenosti. Je li Lisabon preambicionzan? Opet ne. Čak i kada bi se svaki cilj ostvario prema planu, Europa ne bi bila na sigurnom tlu. Konkurentne zemlje i regije se isto tako kreću, prijeteći poziciji Europe u globalnoj ekonomskoj ligi. Europa mora pronači svoje mjesto u globalnoj ekonomiji, koje će joj ipak omogućiti zadržavanje svojih vlastitih osobitih izbora o socijalnom modelu, koje s pravom želi zadržati. Bilo da se radi o očekivanom trajanju života, smrtnosti novorođenih, nejednakosti primanja ili siromaštvu, Europa ima znatno bolje stanje od SAD-a. Ciljevi Lisabona teže zadržavanju tog stanja u okolini gdje se izazovi multipliciraju i rastu.

Treba li pomaknuti 2010. kao krajnji rok? Opet ne. “010 kao krajnji rok je važna za signaliziranje i ojačavanje urgentne potrebe za akcijom. Postavljanjem novog, kasnijeg, roka bi impliciralo kako je situacija sada manje hitna i to bi bilo krivo. Nastavljajućim izazovom 2010 kao krajnjeg roka je potrebno za galvaniziranje zemalja članica kako bi realizirale ozbiljen napore za poboljšanje. U bilo kojem slučaju Lisabon se bi tebao smatrati ciljem koji bi se zanemario nakon 2010 čak i kada bi se svaki pojedini cilj ostvario. To je trajni proces s ciljem osiguravanja europske budućnosti kao visoko proizvodne, s visokom dodanom vrijednošću i visokom zaposlenošću, eko-učinkovite ekonomije. Proces neće nikada završiti jednog datuma, već će se podvrgavati kontinuiranoj obnovi, ponovnom procjenjivanju i ponovnom obvezivanju. I još je sve važnije da politički lideri sada pokažu potrebnu odlučnost kako bi ostvarili prednost u trenutno lomljivim poboljšanjima ekonomske klime i rasta poslovnog povjerenja u oporavak u što je moguće boljem vraćanju izgubljenog tla pod nogama tijekom zadnje četiri godine.

Lisabonska strategija nije pokušaj ropskog oponašanja SAD-a – daleko od toga. Lisabon je pokušaj ostvarivanja europske vizije onog što ona želi biti i onog štoželi zadržati u svjetlu rastuće globalne konkurencije, starećeg stanovništva i proširenja. Njena je široka ambicija solidarnost s potrebitima, sada i u budućnosti. Za realizaciju tih ambicija, Europa treba veći rast i više zaposlenih.


Eksterni izazovi – između ‘stijena i teških mjesta’

Internacionalna se konkurencija pojačava a Europa se suočava dvostrukim izazovom iz Azije i SAD-a. Potencijalni brzi rast kineske ekonomije će kreirati ne samo novog konkurenta Europi, već i rastuće tržište. Da bi Europa iskoristila prednost prilike, treba primjerenu ekonomsku bazu, koja shvaća kako će u dekadama koje dolaze konkurencija u proizvodnji roba kod kuće i inozemstvu, posebno onih s visokim plaćama i stabilnom tehnologijom, biti izuzetno velika. I stvarno, Kina koja se industrijalizira s velikim i rastućim fondom stranih izravnih ulaganja zajedno s vlastitom znanstvenom bazom počela konkurirati ne samo s robom male, već velike dodane vrijednosti. Premda su kineske plaće samo frakcija onih u Europi, jasno je već kako je razlika u kvalitetu robe proizvodenoj u Kini ili EU već mala ili više ne postoji.

Izazov Indije nije ništa manje stvaran – osobito u servisnom sektoru gdje je Indija jedinstveni, najveći korisnik ‘offshoring - a’ ili ‘outsourcing-a’ (izmještanja) funkcija servisnog sektora s enormnim pool-om educirani, jeftinih, engleski govorećih radnika. Azijska kolektivna prisutnost u svjetskom sustavu trgovine će postati još markantnijom.

Europa mora razviti svoja vlastita područja specijalizacije, izvrsnosti i komparativne prednosti, što neminovno mora ležati na obvezi za ekonomiju znanja u njenom najširem smislu – no tu se sukobljava s dominacijom SAD-a. SAD prijeti konsolidiranjem svog liderstva. SAD ima 74% top 300 IT kompanija i 46% top 300 firmi po izdvajanju za R&D. Svjetski udio EU-a u izvozu visoko tehnoloških (high-tech) proizvoda je manji od SAD-a; udio u high-tech industrijskoj proizvodnji je u ukupnoj dodanoj vrijednosti i broju zaposlenih u high-tech industriji također manji. U globalnoj ekonomiji, Europa nema opcija već da radikalno poboljša svoju ekonomiju znanja i prateći ekonomski učinak ako želi odgovoriti izazovima Azije i SAD-a.


