Podrijetlo socijalne disfunkcije – Javna edukacija u SAD

Kako bi se karakterizirala javna edukacija u SAD-u?  Cinička bi analogija mogla biti ona s pacijentom na respiratoru, pacemaker-om i svim potrebnim transfuzijskim i ekstraktorskim cijevima kako bi se tijelo održavalo na životu, dok EEG pokazuje ravnu crtu. Svi organi rade no ne ostvaruju ništa. Pacijent je moždano mrtav (a kako li je tek ‘mrtav’ hrvatski sustav javne edukacije – op. MK).

Američka javna edukacije ne raspoznaje glavni razlog zašto Johnny ne uči. Ne prepoznaje patologiju sustava vjerovanja i barijere učenju generirane kulturnim obmanama. Naše institucije neće javno priznati svoju vlastitu patologiju i mehanizme koji funkcioniraju da bi stvarali probleme, koji omogućavaju autoritarne sustave unutar okoline visokog tehničkog i znanstvenog znanja. Puna priroda mehanizma kognitivne obrane, u RCE terminima (recipročna kognitivna ekskluzija) se i dalje ignorira od akdamičara kognitivne znanosti. Javna edukacija, koja slijedi kulturne ideale, bezumnost činjenica koje divergiraju od objektivne realnosti, generira disfunkciju što je sve zajedno isključivo od racionalnosti. Njegov je fokus na posluživanje kulturalnih mandata i vlastitih sustava i procesa a ne na učinkovito prenošenje svog raspoloživog stvarnog znanja. Američki sustav javne edukacije je instrument institucija kontrole, jer educira ne za osobnu učinkovitost već za održavanje tih institucija u svojim izobličenim formama.

Naše javne škole su područja intenzivne aktivnosti no vrlo malo postignuća. Naše škole izbacuju završene grupe, u kojima prosječni učenik/student treba pomoć pri popunjavanju molbe za posao.

Diplomirani s visokih škola, u prosjeku ništa više od marginalno pismenih ne znaju ništa o znanosti i vrlo male sposobnosti u matematici. praktički ne razumiju ništa o temeljnim principima znanosti i nemaju praktički nikakve sposobnosti analitičkog mišljenja. Čekaju nekog da im kaže što trebaju raditi i što misliti. Oni su posljedica sustava nestajućih sposobnosti koja se prenosi čak i na temeljnu pismenost.

Definirajuća karakteristika tog edukacijskog škarta je sve više nesposobnost razmišljanja ili učenja, razlikovanja fantazije od realnosti. Izgubili su svoju prirodnu sklonost kritičkom promišljanju, prepoznavanja zabluda. Nemaju ni treninga u mišljenju niti se usmjeravaju u tom smjeru. Vrlo je malo orijentacija na fizikalnu okolinu.

Vođeni su prema prolazu testova bez razumijevanja sadržaja. Učeni su memoriziranju podataka i upakiranih odgovora, koji se ne mogu povezati s vanjskom egzistencijom. Vide vrlo malo primjerenog.

Uhvaćeni su u zamku između disfunkcije njihovog društvenog sustava i krive usmjerenosti grupa svojih vršnjaka. Uveliko su nespremni za ulazak u tehnološko društvo bilo sa stajališta znanja ili racionalnosti.

Kako bi moglo biti drugačije? Niti sustav niti njegovi funkcionari ne priznaju niti prihvaćaju temeljne principe realnosti o tomu što je vrsta i kako su stvari međusobno povezane. Učitelji sebe slabo razumiju ili značenje povijesti, u terminima pokazivanja disfunkcionalnih principa i sustava kao ni značenje kulturalnih obmana. Nikada se nisu ni fokusirali na takve stvari. Nemaju osjećaj kulturalnih umobolnosti, koje su usvojili i koje usađuju i ojačavaju. . . .

