“Znanost je bez religije nedovoljna (osakaćena), religija je bez znanosti slijepa. -
Science without religion is lame, religion without science is blind.”
~ Albert Einstein

“Religija koja se boji znanosti ne poštuje Boga i čini samoubojstvo -
The religion that is afraid of science dishonors God and commits suicide.”
~ Ralph Waldo Emerson

Klasična fizika

Nije teško zamisliti primitivne ljude, koji sjede oko vatre u svom logoru, pitajući se od kojih je elemenata napravljeno SVE u prirodi (zemlja, vjetar, voda i vatra). Od samog početka je fizika emergirala kao mješavina filozofija i matematike s cilijem definiranja svijeta oko nas. Prvi su ljudi bili tada na milosti prirode, kao nikada kasnije u povijesti. Pojavljivali su se događaji za koje nije postojalo objašnjenje uzroka, iti bilo kakva ideja izbjegavanja takvog događaja, pa niti nade u moćnost kontroliranja takvih događaja.

Klasična fizika, rođena kod tih ranih ljudi, nastavljala je gledati prirodu kao stroj, koji bi se moglo objasniti predviđati, ako se jednom razumiju njegovi dijelovi. Kao dio prirode, ljudi su također promatrani kao stroj, determinističan po prirodi. Biologija se promatrala više kao matematika procesa koji su slijedili definirane putove interakcija;a misli kao ništa više od kemijskog odziva na podražaje okoline. U biti, klasična fizika je delegirala ljudski duh ili dušu u vanjske prostore egzistencije (ili ne-egzistencije), definirajući život u čistoj uzročno - posljedičnoj strukturi, koja je bila najpovoljnija za kontrolu prirode i zadovoljavanje fizike pravo pri rođenju..

Grci

No razvoj fizike nije bio bez rasprava. Od vremena Grka, poznati filozofi i znanstvenici su debatirali o samoj biti prirode.

Zeno i Aristotel

Aristotel (384-322 BC) je vjerovao u mogućnost djelomične kontrole stvari; ukoliko bi se na neki način moglo kontrolirati što se događa na početku, tada bi se moglo mirno i postupno gledati evoluiranje rezultata. Radilo se o nekoj vrsti kontrolirljivog načina gledanje na prirodu kroz naočale uzroka i posljedice.

<>S druge strane Zeno je ukazivao na nepostojanje nužnosti kontinuiranog načina kretanja ili promjene, koja se vjerojatno odvija u diskontinuiranim skokovima. Zeno je bio poznat po paradoksu, kojeg je vidio u svim stvarima, kao: ako se stvar kreće iz jedne točke prostora u drugu, ona mora najprije prevaliti polovicu udaljenosti. Prije nego je to učinila, morala je proči polovicu polovice i tako dalje u beskonačno. Dakle stvar mora proći kroz beskonačno mnogo točaka, a to je nemoguće u konačnom vremenu.
<>
<>Tako je počela inicijalna diskusija o tomu jesu li stvari kontinuirane ili diskontinuirane, što je početak onog što nazivamo kvantnom fizikom. Mijenjaju li se stvari koje promatramo bez zapinjanja odnosno kontinuirano? Ili se mijenjaju nenandano i diskontinuirano? Na koji se način stvari stvarno odvijaju?

<>

Diskontinuirano kvantni skok

Pokazuje se da dok gledamo na prostor atoma, prostor u kom emergira kvantna fizika, vidimo da se promatrane stvari kreću diskontinuirano (ili skokovito). Neštp skače sa svog mjesta na novo mjesto ....... bez prolaza mjesta zimeđu. I to događanje vidimo na atomskoj i subatomskoj razini vrlo jasno. To vodi do tako zvane kvantne mehanike.

Kvantna mehanika

Pojavom Kvantne mehanike, otvorio se novi 'realitet', drugačiji od svakodnevnog makroskopskog svijeta, kao štp je Aristotelov bio različit od Zeno-vog. Pa ipak što više učimo o kvantnom svijetu, to više izgleda da je Zeno pobjednik debate.

Motritelj

Jedno od načudnijih svojstava u Kvantnom svijetu se pojavilo kada je znanost počela otkrivati istinsku prirodu Kvantnih čestica. Koncept Dualiteta čestica val je pokazao zavisnost o prirodi postave eksperimenta, hoće li se Kvantna čestica pokazivati ponašanje i kao val i kao čestica. Iznenađujući rezultat je nezavisnost ishoda eksperimenta tj. ponašanja Kvantne čestice ili kao val ili kao čestica, odnosno potpuna zavisnost o motrenju ishoda. Čak i vrijeme i prostor imaju u tomu malo znaćenje, jer će ishodi eksperimenta slijediti motritelja i onda kada se rezultati promatraju godinama kasnije i tisućama kilometara udaljeno od mjesta izvođenja eksperimenta.

No taj motritelj ne može biti sama stvar. Svi mjerni uređaju na svijetu ne će isforsirati na ponašanje čestice ili valno ponašanje - samo će svijesni motritelj utjecati na rezultate.

Kopenhaška interpretacija

Kopenhaška interpretacija (koju su predložili Niels Bohr i Werner Heisenberg 1927.) počinje s paradoksom da su naši mjerni instrumenti i koncepti, koje koristimo za shvaćanje kvantnog svijeta, temeljeni na makroskopskom svijetu klasične fizike. Pa ipak koristimo te instrumente i metode za proučavanje Kvatnog svijeta gdje nisu potpuno primjereni.