Interni izazovi – starenje Europe

Dvije sile – pad nataliteta i rastuća očekivanost dužeg života – interagiraju kako bi stvorile dramatičnu promjenu u veličini i starosnoj strukturi europske populacije. Projicira se ukupni pad stanovništva za 2020 (‘Proračunski izazovi nastali starenjem populacije’, EPC/ECFIN/655/01 2001). 2050. populacija radnih godina (15 – 64 godina) se projicira 18% manjim od današnje a broj starijih od 65 godina će porasti za 60%. Kao rezultat, prosječni omjer osoba u mirovini u usporedbi s onima koji rade u Europi će se udvostručiti s današnjih 24% na skoro 50% u 2050. Ovaj omjer zavisnosti će varirati 2050. od 36% u Danskoj do 61% u Italiji.

Ovakav je razvoj događaja već stvaran pa će 2015 EU prosjek omjera zavisnosti narasti na 30%. Utjecaj će onda komplicirati i niska stopa zapošljavanja starijih radnika. Ovi trendovi imati temeljan utjecaj na europsku ekonomiju i njenu sposobnost financiranja europskog sustava blagostanja. Starenje će povećati potražnju za mirovinama i brigu o zdravlju u isto vrijeme s reduciranjem broja radno sposobnih ljudi koji su zaposleni da bi stvorili nužno bogatstvo. Projekcije Europske komisije (‘The EU economy: 2002 review’, European Economy No. 6/2002, p.192) procjenjuju kako će čisti utjecaj starenja stanovništva reducirati potencijalnu EU stopu rasta s današnjih 2 – 2,25 % na približno 1,25 % 2040. Kumulativni bi utjecaj takvog pada bio i niži GDP po glavi stanovnika nekih 20% nego što bi se inače moglo očekivati. Već od 2015, potencijalni ekonomski rast će pasti na oko 1,5 %, ako sadašnja uporaba radnog potencijala ostane nepromijenjena.

To će isto starenje rezultirati i u porastu mirovina i troška zdravstvenog osiguranja 2050. u rasponu između 4% i 8% GDP-a. (‘The impact of ageing populations on public finances’, ECP/ECFIN/407/04 2003). Već od 2020., projicirano trošenje na mirovina i zdravstveno osiguranje će porasti za približno 2% GDP-a. Dodatno tomu, niža stopa ekonomskog rasta će negativno utjecati na javne financije a taj negativni utjecaj će započeti od 2010.

Izazov proširenja

Proširenje je učinilo nejednakost i probleme EU kohezije izraženijim. EU populacija je porasla za 20%, dok je europski GDP porastao samo 5%, rezultirajući padom izlaza po glavi stanovnika od 12,5% u članicama EU-25. Što više nove zemlje članice karakterizira jaki regionalni disparitet s bogatstvom koncentriranimu malom broju regija. Broj stanovnika koji živi u regijama s izlazom po glavi manjim od 75% onog EU-a se povačao sa 73 milijuna na 123 milijna.

Stoga će, kao što je već spomenuto ranije, EU-25 iskusiti veću izazovnost Lisabonskih ciljeva nego EU-15. Na primjer, EU-25 prosjek sope zaposlenosti je pao kao posljedica proširenja za skoro 1,5%. Dugoročna stopa nezaposlenosti za EU-25 je 4% u usporedbi s 3,3% za EU-15. Neki ciljevi u svezi okoliša će se također teže postići. Za neke druge indikatore (na pr. izdvajanje za R&D kao dio GDP-a) će se nove zemlje članice morati znatno više potruditi.

Pozitivni aspekt proširenja je što nudi novim zemljama članica prospekt postizanja brzog rasta GDP-a i proizvodnosti kako će stizati europski prosjek, kreirajući tako područje ekonomskog dinamizma u istočnoj Europi. Već je evidentno kako se to događa. Rast izlaza i proizvodnosti u Estoniji, Litvi, Latviji, Mađarskoj, Poljskoj, Sloveniji, Slovačkoj i Češkoj Republici je bio iznad onog u SAD-u tijekom prošlih pet godina. Kako zamijenjuju redundantnu zastarjelu tehnologiju s najmodernijim (state-of-the-art) procesima preskočit će generaciju u terminima svojih tehnoloških kapaciteta. Postoji svakako prospekt njihovog kontinuiranog rasta izlaza i proizvodnosti.

Ipak njihove male stope poreza i nadnica, koje uvlače investicije iz ostatka EU-a, vjerojatno će biti izvorom rastućeg trenja. Ukoliko neće biti nekog izgleda za konvergenciju tih napetosti, te ć tenzije rasti. S tog gledišta, ostvarivanje Lisabonskih ciljeva za promoviranje rasta i zaposlenosti u svim dijelovima EU-a je vitalno za budućnost interne kohezije.