Jedina i najveća barijera učenju su usađene kulturalne obmane, vjerovanja koja funkcioniraju tako da reduciraju nezavisnu misao i promišljanje. Druge velike barijere učenju, kako bi se educirali naši mladi, su averzija prema kažnjavanju okoline škole, ignoracnije na strani učitelja, frustracije, bijes, gubitak respekta i nepovjerenje u sustava. Naravno, ovi su elementi izmješani. Ignorantsk učitelji, nepravda, visoka razina buke, nasilje i raspoređena službena glupost su sve dio školske okoline koja kažnjava učenike.
Poučavanjem obmana u usađivanjem vjerovanja, dijete je blokirano od raspoznavanja ili prihvaćanja resipročnih realiteta. To je principjelna braijera učenju je internalizirana obmana. Ako su roditelji religioznih vjerovanja, oni ih obično prenose na dijecu, podižući skoro neprobojnu barijeru prepoznavanju ili prihvaćanju recipročnih realiteta, izobličujući djetetovu percepciju i razmišljanje virtualno svega. Kako religiozno vjerovanje adresira temeljnu prirodu postojanja, daje a priori zabludu za sve percepcije i razmišljanja, pa ne ostaje nikakva realna baza za ljudsku misao. Svako će promišljanje temeljeno na realnosti biti implicitno u sukobu s temeljnim konceptima. (‘Blago siromašnima duhom, njihovo je kreljevstvo nenbesko’ – op. MK).

Ako roditelji slabo razumiju prirodne harmonije i kakoo stvari djeluju, oni neizbježno prenijeti dezinformacije, osjećaj frustriranosti, obrambena stajališta i navike racionaliziranja na dijete. Poučavanjem obmana, roditelji grade konceptualnu bajku koja će uvijek biti u sukobu s realnošću ali i s drugim obmanama. Svijet postaje vrlo konfuzno mjesto, u kojem ima vrlo malo stvari na koje može računati malo dijete, gdje je vidljivo malo veza (odnosa), u kojem je moguće ostvariti vrlo malo uvida. Implantira se ideja kako je sve moguće.

U modernim društvima, vrlo mlada djeca se uglavnom kažnjavaju zbog većine svojih aktivnosti učenja. Ove aktivnosti tvore prirodni način na koji se djeca igraju, slijedeći svoj vlastiti interes; objekte koje će stavljati u usta, bacati, sjediti na njima, dohvaćati s police ili stola, larmati s njim, razbijati, itd. Ukratko, proces istraživanja okoline postaje sve dražim kako se raste samo-povjerenje i uživanje u osjećaju da djete može raditi stvari i otkrivati stvari u tom procesu. To je potrebni temelj za dobivanje sklonosti učenju tijekom cijelog života. Kažnjavanje i frustracija uskoro pretvaraju učenje u nešto što se ne može izdržati, a ne nešto što bi dijete nestrpljivo ‘gutalo’ sa zadovoljstvom. Koliko se često dijete grdilo umjesto da mu se pokazalo nešto interesantnije, omogućavajuću mu pristup novom umjesto da mu se staro istrgne iz ruku?
 
Kažnjavanje potiskuje učenje, znatiželju, propitivanje i razmišljanje. Jedan od glavnih krivaca je postavljati se previše zaštitnički nad djetetom, siguran put da dijete postane plašljivo nesigurno kada je samo, nesklono probavanju novih stvari.

Većina roditelja i učitelja ignorira temeljnu prirodu ljudskog bića, prirodu egzistencije, čak da je ta tema uopće važna i kako se određene teme odnose s drugima temama i prema društvu, vrsti i samoj egzistenciji. Roditelji i učitelji, jednako, će ugraditi djeci iluzije (obmane) i druge barijere u tim područjima.

Kulturalne obmane ulaze ovdje u igru, kao i rezultirajuće ignorancija. Bilo koje vjerovanje usađeno u dijete će generirati otpor prihvaćanju uzajamnog (recipročnog) znanja. Ako učitelj ne prepoznaje, razumije ili ima iskrivljeni koncept realnosti, on ili ona neće djecu učiti realnosti pa će im usađivati građu na takav način da će on biti u sukobu s realnošću.