Heisenberg je rekao kako je rezultat tog paradoksa, uzet zajedno s Principom neizvjesnosti, nemogućnost bilo kakve konkretne izjave o Kvantnoj čestici između dva skupa mjerenja.

Heisenberg-ov princip neizvjesnosti

U svijetu klasične fizike možemo mjeriti bilo koji odabrani skup veličina, primjenom odgovarajuće skupa mjernih sustava. Čudan rezultat kvantne mehanike je postojanje parova veličina, koje se ne bi mogle simultano točno mjeriti. Jedan primjer su pozicija i moment (kretanja). Ako odaberemo mjerenje pozicije elektrona, onda u skladu s Heisenberg-ovim principom neizvjesnosti, nije moguće točno znati njegov moment. Vrijedi i obratno: ako točno znamo moment čestice, ne možemo znati njegovu poziciju. U stvari, što točnije mjerimo njenu poziciju, to je nesigurnije mjerenje njenog momenta.

Ta neizvjesnost NIJE funkcija mjernog uređaja ili osobe koja izvodi mjerenje, već je inherentno svojstvo kvantnog svijeta.

Tako na primjer, ako mjerimo poziciju i moment Kvantne čestice u točki A, pa onda kasnije mjerimo opet česticu u točki B, ne možemo ništa konkretno reči o putu, kojim bi mogla proći čestica između točke A i točke B. Pojam "događanja" se samo dešava s mjerenjem, kako je to pokazano u Dualitetu čestica val. Sve što je moguće utvrditi između mjerenja u točki A i točki B je tendencija ili potencijal čestice, kojim bi mogla biti u određenoj poziciji ili imati određeni moment. Skup mogućnosti je vrsta statističke valne funkcije poznate kao Schrödinger-ova valna funkcija. Kada se dogodi mjerenje u točki B, tendencija ili vjerojatnost postaje stvarnost. Drugim riječima, postaje realitetom, koji koincidira s kolapsom valne funkcije. Dakle realitet ne postoji osim u trenutku mjerenja u točkama A i B. Što je još važnije, realitet ne postoji između točaka A i B.

Kopenhaška interpretacija kvantne mehanike indicira postojanje realiteta na kvantnoj razini samo kao vala mogućnosti. Realitet je zavisan o motritelju; u stvari motritelj kreaira realitet. Jer dok nema mjerenja ili promatranja, realitet samo postoji kao skup mogućnosti karakteriziran Schrödinger-ovom valnom funkcijom.

Tek kada se odlučimo (izaberemo) promatrati rezultat, onda se događa kolaps valne funkcije u realitet.

Zato što se realitet postvaruje kao rezultat promatranja, predviđa se temeljem te činjenice postojanje nekog motritelja, koji će promatrati. Motritelj implicira potrebu svijesti (za sviješću).

To je najrevolucionarniji koncept koga demonstrira Kvantna mehanika, čija se puna težina još uvijek nije utisnula u čovječanstvo (a nije ga ni impress-ionirala).

U početku

U samom početku postojanja postojao je samo jedan atom, koga znanost referencira kao primordijalni atom. Dr. Edward Tryon, s Hunter College-a na City University of New York, je predložio nastanak našeg svemira kao fluktuaciju Polja nulte-točke - Zero-Point Field(ZPF) na velikoj skali. Prvotni je svemir bio nabijen ZPF energijom, čiji je "anti-gravitacijski" učinak proširio Svemir za faktor možda 10⁵⁰ u samo 10^-32 sekundi. Rezultat je bilo razbijanje i eksplodiranje tog primordijalnog atoma što je formiralo svemir kakvog danas vidimo. Kvantno ispreplitanje - Quantum Entanglement je pokazalo kako su dvije čestice, koje potječu iz jednog jedinog izvora zauvijek povezane. Te dvije čestice trenutno dijele informacije preko ogromnih udaljenosti, očito kršeći ograničenje postavljeno brzinom svijetlosti Einstein-ove teorije relativnosti. To je ono što je Einstein nazvao "tajanstvena akcija na daljinu".

Ako je svemir kreiran iz jedne točke u velikom prasku, onda posljedično slijedi, kako je sva materija koja je u konačnici rezultirala iz velikog praska tijekom procijenjenih 13 do 20 milijardi godina postojanja svemira, podvrgnuta kvantnom ispreplitanju. Stoga je sve u svemiru povezano (u odnošenju) sa svim ostalim, pa će zato biti podvrgnuta toj "tajanstvenoj akciji na daljinu".

Iznenađujući zakljuak

Kvantna fizika je pokazala postojanje realiteta samo u prisutnosti svijesnog motritelja. Kvantnim ispreplitanjem je sve postojeće povezano pomoću Polja nulte točke, polja u kom se materija spontano pojavljuje i nestaje, u kom energija prožima svekoliki ne-prazan prostor svemira. U Dualitetu čestica val, vidimo mogućnost utjecaja na realitet, odnosno da svojim svijesnim mislima možemo mijenjati samo postojanje materije.

Svemir je počeo u bljesku energije, mnogo ranije od početka života, mnogo prije manifestiranja svijesne misli na nekoj tek formiranoj stijeni zvanoj Zemlja? A realitet ipak ne može postojati bez motritelje, a čestice ne postoje bez svijesnog motritelja.

Stoga se sami pitajte - Tko je bio prvi svijesno motritelj, koji je manifestirao realitet? Tko je nas manifestirao?