Činjenice o rastu, zaposlenosti i prozvodnosti

Europska ekonomija, bezobzirno, sporije raste od SAD- i nedavno je patila od niže stope rasta proizvodnosti. Poslije ratni proces sustizanja SAD-a u terminima izlaza po glavi završio je sredinom 1970-tih (vidjeti Sliku 1), kada se na duže stablizirao. Međutim, od 1996 prosječni godišnji rast EU izlaza po glavi je bio 0,4% ispod onog SAD-a. Umjesto držanja svog vlastitog, Europa sada gubi tlo pod nogama.



Taj suprotni trend stope rasta izlaza po glavi stanovnika je bio popračen i preokretom kretanja u europskom sustizanju SAD-a. Po prvi put u dekadi, proizvodnost rada EU-a nija na stazi rasta trenda, koji je niži od SAD-a. Tijekom perioda 1996 – 2003 stopa rasta proizvodnosti EU-15 bila je prosječno 1,4%, prema 2,3% koliko su bilježila SAD. (Za danu općenitu veću dinamiku novih zemalja članica, prosječni je rast proizvodnosti za EU-25 bio nešto viši tijekom tog perioda, no još uvijek iza onog SAD-a.)
  




Pad stope proizvodnosti rada u EU sredinom 1990-tih se može atributirati više – manje jednako nižim investicijama po zaposlenom i usporavanju stope tehnološkog progresa. Prvo se može objasniti uprkos nedavnom uspjehu EU-a u generiranju zapošljavanja, ali uz kontra argument, kako su ta nova radna mjesta tendirala nisko-proizvonim poslovima.

Drugi argument se može pridružiti istim razlozima zbog kojih Europa ne uspijeva ostvariti Lisabonske ciljeve: nedovoljno investiranje u R&D i edukaciju, indiferentna sposobnost transformiranja istraživanja u tržne proizvode i procese te niži proizvodni učinci u europskoj ICT industrijama (uključujući uredsku opremu i poluvodiće) i europskim servisima (kao veleprodaja i maloprodaja, financijski servisi) zbog sporije stope ICT difuzije. Kao rezultat, doprinos ICT-u rastu je bio samo polovica onog uočenog kod SAD-a. Taj je učinak također povezan sa strukturom europske industrije, koja je temeljena na više slabo i malo tehnološki podržanim industrijama, te s pratećom poteškoćom ulaženja u te sektore s prospektima visokog rasta proizvodnosti.

U drugom dijelu 1990-tih, EU je iskusila porast u agregiranom broju godišnjih sati rada u usporedbi s prethodnom dekadom. Povećanje je bilo uglavnom rezultat povećanju broja radnih mjesta, dok je stvarni prosjek godišnjih sati rada po osobi nastavljao padati. Od 1983, prosječni broj odrađenih sati po osobi nije samo više padao u usporedbi i sa SAD-om i s Japanom, već se i konstantno držao na nižim razinama zbog kraćeg tjednog radnog vremena i manjeg broja radnih dana. Kako bi pružili pozitivni doprinos rastu izlaza po glavi, potrebno je bolje iskorištavanje rada, i povećavanjem zaposlenosti i povećavanjem broja radnih sati tijekom života.

Nedavni rast zaposlenosti u Europi, ponovno spomenut ranije, može se pridružiti padom porasta proizvodnosti po satu, dok se rast zaposlenosti u SAD-u pripisivao porastu proizvodnosti po satu. Ako Europa želi povećati svoj standard življenja, mora ubrzati zapošljavanje i rast proizvodnosti preko širokog spektra reformnskih politika zajedno s makroekonomskim radnim okvirom koji bi podržavao rast, potražnju i zapošljavanje.


Djelovati fokusirano, djelovati zajedno i djelovati odmah

Srednjeročno do dugoročno – riziku je zloženo ništa manje do održivost društva, kojeg je Europa izgradila. Europejci su izabrali kako izraziti vrijednosti koje se smatraju zajedničkim: obveza socijalnog ugovora kojim se preuzima rizik nezaposlenosti, bolest-zdravlje i starost, te stvaraju prilike za sve kroz edukaciju visokog kvaliteta, obvezu javnosti institucija, vladavina javnosti i javni interes, te da bi se tržišna ekonomija trebala voditi fer s respektom za okoliš. Te su vrijednosti iskazane u sustavu blagostanja, javnih institucija i regulative, a one su skupe u svijetu gdje su niski troškovi i visoko učinkovite procedure izazov starom uređenju (redu). Ako se Europa ne može prilagoditi, modernizirati svoje sustave i ne može povećati svoj rast i zapošljavanje dovoljno brzo, onda neće biti moguće održati taj izbor. Europa se, ukratko, mora fokusirati na rast i zapošljavanje kako bi ostvarila Lisabonske ambicije.