Bilo da programirate kompjuter koji radi kompleksne matematičke analize ili podučavate mlado dijete, pravilo ‘smeće unutra, smeće van’ je uvijek na djelu. Ne možete dobiti izlaz sklada i svjetla, nakon što ste unjeli žuć i splačine (jeftinu konfekciju). Dijete će reflektirati ono čemu je bilo učeno i što je naučilo vjerovati.

Mnogo roditelja vjeruje kako možete narinuti djetetu bilo koji kod ponašanja i bilo koje vjerovanje, bez reperkusija (to je stajalište i behaviourism-a – op. MK). Očito se ne može. Dijete postaje ono što misli, ono što uči i ono šro ne uspijeva naučiti. Roditelj ili društvo ne mogu izbjeći posljedice onog u što vjeruju i onogo što poučavaju. Svaka individua je refleks kognitivnog sadržaja.

To je lekcija koju čovječanstvo dobija naučiti, najvećim dijelom zbog institucionalizirane iracionalnosti. Nastavljamo u nastojanju nametanja sustava temeljenog na fantaziji nad realnim svijetom. To ne funkcionira. Zanemarujući realitete neće oni nestati niti ćete tako sprijećiti neugodne posljedice.

Većinu potencijala čovječanstva ne možemo niti zamisliti jer smo toliko uronjeni u percepcijski iskrivljene obmane. Ono što se pretpostavlja kao zdravo za ljudske postupke je večim dijelom nepoznato. Ako želimo napredovati, možemo samo tapkati prema realnosti, razmišljanju i eksperimentiranju te odbaciti naša vjerovanja i većinu naših kulturalnih imperativa u procesu.
. . . .
U vrtićima djeca uče radost stajanja u redovima, neupitnim pravilima, veselju autoritarizma u školi i na igralištu te iracionalnostima druge oštećene djece. Dijete brzo uči da kvalitet znači vrlo malo. Bilo koja vrsta rada je prihvatljiva. To je samo rutina koju morate proći da bi imali nešto pokazati mami. Stvar je u tomu da izgledate zaposleno i tiho. Lagano se izbjegava fokusiranje na detalje dodijeljenog zadatka. Postoji značajno odsustvo temeljnog materijala poučavanja usmjerenog prema cilju da dijete bude pismeno, obzirno i prilagodljivo prema drugima i orijentirano na faktičku realnost.
. . . .

Očekivanja od učenja su u većem dijelu erodirala u procesu prilagođavanjem ‘studentima’ manjih sposobnosti a akadameske inklinacije. Ne poučava se ni korektna gramatika ili društveni sklad. Razred je vezan za mir i sadržaje prilagođene najmanje sposobnim, kao rezultat pokušaja da se svima da jednaka edukacija, izostane diskriminacija.
. . . .


Na strani učitelja se malo brinu zbog tog nedostatka učenja. Osim toga isti sadržaj će se prezentirati opet druge godine. Stalno sam iznova poučavao najmlađeg temeljnim matematičkim vještinama, koje nije učio u školi, samo da ih ne izgubi zbog nekorištenja.
. . .

A iznad svega postoji skoro univerzalna odsutnost respekta prema sustavu općenito i stvarima, koje se podučavaju. U stvari, zašto ne?
. . .

Edukativni sadržaji, u SAD-u, ne samo da su izgubili mnoštvo svojih zubiju, već i svoju relevantnost. To je asemblaža otvorenih pitanja, postulata i razdruženih činjenica, koje vode studenta samo zbrci i dosadi. Čak i u područjima matematike, gdje progresija prema relacijama ne može izbjeći, sadržaju se daje vrlo malo relevantnosti činjenici da se radi o točnom, izračunljivom načinu baratanja s realnošću. Matematike se obično poučava kao ‘tvrdi’ predmet za kojeg se očekuje da će biti dosadan, prisilan i razumljiv samo najboljim studentima. Naravno većina studenata prihvaća to stajalište vrlo rano, jer je to uglavnom stajalište roditelja i učitelja. Takva očekivanja tendiraju postati samo-ispunjavajućim.
. . . .