Lisabonska strategija je bila i trenutno je europski najbolji odziv tim višestrukim izazovima. Ona predstavlja radni ovkir ambicija i ciljeva koji postavljaju široko usmjerenje nužnih promjena za održivost europske ekonomije, koja je genijalno inovativna, djeluje na granicama tehnologije i kreira rast i radna mjesta koja Europa treba. Stajalište Grupe visoke razine potvrđuje ispravnost Lisabonskog usmjerenja i imperativa, no još više urgentnost, koja je potrebna za njeno implementiranje – i više svjesnosti visokih troškova ako se tako ne postupi.

Problem međutim leži u činjenici da je Lisabonska strategija postala preširoka za razumijevanje kao i neka međusobno povezana pripovijetka. Lisabon je o svemu pa tako i o ničemu. Svatko je odgovoran, a time i nitko. Krajnji rezultat strategije se nekako izgubio. Raspore ambicioznih i širokih reformi treba jasnu priču, kako bi se mogao komunicirati učinkovito i objasniti potrebu za njom. Tako da svatko zna zašto se nešto radi i može vidjeti valjanost potrebe za implementacijom katkada bolnih reformi. Tako da svatko zna tko je odgovoran.

Ponovimo, Lisabon je o tomu da Europa postane integrirana, konkurentna, dinamička ekonomija temeljena na znanju, koaj je među najboljima u svijetu. Ta strategija želi uključiti europsku obvezu za socijalnom kohezijom i okolišem u srcu rasta i procesu generiranja radnih mjesta kako bi bili dio europske konkurentske prednosti. To se ne može uraditi ukoliko nasuprot stoje u pozadini stagnirajuća ili slabo rastuća potražnja. Širi makroekonomski radni okvir, za poticanje i monetrane i fiskalne politike, mora podržavati koliko je to moguće rast. U tom svijetlu, Gurpa visoke razine podržava nedavni prijedlog reformi Europske komisije o Paktu za stabilnost i rast. Te reforme nude fleksibilnost za poticanje ekonomskih politika koje smanjuju utjecaj ekonomskih ciklusa bez gubljenja vidokruga važnosti stabilnosti. Jačanjem vladinih fiskalnih pozicija u postojećem krhkom kretanju prema gore je potrebno kako bi se stvorila veća širokogrudnost u bilo kojem naknadnom kretanju prema dolje s povećanim izdacima ili održivim smanjivanjem poreza. Potrebno je poslovanju dati povjerenje kako bi se investiralo i inoviralo znanje po kojem je meta-cilj održavanje postojećeg zamaha prema gore te šansama za implementaciju Lisabona.

S realizacijom Lisabonske strategije profitirat će sve zemlje članice. Princip u podlozi Europske unije je dobro utvrđeno europsko stajalitše bolje je visjeti zajedno jer bi ionako visjeli odvojeno. Jedinstveno tržište roba i servisa promovira trgovinu koja koristi svakoj zemlji članici. Euro kreira monetarnu uniju predviljivih, stabilnih niskih kamatnih stopa i nisku inflaciju koja koristi što koristi svakoj zemlj članici. Niti jedna pojedina europska zemlja ne može ostvariti poboljšanje okoliša u izolaciji, a što bolje djeluje europska ekonomija, to više investicija teče prema svakoj zemlji članici kako bi iskoristila prednost poboljšane klime europskog business-a. Na isti način, učinci izgradnje eruopske ekonomije znanja se prelijevaju u korist svih.

Lisabon je strategija za koju je najbolje kolektivno poticanje cijele Europe, jer će se samo tako ostvariti maksimum koristi. Za osiguranje koristi, zemlje članice moraju preuzeti odgovornost i vlasništvo nad procesom. Europska komisija mora biti pripremljena ‘objavljivati i osramotiti’ one koji ne uspijevaju kao i ‘slaviti’ uspješne. previše je toga u igri da bi respektirale senzibilnosti onih koje spriječavaju poticanje zajedničkog europskog dobra. A EU zajedničke politike, uključivo s pratećim proračunima, moraju reflektirati Lisabonske prioritete. Ako Europa želi ostvariti svoje ciljeve, mora djelovati jednoumno i fokusirano, te mora djelovati odmah.



Drugo poglavlje – deblokiranje blokada: oslobađanje potencijala

Što učiniti?

Nema magičnog metka koji će dati viši rast i radna mjesta što Europa hitno treba. Umjesto toga postoje serije međusobno povezanih inicijativa i strukturalnih promjena koje bi kumulativnim ojačavanjem simultanim uvođenjem u svakoj zemlji članici omogućila i sveobuhvatnost i snagu za oslobađanje neupitnih potencijala koji egzistiraju u europskoj ekonomiji. Svaki element Lisabonske strategije doprinosi uspjehu cjeline.

Nužno zemlje članice počinju s različitih pozicija. To zahtijeva interpretaciju Lisabonskih ciljeva unutar pojedinog nacionalnog konteksta i izazova, a ne neku generalnu izričitu zapovijed za poboljšavanje svakog ekonmskog indikatora nezavisno o pojedinim nacionalnim pozicijama – u protivnom strategija ne bi imala smisla javnom mnijenju u pojedinim zemljama članicama.

Međutim, postoji pet širokih prioritetnih područja politika gdje EU i pojedine zemlja članice moraju ostvariti napredak kako bi pomogle kako u ostvarivanju svog vlastiog ekonomskog dinamizma tako i energičnosti europske ekonomije od koje imaju koristi sve zemlje članice. Realizacija društva znanja, kompletiranje internog tržišta uključujući servise i posebno financijske, uspostavljanje povoljne klime poslovanja i poduzetništva, izgradnja adaptibilnog i inkluzivnog tržišta rada te snažno promoviranje win-win uvjeta strategijama okoliša su zajedno izvori ekonomskog rasta i više proizvodnosti. A sve, sa stajališta  Grupe visoke razine će se vjerojatnije dogoditi ako će u pozadini biti makroekonomske politike koje podržavaju rast.

Možda se pojedine zemlje članice mogu pohvaliti ostvarenjima u dvije ili čak tri od navedenih prioritetnih područja politika. Niti jedna se ne može pohvaliti uspjehom u svih pet, a to je ono što se zahtijeva ako se Lisabonska ambicija želi ostvariti – nakon svega barem pružanje europskim građanima prilike i kvalitet života kakve žele. Zadatak je inteligentno uvjeriti lidere Europe i javnost o temi (slučaju) Lisabona; razviti politike u svakoj zemlji članici, podržane primjerenim pan-europskim radnim okvirom, koji adresira partikularne uvjete zemalja članica; pa onda djelovati odlučnije nego što smo do sada svejdočili.

U zaključku: neće poticanje bilo kojeg pojedinačnog cilja podići europsku proizvodnost i rast, već svih njih – očito prilagođenih partikulranoj poziciji nacionalnih ekonomija. A što je sposobnija šira ekonomija, lakše će biti uvesti teške reforme. Ostatak ovog poglavlja ćemo posvetiti specifičnim preporukama, s kojima vladini lideri mogu pkazati svoju predanost strategiji rasta i zapošljavanja.

Napomena prevoditelja: U nastavku se neće detaljno prevoditi ostatak teksta, zbog nepotrebnih ponavljanja, već će se prevesti samo preporuke Grupe za svaku stratešku postavku Lisabonske strategije.

1. Realiziranje društva znanja (knowledge society)

Lisabonska strategija poziva na:

• informacijsko društvo: definiranjem regulatornog radnog okvira za elektroničke komunikacije; ohrabrivanjem širenja ICT-a; kreiranjem uvjeta za e-trgovanje; podržavanjem europskog liderstva u tehnologijama mobilnih komunikacija;
• istraživanje: uspostavljanjem područja istraživanja i inovacija; poticanjem trošenja na R&D na 3% GDP-a; pretvaranjem Europe u atraktivnije područje za njene najbolje mozgove; promoviranjem novih tehnologija;
• edukacija i ljudski kapital: smanjivanjem na polovicu broja onih koji nranije prekidaju školu; prilagođavanjem sustava edukacije i treninga društvu znanja; hrabrenjem doživotnog učenja za sve; pomoviranjem i olakšavanjem mobilnosti;

. . . . . .
Ključne preporuke:

EU mora privući najbolje i najbistrije istraživače u svijetu podizanjem svoje atraktivnosti. Stoga na Proljetnom sastanku Euopskog vijeća 2005 se treba dogovoriti o pripremi plana akcija za reduciranje administrativnih prepreka za ulazak u, i kretanje po, EU za znanstvenike i istraživače svjetske klase i članove obitelji.

Za ojačavanje znanstvene izvrsnosti, Europski parlament i Vijeće se moraju dogovoriti do kraja 2005 (unutar tema sedmog radnog okvira programa za istraživanja) u svezi s utemeljivanjem autonomnog Europskog Istraživačkog Vijeća (ERC po englskom nazivu), koje bi financiralo i koordiniralo dugoročna temeljna istraživanja na europskoj razini.

Zemlje članice bi se trebale više truditi i slijediti plan akcija eEuropa 2005, kako bi požnjela fune koristi ICT-a. Posebno je potreban veći napredak u području e-vladanja. Zemlje članice moraju stoga jačati pristupačnost širokopojasnih (brzih) veza kako bi se doseglo najmanje 50% penetracije do 2010.