Izdavači sadržaja su izuzetno osjetljivi na pritiske iracionalnog društva. Sveu svemu, pa oni su u business-u prodavanja udžbenika. Izdavačia najavljuju propast i na najmanji nagovještaj kontroverznosti. A kontroverzni sadržaji, koji bi čak trebali biti nužni kako bi prikazali stvarni svemir, se brišu na prvi vidljivi znak otpora.

Rezultat su sadržaji poučavanja, koji se mogu povezati sa ‘životnom hranom’ ili je ‘besmislica’ bolja riječ? To su kolekcije većinom nepovezanih činjenica i fantazija, provizorno (probno) prezentiranih. Poučavanje stvarne prirode egzistencije i to od korjena naših problema, se pažljivo izbjegava.

Student se učinkovito podučava izbjegavanju kritičkog promišljanja (mišljenja). Trebalo bi adresirati previše ‘kontroverznog’ sadržaja. Previše bi se društvenih vjerovanja trebalo dovesti u pitanje. Našim se institucijama to ne bi sviđalo.

Učitelji rijetko imaju dobro orijentaciju u realnosti. Ne samo da se obvezuju na maticu obmana, već uglavnom imaju manjak znanja predmeta koje poučavaju te malo razumiju kako se stvarni sadržaj odnosi prema ostatku realnosti ili prema dinamici društva. Ako ne prepoznaju realnost, ne mogu ju ni kao sadržaj poučavati.

Malo ih je sposobno precizno promišljati, zbog svojih vlastitih stajališta, koja brane. Rijetko su sposobni naučiti studenta misliti. Ono za što su sposobni je inficirati studenta s vlastitim teškoćama glede predmeta sadržaja kao i svoje vlastite zbrke, svog praznovjerja, straha i vlastitih obmana. Većini je studenata/učenika, škola mjesto degradacije, dosade, autoritativne gluposti i kažnjavanja.

Stoga je razumljivo zašto škole znače kaznu i beskrajnu dosadu većini učenika. Nije čudo kako većina rano odustane, iako su još uvijek na mjestu. Dokle god učenici ne nauče kako biti samo-poticani, kako sami misliti i istraživati, značajno učenje, je najvećim dijelom blokirano od sustava. Postoji energična aktivnosti i metež no vrlo malo napretka. 

Kada je programirano učenje bilo uvedeno u kasnim 1950-tim, slavljeno je kao dugo promišljani odgovor na molbe učitelja. Pretpostavljalo se kako je to odgovor na problem učinkovitog poučavanja dijela studenata sa širokim spektrom prirodnih sklonosti i interesa. Pojedinačni bi učenik mogao napredovati svojim ritmom, s tim da je bio odmah nagrađen za korektne odgovore čime mu je bilo osigurano prolaženje testa na kraju tečaja (semestra).
Programirano učenje je hranilo učenika predmetnim sadržajima u malim blokovima. Učenik/student je odgovarao nakon svakog bloka i odmah nakon toga uočio je li odgovor ispravan. Koristila se prednost principa učenja otkrivenog u kondicioniranju operatora, gdje učenje učinkovitije ako se korektni odgovor odmah nagradi (ojačava). Programirano učenje je pokazalo koliko su malo edukatori profesionalci znali o educiranju i koliko su nedokučivo nisko bili u svom vlastitom orijentiranju u realnosti.

Ono što je učenik naučio je da popuni radnu bilježnicu i prođe testove bez dobivanja razumijevanja predmeta u pitanju. Programirano učenje dobro radi kao sredstvo pružanja preliminarnog izlaganja određenoj korpusu informacija. Međutim, popunjavanje praznina u radnoj bilježnici, upisivanjem riječi, broja ili kratke fraze, ne stvara učeniku sposobnost razmišljanja, izražvanja i intelektualne proizvodnosti u svezi sadržaja. Niti omogućava učeniku povezivanje sadržaja sa širim područjima istraživanja, društvom i egzistencijom. Programirani edukacijski sadržaji su prekrasna ideja. Prevelika je šteta kako još uvijek ima premalo razumijevanja o tomu kako ga koristiti i spoznaje njegovih ograničenja.
. . . .