Vrijeme je došlo za prihvaćanje od Europskog vijeća Patenta zajednice ili se od njega treba odustati. Dogovoriti bi se trebalo o tom  fundemntalnom važnom dijelu legislative prije ili na Proljetnoj konferenciji Europskog vijeća. Dogovor bi trebao osigurati Patentom Zejednice stvarno reduciranje kompleksnosti, vremena i troškova zaštite intelektualnog vlasništva. To je razlog zašto Grupa visoke razine apelira na Europsko vijeće kako bi prevladala istaknuta jezična problematika.


2. Pridržavanje obveza prema internom tržištu

Lisabonska strategija poziva na:

• osiguravanje učinkovite transpozicije EC zakona: ubrzavanje transpozicije EC legislacije (98,5%)
• otklanjanje prepreka slobodnom kretanju servisa u EU: progresivno liberaliziranje tržišta i industrije mreža, posebno plina i električnog napajanja (2007); poštanskih servisa (2006); željeznićkog transporta (2008); i zračnog prostora
• kompletiranje internog tržišta za industrije mreža;
• kompletiranje internog tržišta za financijske servise (2005) ;
  
• osiguravanje fer i uniformne primjene pravila konkuriranja i državne pomoći: reduciranje pomoći države na 1% GDP-a; definiranje novih pravila režima spajanja i preuzimanja; ažuriranje javnih pravila nabave.

Ključne preporuke:

Početkom 2005, Komisija bi trebala kreirati punu listu legislative internog tržišta, koja još čeka na transpoziciju u svakoj od 25 zemalja članica, što će se aneksirati zaključcima Proljetne konferencije Europskog vijeća. Liste moraju sortirati zemlje članice, počevši s najtežim grijesima.

Europski parlamenti vijeće bi se morali dogovoriti o legislativi za otklanjanje prepreka slobodnom kretanju servisa na kraju 2005. Onda se mora utvrditi jasna obveza dijela zemalja članica za osiguravanje nekorištenja nacionalnih pravila kao izgovor spriječavanju i blokiranju ponuđača servisa domicilnih u drugim zemljama članicama; Komisija bi trebala prioritetno tretirati taj zahtjev.

Vijeće bi trebalo prihvatiti FSAP (akcijski plan financijskih servisa) legislaciju prije prije proljeća 2005. Zemlje članice moraju prije kraja 2005 transponirati relevantne FSAP mjere u svoje nacionalne zakone.
Komisija bi trebala iscrtati strategiju za reduciranje barijera preko-graničnom prebijanju i sravnjivanju (clearing & settlement) prije Proljetnog Europskog vijeća 2005.


3. Kreiranje prave poduzetničke klime

Lisabonska strategija poziva na:

• regulatorna klima povoljnija za investiranje, inoviranje i poduzetništvo: olakšavanje pristupa financijama niskog troška, poboljšavanje legislative bankrota, uzimanje u obzir specifičnosti SME-a (2000) (malih i srednjih poduzeća), poboljšavanje radnog okvira industrije, ohrabrivanje na odgovorno korporacijsko vladanje.
•  niži troškovi poslovanja i otklanjanje crvene-vrpce: razvoj bolje strategije reguliranja i na europskoj i na nacionalnoj razini (2001), reducirajući vrijeme i troškove uspostavljanja kompanije.

Ključne preporuke:

Europska komisija bi morala nastaviti razvijati svoj instrumentarij za analiziranje utjecaja prijedloga legislative kako bi se ciljevi konkurentnosti i ordživog razvoja inkorporirali učinkoivitije.
Komisija i zemlje članice trebale bi se dogovoriti o zajedničkoj administracijskog tereta (obveznog izdvajanj) prije ili na Proljetnoj konferenciji Europskog vijeća. Komisija mora snimiti kumulativno opterećenje na kompanije i postaviti cilj za njegovo smanjivanje. Slično moraju i zemlje članice pokrenuti analizu svojih nacionalnih zakona i sebi postaviti ciljeve za reduciranje tereta nacionalne administracije. I Komisija i zemlje članice moraju se očitovati prije srpnja 2005 koliko i do kada će reducirati administrativni teret u ključnim prioritetnim sektorima.

Zemlje članice moraju drastično reducirati vrijeme, napore i troškove uspostavljanja business-a do kraja 2005. Cilj bi trebala biti konvergencija prema prosječnim učincima trenutno tri najbolje zemlje članice. Uvođenje one-stop shop-a za uspostavljanje business-a se izuzetno preporučuje.