Sustav javnog školstva je fatalno prepravljen ciljevima koji ne reflektiraju realnost. Kao takav on nikada ne može biti učinkovit u edukaciji za istinski funkcionalni društveni sustav. Pod postojećim strukturnim premisama i sustav i njegov proizvod će zauvijek biti u neskladu s realnošću. Dodatno tomu, oboje će nastaviti fermentiranje sukoba, interno kao i ekterno s drugim iracionalnostima.

Harmonija s prirodom, kao i među drupgama i pojedincima, može nastati samo kroz trgovanje s istinom i realnošću. Pokušaj premoštavanja realnosti je korjeniti uzrok sveih destruktivnih ljudskih djelovanja. Ignoriranje te čionjenice, neće tu činjenicu eliminirati (otjerati).

Kao što bilo negdje pokazano, naša Vlada je fer reprezentant društva. Njene iracionalnosti reflektiraju ideje koje ima prevladavajuća većina građana. Vlada ne može očekivati da će određivati što bi to konstituiralo učinkovit sustav javnog školstva ili bilo kojeg drugog sustava, kada pokušava ubaciti, usaditi ili djelovati na obmanama. Njene funkcije trebaju biti ograničene na zadatke koje može učinkovito izvesti a mora postojati odgovornost (obračunavanje) u termonima izvodivosti i učinkovitosti.

U području Javne edukacije, ona bi mogla biti učinkovita u ppdučavanju temeljnih funkcija pismenosti, matematike i znanosti, pretpostavljajući da se niz područja očisti od onog što spriječava školu u diskriminiranju učenika glede znanja i onih koji uništavaju disciplinu, njihovim izoliranjem

Školama bi trebalo omogućiti odstranjivanje onih koji onemogućavaju rad u razredu, trenutno smještanjem u kontroliranu okolinu.

Zahtijevalo bi jako rašireno raspoznavanje prisutnog divljaštva u školama i prepoznavanje kako je učinkovito učenje nemoguće realizirati u neprimjerenim uvjetima.

U početku bi to bio težak zadatak zbog brojnih učenika koji bi ometali proces poučavanja. Kako bi oni trebali biti trenutno odstranjeni iz razreda i držani tijekom vremena nastave zatvorenim, kako ne bi ometali zajednicu.

Postavljajući ih u školski zatvor – učionicu bi izgleda mogao biti prvi korak, pri čemu bi se zahtijevalo od njih mirno sjedenje i rad na svom sadržaju ili sadržaju drugih razreda. Mogli bi se iskupiti prihvaćenjem reda. Ako odluče ostati razbijači, bili trenutno uklonjeni i smješteni u zatvor slijedeće razine. Čak bi ih se možda moglo zaključati u kaveze kao podsjetnik tijekom razredne nastava, što bi ih moglo uvjeriti, barem neke, kako je ugodnije biti učenik. Prenosivi kavezi na kotačima, kao cirkuski vagoni, mogli bi biti odgovor. Moglo bi ih se tegliti po gradu u različite škole po potrebi. Učinici bi bili puštani iz kaveza na kraju razredne nastave i imali bi istu opciju na slijedećoj razrednoj nastavi. biti tretirani kao učenici ili životinje.  Preskakanje pojedinih satova bi se spiječilo zatvaranjem svih ulaznih putova, koji bi bili čuvani tijekom cijelog školskog dana za sve učenika osim starijih i učenika/studenata iz dozvolama izlaza. (Stravična situacija američkog školstva, tjera i takve ljude s uvidom u stanje, na izuzetno, po meni glupa i zastarjela rješenja – op. MK).

Počevši tako, sustav bi mogao odraditi nešto poučavanja, postupno postajući sve učinkovitiji kako otpadaju disfunkcionalne fantazije a stvarna priroda egzistencije ljudske životinje i ljudskih kultura bude sve prikazivana.

Što se problema roditelja tiče, koji u stvari lobotomiziraju predškolsku djecu, nema trenutnog rješenja sličnog iznesenom. Taj problem reflektira razinu obmane unutar društva i moguće ga je eliminirati jedino preorijentiranjem pojedinaca na prihvaćanje racionalnog svemira. Kulturalne obmane se lagano masovno prepoznaju kao takve, pa će se prestati kriti svaki izvor privida (zabluda) iz tih činjenice. Kada obmane postane masovno prepoznate, zaluđivanje predškolske djece bi trebalo prestati.

Znatno bi pomoglo ako omogućimo roditeljima znanje o tomu što uvjetuje probleme te što oni rade svojoj djeci. Isto tako bi mnogo pomoglo kada vlada, ili druge istitucije a posebno mediji, ne bi bili toliko naklonjeni usađivanju obmana. Iapk postoji mogućnost da smo sposobni aktivirati korjeniti pokret s ciljem popularizacije istine i realnosti. Povrh svega to je vrsta stvari koje se tiču svih.

Kada javni službenici ne bi smjeli služebno davati povejrenje religiji, to bi dodatno mnogo pomoglo. Mogu se sjetiti nekoliko djela, koja su tako razorna za masovnu racionalnost, kao kada predsjednik ovih Sjedinjenih država kupuje pristaše religije ili ciljeva temeljenih na religijskim premisama. Niti ima nešto više zastrašujuće od gledanja kako na naš izvršni vladar spušta glavu u molitvi! Ako stvarno vjeruje, nije sposoban za ured. Ako pak nije vjernik, implikacije tog njegovog čina su još više unemiravajuće.
(sjetimo se samo do nedavno ‘vjernika’ komunizma, koji skrušeno iskazuju novu vjeru u crkvama – op. MK)

Druga se temeljna činjenica mora prepoznati prije nego se uopće može dogoditi prava edukacija: učinkovito učenje se događa samo pod određenim uvjetima okoline. Učenje zahtijeva da se učenik i gradivo sretnu u okolini koja dozvoljava znatnu privatnost i intimnost. Ne realizira se značajno u kući karnevalske zabave. U želji ostvarivanja učenja, učenik mora imati mogućnost misliti, mogućnost fokusiranje te unošenja u gradivo. Treba biti što je moguće manje smetnji koncentraciji. Potrebna je tišina. Znam da to zvuči staromodno, no realnost izgleda ne brine o takvim klasifikacijama.
. . . .

Mogućnost diskriminiranja (razlučivanja, razlikovanja) je u punom smislu temelj iinteligencije i učenja, pa ipak je američka kultura učinila riječ diskriminacija sramotnom. Umjesto istraživanja temelja za diskriminiaciju, potiskuje se sami čin (proces).

Jedan od najvećih defekata našeg sustava edukacije je neuspjeh diskriminiranja, u pokušaju educiranja svih, miješanjem glupih i izvrsnih. To je fatalna pogreška.

Ona razara edukaciju na dva načina. Prvo, veže dobrog učenika na ritam i razinu mišljenja najmanje učinkovitih. Time se edukacija pretvara u netolerirajuću kaznu ua motiviranog učenika. Drugo, time se dozvoljava razbijačkim učenicima kontrola razreda, čime se reducira razrede u funkcionalnosti kao centara dnevne brige, bacajući ogromne iznose novaca koji bi logično trebali biti korišteni za poticanje najboljih učenika prema većim visinama.

Jedna apsurdna ideja koja je bila institucionalizirana nedavnih godina je pravo svakog građana na javnu edukaciju. Sadržaji i novci, koji su posljedično bili skretani prema ‘specijalnoj edukaciji’, rastu Milijarde edukacijskih dolara su potrošene na pojedince, kako bi ih se naučilo nešto više od toga da se sami oblače.
. . . .

Usvajanje fantazija je mana takve veličine da će uvijek osigurati neučinkovitost sustava. Njen je temlje odbijanje prihvaćanja stvarne prirode egzistencije i nas samih. Iz te temeljne iracionalnosti, iskaču beskrajna sekundarna ludila. Ta je racionalnost i veliki dio neuspjeha diskriminacije, koja rezultira takvim politikama i praksama kao što su ‘afirmativne akcije’, jednaka edukacija svima, ne razvdvajenj uspješnih od kreatora problema, neuspjeh u stvaranju vrijednih sadržaja razredne nastave, itd. 