4. Izgradnja inkluzivnog tržišta rada za jaču socijalnu koheziju

Lisabonska strategija poziva na:

• povećavanje stope zapošljavanja: 67% (do 2005) i 70% (do 2010) za ukupnu stopu zapošljavanja; 57% (do 2005) i 60% (do 2010) za stopu zapošljavanja žena; 50% za starije radnike (do 2010); progresivni rast za otprilike 5 godina kao učinkovite prosječne starosti za ljude koji prestaju raditi
• definiranje multinacionalnog programa o adaptibilnosti poslovanja, kolektivnog pregovaranja, moderiranja plaća, poboljšavanju proizvodnosti, doživotnom učenju, novim tehnologijama i fleksibilnim organizacijama rada do kraja 2002.
• uklanjanje smetnji participiranju žena na radu, te nadalje jednake prilike
• prilagođavanje europskog socijalnog modela za transformaciju prema ekonomiji znanja i društvu znanja: olakšavanje društvene sigurnosti u preko-graničnom kretanju građana; prihvaćanju privremene direktive o agenciji rada (2003), osiguravajući održivost mirovinskih shema, te uvoeđenjm otvorene metode koordinacije u području socijalne zaštite.
• iskorjenjivanje siromaštva: dogovor o programu socijalnog uključivanja (2001), maticom promocije uključivanja u nacionalne i europske politike, adresirajući problematike specifičnih ciljnih grupa.

Ključne preporuke:

Zemlje članice, usko se konzultirajući sa socijalnim partnerima, trebali bi izvješćivati o uvođenju preporuka Europske radne grupe za zapošljavanje prihvaćenih u ožujku 2004, uključujući i učinke zapošljavanja i održivosti socijalnog sustava, kako bi se situacija mogla snimiti na Proljetnoj konferenciji Vijeća 2005. Vijeća za socijalnu problematiku trebalo bi koordinirati snimanje.

Zemlje članice u tijesnoj kooperaciji sa socijalnim partnerima terbale bi usvojiti nacionalne strategije doživotnog učenja do 2005, kako bi se adresiralo problematiku brzih tehnoloških promjena, povećala participacija na tržištu rada i omogućio ljudima duži rad.

Zemlje članice moraju razviti sveobuhvatnu strategiju aktivnog starenja do 2006. Aktivna strategija starenja zahtijeva radikalni pomak politike i kulture od ranog umirovljenja, prema tri ključne linije akcije: pružanje prave legalne i financijske pobude da ranici duže rade a poslodavci uzimaju i drže starije radnike; povećavanju participacije u doživotnom učenju za sva godišta, posebno za manje vješte i starije radnike: te poboljašanju radnih uvjeta i kvaliteta rada.


5. Djelovanje prema okolišno održivoj budućnosti

Lisabonska strategija poziva na:

• adresiranje klimatskih promjena: brzo ratificiranje Kioto protokola (2002), pokazivanje napretka u pridržavanju Kioto ciljeva (do 2005), raliziranjem cilja od 12% primarnih energetskih potreba i 22% ukupne potršnje električne energije iz obnovljivih izvora energije;
• odvajanje ekonomskog rasta od korištenja resursa: razmatranje rastuće volumena prometa, gužvi, buke i zagađenja s potpunom internalizacijom troškova socijale i okoliša, razvijanje radnog okvira Zajednice za naplatu transportne infrastrukture (eurovinjete), osiguravanje održivog korištenja prirodnih resursa i razine otpada;
• definiranje novog regulatornog radnog okvira: prihvaćanje direktiva za oporezivanje energije (2002), odgovornosti za okoliš (2004), Šesti program akcija za okoliš.

Ključne preporuke:  

Komisija, Vijeće izemlje članice moraju promovirati razvoj i difuziju eko-inovacija te dogradnju europskog liderstva u ključnim tržištima eko-industrija.

Komisija bi morala izvjestiti o svekolikom napretku Plana akcija glede EU tehnologija za okoliš (ETAP) na Proljetnom europskom vijeću 2005. Zemlje članice trebaju postaviti putokaz za implementiranje ETAP-a, identificiranjem konkretnih mjera i krajnjih rokova, posebno u svezi sa svojom istraživačkom dimenzijom (na primjer tehnološke platforme) i podrškom malim i srednjim poduzećima (rizični kapital) te uspostavljanjem pravih cijena ukidanjem štetnih poticaja.

Nacionalne i lokalne vlasti bi trebale uspostaviti plan akcija za ozelenjavanje javne prokurative do kraja 2006, pokusirajući se posebno na tehnologije obnovljivih energija i novo gorivo za vaozila. komisija bi morala olakšati diseminaciju informacija o dobrim praksama (praktičkim rješenjima) među zemlje članice i javne uprave.

Djelovanja na održivoj budućnosti – ravnoteža rasta i održivosti okoliša uz povećavanje učinkovitosti korištenja energije, te smanjivanje o zavisnosti o stranim izvorima (82% u 2002)..