Nacija je zahvaćna strahom od istine. Milostivo promotrimo naše hrabre početke. Mediji su u centru širenja tog straha ali i propagacije kulturalnih mitova i popularnih izmišljitona (laži, dvoličnosti).

Bilo tko pokuša reči istinu se trenutno cenzurira. Političari i privatni građani, jednako se ne usude ukazati na bilo što realne važnosti. Takva pozicija obeshrabruje adresiranje disfunkcionalnosti bilo koje grupe, kulture ili sustava.

U postavi škola učenik se odgovara od prihvaćanja ideje apsolutnog. Sve se drži provizornim. Taktika pitanja ‘otvorenog kraja’ (nedorečenih pitanja) obeshrabruje zaključivanje. . Učeniku se ne pokazuje kako razmišljati ili što je temelj zaključivanja. Učenik brzo dobiva ideju kako se ništa ne zna kao sigurno i o našim nastojanjima, koja su samo igre nagađanja. Sve se smatra ‘relativnim’ i svi žive unutar magle uvjerenja, da je svačije mišljenje jednako dobro. Postoji li uopće pitanje zašto je naš sustav edukacije neuspjeh? Jer ne bi mogao ni biti ništa drugo.

Prirodno, većina sadržaka se ne smatra interesantnim ili relevantnim učeniku. Sadržaj je pretvoren u prašinu. Apsolutno bez naglasaka ili specijalnih respekata dodijeljenih mjerljivoj evidentnosti, nema poučavanja procesa mišljenja potrebnog za vrijednosno određivanje. Nema propitivanj autoriteta u društvu u kojem je svaki autoritet neprikladan (loš). Učenik prolazi kroz mehanizam bez dobivanja uvida u osjećaj majstorstva (izvrsnosti). Bilo da se govori o služebnim autoritetima, koji imaju moć zakona ili ‘prepoznatim autoritetima’ određnog sadržaja, nema autoriteta o kojem se zavisi  zbog liderstva ili istine, tako dugo dok su temeljne premise društva obmanjujuće (prividne).

U međuvremenu, kulturne grupe i udruge mnogih učenika/studenata predstavljaju stvarnu antitezu učenju i racionalnom življenju. One nisu samo problem u sustavu edukacije već predstavljaju problem matici društva svojim sustavom vjerovanja. Školski sustav ne postoji u vakumu.
. . . .

Što sustava radi kada jedino može neuspjeti?  Naravno, projicirati sramotu na nekog drugog! I  što je najvažnije tražiti još više novca! Akademski standardi su već spušteni ispod minimalne razine funkcionalnosti za tehnološko društvo. Niske razine su ostvarene propuštanjem učenika u više razrede/stupnjeve, nezavisno o tomu jesu li naučili ili ne, podupirući ih s čestim davanjem specijalne ‘pomoći’ ili brige. Curriculumi su modificirani, često brišući određene sadržaje, koji bi mogli biti teški za shvaćanje ečenicima nižih sposobnosti. Sjećam se principa jedne srednje škole za crnce u Miami-ju, kada nam je na sastanku s učiteljima rečeno “Ne želim čuti o gramatici!”

Akademska postignuća slabe kako se troše godine. Porizvod, međutim, reflektira disfunkciju i ne može se sakriti.  Kada učenici uđu u stvarni svijet, od njih se odjednom zahtijeva da funkcioniraju, pa se odmah vidi razina (akademskog) postignuća u znanju.

Broj nezaposlenih raste. Raste i broj onih koji primaju markice za hranu i socijalnu skrb. U društvu je sve više neprilagođenih, koji postaju sve slabiji sa svakom novom žetvom. Širi se droga i kriminal. velika većina živi s malo smisla, pa mnogi bježe u droge i alkohol. Cijeli sustav edukacije gubi respektabilitet svojih vlastitih članova kao i društva i ostatka svijeta. Postaje objektom prezira i humora.
. . . .

THE ORIGIN OF SOCIAL DYSFUNCTION: - The Pathology of Cultural Delusion, Everett E. Allie,
     Chapter 9: American Public Education, © Copyright 1999, Everett E. Allie