Treće poglavlje se bavi omogućavanjem djelovanja Lisabonske strategije, što se može sažeti u slijedećim točkama (pregled prevoditelja):

• prihvaćanje promjena
• ukljanjanje nedostatka obvezivanja na planove akcija i političke volje
• naglašavanje ključne uloge zemalja članica, koje se nisu dovoljno pridružile procesu
• formuliranja nacionalnih planova akcija (temeljem EU principa ekonomske politike i politike zapošljavanja postavljenih u ‘Smjernicama ekonomske politike (BEPGs)
• ojačavanje europske razine
• koherentnost između EU institucija
• reflektiranje prioriteta
• uvođenjem temeljem obvezanosti
• učinkovitijim instrumentima
• boljim komuniciranjem na svim razinama i između svih sudionika.

Zaključak: (kompletan prijevod)

Europski lideri moraju usaditi nadu kako će sutrašnjica biti bolja od današnjice. Europa ima popriličnu ekonomsku i socijalnu snagu, kako je to identificirala Grupa visoke razine. Program reformi iznesen u ovom izvješću je maksimalno isporučiv (sposoban za realizaciju – op. prev.) i donijet će poboljšanja. Nužno ga je jasno razumjeti i objasniti i onda implementirati. Čin uvođenja, zajednos pridruženim poboljšanjima, će početi stavljati Europu na virtuozan krug boljih ekonomskih učinaka, rastućeg povjerenja i očekivanja te poboljšanja pouzdanja.

Promjene kao što je otvaranje tržišta, modernizacija sustava socijalin politika, penzija i zdravstvene zaštite, promoviranjem adaptibilnosti tržišta rada ili čak edukacijskih sustava, imat će trenutni učinak na svakodnevni život ljudi. Mnoge će promjene biti pozitivne, uprkos njihovom općem prikazu. Na primjer,  veća konkurencija ojačava potrošače, tipično žene dok pristup doživotnoj edukaciji nudi radnicima šansu mobilnosti, samo-poboljšavanja i većih prilika. međutim, sve dok se programi neće razumijevati kao sveobuhvatnim paketima, svakoj se komponenti neće pružiti šansa za dokazivanje operabilnosti i doprinosa općem poboljšanju. Šanse kretanja po virtuoznom krugu poboljšanih učinaka i povjerenja se znatno reduciraju.

Potreba za reformama se moraju objašnjavati posebno građanima koji nisu uvijek svjesni hitnosti i razmjera situacije. ‘Konkurentnost’ nije samo suhi ekonomski indikator, koji je često nerazumljiv čovjeku s ulice, već on daje dijagnozu stanja ekonomskog zdravlja zemlje ili regije. U sadašnjim okolnostima mora se poslati jasna poruka: ako se želi očuvati i poboljšati socijalni model, mora se prihvatiti kako nije prekasno za promjene. U bilo kojem status quo slučaju jednostavno nije opcija.
Angažiranje i uključivanje građana u proces ima dvije međusobno ojačavajuće privlačnosti: u stvari se traži javna podrška davanjem elemenata za debatiranje i koristi se to kao poluga podrške za pritisak na vlade za nastavak ostvarivanja tih ciljeva.

Grupa visoke razine ne poziva na nekritičku akciju; paketi reformi moraju biti uravnoteženi, dobro promišljeni i pravilno dizajnirani. Jednako tako mora postojati jačanje i moderniziranje drugačijeg europskog pristupa organiziranja ekonomije i društva, kako bi se ugradile temljne europske vrijednosti zbog kojih svi europejci brinu. Ta tema se nudi temljem obećanja i pothvata koji su već urađeni a koji će sa sobom donjeti značajne promjene.

Promocija rasta i zapošljavanja u Europi je slijedeći veliki europski projekt. Njegovo izvršenje će zahtijevati političko liderstvo i obvezanost najviših razina, zajedno s obvezanošću socijalnih partnera, čiju ulogu Grupa želi održati: Međutim privilegija glasovanja i participacije je popraćena odgovornošću, koju urgiramo da svi prihvate. Građani Europe ne zaslužuju ništa manje.

Mjere koje predlažemo zahtijevaju – u našem europskom demokratskom sustavu – nepopustljivu političku odlučnost. Na kraju, veći dio Lisabonske strategija zavisi o napretku ostvarenom u nacionalnom kapitalu: niti jedna europska procedura ili metoda ne može promijeniti tu jednostavnu istinu. Vlade i posebno njihovi lideri ne smiju izbjeći svojim krucijalnim odgovornostima. U igri je ništa manje od budućeg prosperiteta europskog modela.



Prilozi:
Ekonomski indikatori za EU-15 u usporedbi s EU-25, te za novih 10 članica su dani u originalnom tekstu, koga se može tiskati!